Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4811/17 (K. D.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4811/17

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4811/17, rješavajući apelaciju Kasima Dahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Kasima Dahića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 002457 16 Gž 2 od 19. maja 2016. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 P 002457 15 P 2 od 12. oktobra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Kasim Dahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 17. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 002457 16 Gž 2 od 19. maja 2016. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 002457 15 P 2 od 12. oktobra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo – ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla ( u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 14. decembra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 27. decembra 2018. godine, a Općinski sud 24. decembra 2018. godine.

4. Tuženi je odgovor na apelaciju dostavio 3. januara 2019. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Odlukom o dopustivosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2283/15 od 10. oktobra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelacija broj AP 2850/16 koju je apelant podnio 1. jula 2016. godine protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 002457 16 Gž 2 od 19. maja 2016. godine zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Kantonalnog suda.

7. Apelant je, shodno uputama iz naprijed navedene odluke broj AP 2283/15, nakon donošenja odluke o reviziji Vrhovnog suda, koji je Rješenjem broj 32 0 P 002457 16 Rev od 26. septembra 2017. godine apelantovu reviziju odbacio, u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnio novu apelaciju u kojoj je naveo prethodnu odluku Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena kao preuranjena, čime je osigurao mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).

Postupak okončan osporenim odlukama

8. Apelant je 5. novembra 2009. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate duga po osnovu manje obračunate i isplaćene plaće.

9. Postupajući po apelantovoj tužbi, Općinski sud je 3. oktobra 2011. godine održao pripremno ročište (koje je ranije nekoliko puta odgađano na apelantov prijedlog, tj. 6. aprila i 5. septembra 2011. godine), te je 26. januara 2012. godine održao glavnu raspravu na kojoj je apelant konačno opredijelio svoj tužbeni zahtjev.

10. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 002457 09 P 2 od 24. februara 2012. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti, te je tuženi obavezan da apelantu isplati manje obračunate i isplaćene plaće za period od 1. novembra 2006. do 31. oktobra 2009. godine.

11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 P 002457 12 Gž od 12. novembra 2014. godine usvojena je žalba tuženog izjavljena protiv prvostepene presude, te je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak.

12. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je održao pripremno ročište 15. maja 2015. godine (koje je ranije dva puta odgađano na apelantov prijedlog, tj. 25. februara i 21. aprila 2015. godine), na kojem je apelant preinačio tužbeni zahtjev tražeći da mu tuženi uplati i doprinose za PIO na utvrđenu razliku plaća. Općinski sud je održao ročište za glavnu raspravu 4. septembra 2015. godine (koja je ranije zakazivana za 9. juni i 3. juli 2015. godine, ali je zbog dostavljanja nalaza vještaka ekonomske struke i dopune nalaza odgađana).

13. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 002457 15 P 2 od 12. oktobra 2015. godine (očiglednom greškom navedena 2012. godina) obavezan je tuženi da apelantu isplati određene novčane iznose na ime manje obračunate i isplaćene plaće za period od 1. novembra 2006. do 30. novembra 2007. godine, te za april 2008. godine, dok je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa i traženog perioda. Osim toga, istom presudom naloženo je tuženom da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime neobračunatih i neuplaćenih doprinosa za PIO za period od 1. novembra 2006. do 30. novembra 2007. godine, te za april 2008. godine, dok je odbijen višak tužbenog zahtjeva za uplatu doprinosa preko dosuđenog iznosa i određenih perioda.

14. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant u utuženom periodu bio zaposlenik tuženog na poslovima „rukovaoca traka i presipnog mjesta“, te poslovima „banjar – garderober“. Općinski je istakao da poslovi koje je apelant obavljao u utuženom periodu spadaju u II grupu poslova s koeficijentom složenosti koji iznosi najmanje 1,50. Zatim, da je tuženi Pravilnikom o plaćama i drugim ličnim primanjima zaposlenika Rudnici Kreka u Tuzli d.o.o. (u daljnjem tekstu: Pravilnik) za sva radna mjesta odredio plaće radnicima u rasponu koeficijenta složenosti od 1,00 do 6,00. Međutim, da je, za razliku od Pravilnika, Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti rudarstva u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU iz 2000. godine) određen koeficijent složenosti poslova od 1,00 do 4,00, što ukazuje da naprijed navedeni Pravilnik ne regulira obračun plaća po istom načelu i po parametrima istog kvaliteta, odnosno da Pravilnik tuženog nije u saglasnosti s navedenim GKU u pogledu prava zaposlenika vezano za plaću, pa se u predmetnoj pravnoj stvari ima primijeniti GKU kao hijerarhijski viši pravni akt u odnosu na Pravilnik. Shodno navedenom, kako je, primjenjujući odredbe GKU iz 2000, vještak finansijske struke utvrdio da je tuženi apelantu na ime plaće i doprinosa u periodu od 1. novembra 2006. do 30. novembra 2007. godine, te za april 2008. isplaćivao manji iznos nego što mu pripada to je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na navedeni period usvojen, dok je s viškom zahtjeva apelant odbijen s obzirom na to da iz nalaza i mišljenja navedenog vještaka proizlazi da apelantu nije isplaćivana manja plaća u preostalom periodu (do 31. oktobra 2009. godine).

15. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 002457 16 Gž 2 od 19. maja 2016. godine apelantova žalba je odbijena, dok je žalba tuženog djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelant odbijen sa zahtjevom za isplatu razlike plaća za period od augusta 2007. do novembra 2007. godine, te za april 2008. godine, te je slijedom toga snižen dosuđeni iznos na ime razlike plaća i doprinosa, dok je u odnosu na preostali dosuđujući dio prvostepena presuda potvrđena.

16. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao na to da je prvostepeni sud odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu zasnovao na dopunskom nalazu vještaka ekonomske struke iz kojeg slijedi da je vještak vršio obračun pripadajućih apelantovih plaća s dodatkom za invalidninu za period od 16. augusta 2007. pa zaključno s aprilom 2008. godine, na način što je za period od 1. novembra 2006. do 15. augusta 2007. godine osnovnu plaću prikazao kao proizvod najniže plaće propisane ranijim Granskim kolektivnim ugovorom (60 % prosječne plaće u FBiH) i koeficijenta 1,50, dok je za period od 16. augusta 2007. godine pa nadalje osnovnu plaću prikazao kao proizvod najniže plaće propisane novim Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u FBiH 16. augusta 2007. godine (u daljnjem tekstu: GKU iz 2007. godine), pomnoženo s koeficijentom 1,00, te je na taj način iskazao i razlike između pripadajućih i isplaćivanih plaća. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da tuženi osnovano žalbom osporava pravilnost primjene materijalnog prava, a time pravilnost prvostepene presude u dijelu u kojem je apelantu dosuđena razlika plaće i naknada plaće, kao i razlike doprinosa za PIO za sporni period, odnosno nakon stupanja na snagu sada važećeg GKU iz 2007. godine. Naime, Kantonalni sud je ukazao da odredbama GKU iz 2007. godine nisu utvrđeni koeficijenti složenosti radnih mjesta nego je propisano da poslodavac, uz saglasnost sindikata, Pravilnikom o radu, rangiranjem radnih mjesta u platne razrede i sistematizacijom radnih mjesta utvrđuje koeficijente složenosti svakog radnog mjesta u okviru od 1 do 4, a danom stupanja na snagu ovog ugovora prestao je da važi raniji GKU iz 2000. godine. Kantonalni sud je naveo da u situaciji kada navedenim GKU iz 2007. godine nisu propisani koeficijenti složenosti radnih mjesta, apelant je bio dužan dokazati da mu tuženi nakon stupanja na snagu novog GKU iz 2007. godine nije isplaćivao plaću i ostale naknade u skladu s tim GKU, što apelant nije učinio. Zbog navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da apelantu pripada pravo na isplatu razlike plaće i doprinosa za august, septembar, oktobar i novembar 2007. godine, te za april 2008. godine.

17. Prema stanju spisa, odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 32 0 P 002457 16 Rev od 26. septembra 2017. godine kojim je odbacio apelantovu reviziju jer nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane Kantonalnog i Općinskog suda, te u vezi s navedenim upućuje na detaljnije navode iz ranije podnesene apelacije broj AP 2850/16 u kojoj je istakao da nije bilo mjesta odbijanju dijela njegovog tužbenog zahtjeva, da je neprihvatljivo obrazloženje Kantonalnog suda da mu nisu mogle biti obračunate plaće prema novom GKU jer njim nisu propisani koeficijenti složenosti poslova, kao i da su sudovi pogrešno primijenili i odredbe GKU iz 2000. godine u pogledu pripadajućih koeficijenata za obračun plaće, zaključujući da poslovi koje je obavljao kod tuženog spadaju u II umjesto u III grupu složenosti. Apelant, također, navodi da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje u razumnom roku, te je i u vezi s tim uputio na navode iz apelacije broj AP 2850/16 u kojoj je istakao da je predmetni postupak pokrenut njegovom tužbom od 5. novembra 2009. godine, te da je, unatoč tome što se radi o hitnom postupku, trajao šest i po godina. Apelant je u vezi s tim tražio naknadu nematerijalne štete. II.Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u pobijanoj presudi, te je naveo da nije bilo povreda na koje apelant ukazuje u apelaciji. Osim toga, u odnosu na apelantove navode koji se tiču razumnog roka, Kantonalni sud je naveo da u svom građanskom referatu ima veliki broj neriješenih predmeta koji se rješavaju kvartalno, po prioritetu, kao što je postupljeno i u konkretnom slučaju.

20. Općinski sud je naveo da ne nalazi da je u konkretnoj pravnoj stvari opravdan apelantov zahtjev, odnosno da predočene činjenice i apelantovi navodi mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na koja se apelant poziva u apelaciji. