Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1497/17 („Tri-mar“ d.o.o. Novi Grad)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1497/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1497/17, rješavajući apelaciju „Tri-mar“ d.o.o. Novi Grad i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Tri-mar“ d.o.o. Novi Grad i Biljane Trivundže podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 013758 16 Kž 16, od 23. novembra 2016.
godine i S1 2 K 013758 14 K od 27. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Tri-mar“ d.o.o. Novi Grad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 18. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 013758 16 Kž 16 od 23. novembra 2016. godine i S1 2 K 013758 14 K od 27. jula 2016. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1497/17.
2. Biljana Trivundža (u daljnjem tekstu: apelantica), koju takođe zastupa advokat Svetozar Davidović, podnijela je 18. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 013758 16 Kž 16 od 23. novembra 2016. godine i S1 2 K 013758 14 K od 27. jula 2016. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1498/17. Apelantica je tražila i da donošenje privremene mjere, o kojoj je Ustavni sud odlučio Odlukom AP-1498/17, (vidi Odluka o privremenoj mjeri AP-1498/17, od 10. aprila 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 32. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da apelacije pokreću slična pravna pitanja, kao i da proizlaze iz sličnog činjeničnog supstrata, Ustavni sud je odlučio da apelacije spoji i vodi jedan postupak pod brojem AP 1497/17.
4. Sud BiH je donio presudu broj S1 2 K 013758 14 K od 27. jula 2016. godine kojom je apelanticu oglasio krivom da je radnjama opisanim pod tač. 9., 10. i 11. osuđujućeg dijela izreke presude počinila krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 4. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: KZ) a u vezi sa krivičnim djelom poreska utaja iz člana 210. stav
2. KZ, a u vezi sa članom 54. KZ, za koja djela joj je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine. Istom presudom, a primjenom odredbi čl. 110. i 111. KZ, od optuženih uključujući apelanticu oduzeta je imovinska korist stečena krivičnim djelom, i to u visinama utajenog poreza, a koje imovinske koristi su optuženi pribavili kao odgovorne osobe u pravnim licima, a koji iznosi su precizirani u presudi. Nadalje, pobijanom presudom pravne osobe, između ostalih apelant, oglašene su odgovornim za krivična djela optuženih (apelant za raspolaganje protupravno ostvarenom imovinskom koristi za utvrđeni period, koju je ostvarila apelantica, kao direktor i odgovorna osoba, kako je navedeno u presudi), pa mu je Sud BiH izrekao kaznu prestanka pravne osobe.
5. U veoma detaljnom obrazloženju presude Sud BiH je naveo (str. 43-44) završnu riječ apelanata. Nadalje, na strani 52. Sud BiH navodi relevantne odredbe KZ, a zatim i relevantne blanketne propise (na str. 54-55 presude) i to Zakon o porezu na dodatu vrijednost, Zakon o Upravi za indirektno oporezivanje BiH, Zakon o postupku indirektnog oporezivanja, Zakon o računovodstvu i reviziji FBiH i Zakon o računovodstvu i reviziji RS. Od strane 55 Sud BiH navodi sadržaj provedenih dokaza, pa na str. 86-89 navodi iskaz svjedoka (zaposlenog u Upravi za indirektno oporezivanjem u daljnjem tekstu UIO,) koji je naveo kako je izvršena kontrola kod apelanta, odnosno šta je utvrđeno i za koji navedeni period., kao i iskaz svjedoka Z.L., na strani 99. Takođe, na strani 105. naveden je nalaz vještaka, koji je od strane Tužilaštva dobio naredbu za vještačenje, a čiji zadatak je bio da izvrši finansijsko vještačenje po dokumentaciji koja je dostavljena koja se odnosi između ostalog na apelanta i da se utvrdi valjanost dokumentacije sa aspekta poreznog zakonodavstva, hronologija vođenja knjigovodstva i hronologija novca u blagajni, kao i transfera putem poslovnih banaka. Vještak je trebao da se izjasni da li su pravna livca među kojima je apelant mogla tražiti i ostvariti (na osnovu postojeće dokumentacije) povrat PDV-a, te da utvrdi da li je bilo stvarnog prometa ili se radilo o fiktivnom prometu. Sud BiH nadalje iznosi nalaz i mišljenje vještaka, koje je dat u toku postupka, između ostalog za apelanta, ukazuje da se radi o fiktivnom prometu i neosnovanom povratu PDV-a. Vještak je napravio i rekapitulaciju poreskih obaveza pravnih lica (između ostalih apelanta) odnosno iznos neosnovano vraćenog PDV. Vještak je ispitan od strane Tužilaštva, kao i od strane odbrana. Od strane 171. Sud BiH je dao ocjenu dokaza, konkretno za apelanticu od strane 200-203. Sud BiH navodi da je na osnovu dokaza Tužilaštva, koje odbrane nisu dovele u pitanje, ocjenom svakog dokaza pojedinačno i dovodeći iste u međusobnu vezu, utvrdio da su optuženi među kojima je apelantica, i pravne osobe, među kojima je apelant, na način opisan u izreci presude počinili krivično djelo Organizovani kriminal iz člana
250. KZ u vezi sa krivičnim djelom Porezna utaja poreza iz člana 210 KZ. Sud BiH je naveo da je ocjenom provedenih dokaza van razumne sumnje utvrdio - da je apelantica kao direktor i odgovorna osoba u pravnom licu (apelant) preduzetim radnjama, na način kako je to detaljno navedeno u izreci presude, pristupila grupi za organizovani kriminal, koju je organizovao i kojoj je rukovodio M.K., dajući drugim saoptuženim upute i smjernice kako da rade, pa su tako optuženi, među kojima je apelantica, otvorili transakcijske račune kod navedenih banaka, izdavali i primali između sebe fiktivne fakture za različitu robu (mašine i opremu) iako stvarnog prometa po izdatim i zaprimljenim fakturama nije bilo, te u poslovne knjige unosili neistinite podatke o stečenim oporezivim prihodima, umanjujući svoje poreske obaveze i označavajuću u poreskim prijavama zahtjev za neosnovan povrat PDV-a, na koji način su svjesno dajući lažne podatke o svojim poreskim prihodima, unoseći u svoje poreske prijave neistinite podatke, znajući da nemaju pravo na povrat PDV-a, jer prometa između pravnih lica nije bilo, izbjegavali da plate davanja utvrđena poreskim zakonodavstvom, što su kontinuirano činili u dužem vremenskom periodu od nekoliko godina, po istom principu poslovanja i koristeći se istim metodama - ostvarili bitna obilježja krivičnog djela koje im je stavljeno na teret ( apelantica Organizovani kriminal iz člana 250. stav 4. KZ u vezi sa krivičnom djelom poreske utaje iz člana 210. stav 2. KZ, u vezi sa članom 54 KZ). Dalje, Sud BiH navodi da sve krivično pravne radnje koje su optuženi počinili 0– optuženi čine realno kontinuirano u jednom vremenskom periodu, evidentno sa umišljajem, te je sud zaključio da radnje optuženih predstavljaju jednu prirodnu cjelini i jedno krivično djelo, kao produženo krivično djelo poreske utaje. Na strani 226. Sud BiH navodi zašto je apelantici izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, te navodi da je optužena pravna lica, među kojim je apelant oglasio odgovornim za počinjena krivična djela odgovornih lica (apelanta za radnje apelantice) i izrekao mu kaznu prestanka pravne osobe.
6. Sud BiH ( Apelaciono vijeće) je donio presudu broj S1 2 K 013758 16 Kž 16 od 23. novembra 2016. godine, kojom je odbio žalbe Tužilaštva i optuženih i prvostepenu presudu potvrdio.
7. Između ostalog, u odnosu na žalbene navode apelantice, koje je u potpunosti prihvatio advokat apelanta, Apelaciono vijeće je istaklo sljedeće:
8. U pogledu navoda odbrane da je izreka presude nerazumljiva, kontradiktorna i proturječna sama sebi i da u sitoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, Sud BiH je naveo (strana 25) da presuda sadrži sve potrebno u skladu sa članom 286. ZKP, pa su neosnovani navodi žalbe. Sud BiH je naveo da iz sadržaja činjeničnog opisa tačaka koje je žalba problematizirala, iz činjeničnog supstrata proizilazi jasan opis ostvarenja poslovnih odnosa između apelanta i ostalih pravnih lica, u lancu fiktivnog prometa, kao i radnji apelantice u svojstvu direktora, koja je sačinjavala i ovjeravala predmetne fakture. Sud BiH je razmatrajući ostale navode žalbe ukazo da osporena presuda sadrži sve što je potrebno u skladu sa članom 285. stav 1. tačka a) ZKP ,odnosno sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama pa sud nije mogao prihvatiti tvrdnju da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu krivičnog postupka iz člana 297. stav1. tačka k) ZKP. Nadalje, cijeneći prigovore žalbe u smislu nedokazanosti postojanja organizovane grupe Sud BiH (stana 26) nalazi da je prvostepeni sud na ispravan način pravno ocijenio i kvalifikovao radnje koje se apelantici stavljaju na teret. Sud BiH je citirao osuđujući dio presude u odnosu na apelanticu i zaključio da utvrđeno činjenično stanje odnosno utvrđene krivično pravne radnje koje je poduzela apelantica pokazuju postojanje organizovane grupe ljudi, koju pored apelantice čine S.M., G.T., M.K. (kao organizator), a organizovane sa ciljem izvršenja krivičnog djela poreska utaja. Sud BiH je potvrdio stav prvostepenog suda da je apelantica kao pripadnik organizovane kriminalne grupe, formirane radi sticanja protupravne imovinske koristi, unosila neistinite podatke o stečenim oporezivim prihodima, koji su od uticaja na utvrđivanje poreskih obaveza po poreskom zakonodavstvu BiH, odnosno zajedničkim djelovanjem sa drugim pripadnicima grupe učestvovala u organizovanju, pripremanju, koordiniranju radnji koje je sud naveo, sa ciljem sticanja imovinske koristi kroz neosnovani povrat PDV-a, iako na to nije imala pravo, odnosno povećavala bonitet svoje firme radi dobijanja kredita, a shodno činjenici da se nije radilo o stvarnom nego fiktivnom prometu robe. Dalje Sud BiH navodi da je apelantica bila samo jedna karika u klancu fiktivnog prometa, djelujući po prethodno dogovoru sa njoj poznatim osobama, koji su dio te organizirane grupe, a što posebno proizilazi iz čitavog niza nelogičnosti u pogledu materijalne dokumentacije koja je sačinjena kao podloga navodnom prometu robe između pravnih lica, a na koje okolnosti je saslušano više svjedoka i vještak, koji su iznijeli argumentaciju u pogledu fiktivnog prometa. Sud BiH se takođe izjasnio u pogledu tač. 9. presude odnosno odgovorio na određene žalbene prigovore (da nema opisa ko je zadržao novac od navodnog neosnovanog povrata PDV-a), a što Apelaciono vijeće nije moglo prihvati dajući jasna obrazloženja. Isto se odnosu na tačku 11. presude i navode žalbe u tom dijelu (nevaljano obrazloženje presude u vezi sa fiktivnim prometom i objektivnim i subjektivnim elementima krivičnog djela). Sud BiH je naveo da presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama i da se ne može prihvatiti tvrdnja da je došlo do bitne povrede krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKP.
9. U odnosu na navode iz žalbi odbrana kojima se ukazivalo na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje, Sud BiH je od strane 50 ispitao žalbu apelantice, zajedno sa žalbom apelanta. U obrazloženju presude su navedeni žalbeni prigovori. Međutim, Sud BiH je cijenio da je žalba neosnovana i da ne može dovesti u pitanje zaključke prvostepenog suda. Sud BiH navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da iz dokaza uloženih u spis, bez obzira na urednu dokumentaciju apelanta, proizilazi da nije ostvario poslovni odnosu u pogledu kupoprodaje mašine za proizvodnju proizvoda od plastike sa pravnim licem „LA.IM.EX“ d.o.o., odnosno sa pravnim licem „M.B. Kekerović“, a što proizilazi iz iskaza svjedoka (lica koja su vršili kontrolu u ovim pravnim licima) i kada se isti dovedu u vezi sa materijalnom dokumentacijom, nalazom i mišljenjem vještaka, te nizom „nelogičnih poslovnih poteza“ (koje sud navodi). Sud BiH je naveo da se radilo o cirkulaciji dokumentacije koju nije pratio pravni promet robe, a što je pravilno (i po mišljenju Apelacionog vijeća) pronađeno u činjenici odsustva dokumentacije koja bi potkrijepila prometovanje predmetne mašine od pravnog lica „Ceresol“ prema pravnom licu „MB Kekerović“ , što jasno pokazuje da porijeklo ove mašine nije ni utvrđeno, a samim tim dovodi se upitanje da li je promet uopšte postojao, što je sud detaljno objasnio.
10. Nadalje, Sud BiH ukazuje da je po sličnom modusu nesumnjivo i argumentovano utvrđeno da predočena dokumentacija pravnog lica „VG Premium“ prema apelantu (kao kupcu) sačinjavana fiktivno na koji način je neosnovano omogućeno pravo odbitka PDV-a, a koje činjenice su potvrđene iskazom svjedoka koji je u saglasnosti sa nalazom i mišljenjem vještaka. Sud BiH je zaključio da je prvostepeni sud na osnovu ispravno utvrđenog činjeničnog stanja izveo valjan zaključak da je apelantica kao direktor apelanta pribavila predmetnu robu (lijepak) s obzirom da su određene količine iste pronađene, ali da je vrijednost robe nesrazmjerno uvećana kroz fiktivno izdate račune „VG Premium“ (čija dokumentacija je uzgred izgorjela), a što sve upućuje na zaključak da je apelantica po prethodnom dogovoru sa odgovornim lice u pravnom licu „VG Premium“ svojim radnjama apelantu omogućila neosnovan povrat PDV-a. Navedeno (da se radi o fiktivnom izdavanju računa) Sud BiH je doveo u vezi sa pronađenim dokazima (i) kod „MB Kekerović“ (fakture istog broja s tim da se radi o pšeničnom brašnu), što je Sud BiH pojasnio.
11. U odnosu na navode iz žalbe da se radi o nedokazanosti postojanja grupe za organizovani kriminal, odnosno pripadnosti apelantice istoj, neispunjenosti subjektivnih i objektivnih elemenata djela u radnjama apelantice, Sud BiH je uputio na dijelove odluke gdje je dato detaljno obrazloženje (tač. 92-98) u vezi sa navedenim. Sud BiH razmotrio i prigovore žalbe vezano za odluku o krivično pravnoj sankciji i iste odbio (str. 57-60).
12. Apelanti ukazuju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su naveli da im je povrijeđeno pravo zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka (član 297. stav 1 tač. c), k) i j) ZKP, odnosno zbog činjenice da su pretresi održavani bez M.K., i zbog prekoračenja optužbe za iznos od 1.484,00 KM., odnosno jer je presuda nerazumljiva, proturječna i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama). Takođe, apelanti ukazuju da nema dokaza niti objašnjenja o pojmu grupe za organizovani kriminal, a što je usko povezano sa članom 250. stav 4 u vezi sa članom 210. stav 2. KZ. Apelanti su izjavili apelaciji i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog povrede člana 313. ZKP učinjene u drugostepenom postupku. U „obrazloženju“ [apelacije] apelanti navode dijelove presude te daju svoj stav o istom osporavajući način na koji je sud primijenio propise. Tako apelanti ukazuju da se Sud BiH pozvao na članom 64 Zakona o PDV – kada utvrđuje da se radi o fiktivnom prometu, dok apelanti smatraju „da bi se u ovakvoj vrsti krivičnih djela trebalo raditi o povredi određenih blanketnih propisa, tako da nije moguća gornja formulacija [..]“. Apelanti navode da je trebalo reći da je navodna radnja izvršenja protivna određenim blaketnim propisima, a što govori da činjenični supstrat presude nije jasno određen. Nadalje, apelanti navode da nigdje nije bilo moguće naći dokaz koji bi upućivao na činjenicu da je apelantica neposredno rukovodila organizacijom poslova ili sačinjavala i ovjeravala i potpisivala fiktivne fakture u navodnoj saradnji sa određenim licima (M.K., S.M. i G.T.), a bez takvog dokaza ne može da opstane ni takav sadržaj prvostepene presude. Apelanti postavljaju pitanje zašto se Z.L. oslobađa odgovornosti i ispituje samo u svojstvu svjedoka. U odnosu na relevantne zakonske propise koje apelanti navode u apelaciji isti ističu (tumačenjem odredbe člana 454. stav 1 Zakona o obligacionim odnosima i dovođenjem u vezi sa članom 250. KZ) da nema tri lica nego dva. Apelanti navode da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno u odnosu na fiktivan promet mašine. Takođe, apelanti navode da Tužilaštvo nije optužilo „LA. IM. EX.“, te dalje navedeno „vezuju“ za konkretan predmet ukazujući da Tužilaštvo prihvata da je promet bio stvaran. Apelanti takođe detaljno navode u čemu je pogrešna okarakterisano djelo kao „Organizovani kriminal“, te ukazuju da nije naveden psihički odnos osuđenog prema radnji izvršenja krivičnog djela (koje se može izvršiti samo umišljajem). Apelanti su ukazali da je apelantici izrečena prestroga kazna, te opreza radi, da „ako Ustavni sud, ukoliko odbaci ili odbije žalbene razloge u pogledu utvrđivanja krivične odgovornosti“ apelantici izrekne uslovnu osudu.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose uglavnom na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo (član 250. KZ, odnosno postojanje Organizovanog kriminala i primjene blanketnih propisa). Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju svojih odluka, koje su osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osi toga Ustavni sud primjećuje da apelanti daju svoj stav u vezi sa primjenom određenih propisa. Takođe, Ustavni sud primjećuje da određeni navodi iz apelaciju upućuju na ocjenu dokaza, te činjenica da apelanti na drugačiji način cijene dokaze koje sud nije ocijenio, a što je detaljni obrazložio, a dato obrazloženje se ne čini proizvoljnim, te ne utiče na povredu prava na pravičan postupak. Ustavni sud smatra da je redovni sud dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu neizgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U odnosu na navode apelanata da su pretresi održavani bez prisustva M.K., Ustavni sud primjećuje da apelanti ničim nisu ukazali kako je to uticalo na apelante, odnosno u čemu se sastoji povreda njihovog prava na pravično suđenje. Isto se odnosi na navode o prekoračenju optužbe, bez jasne konkretizacije, a koji se čak i ne odnosi na apelante.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević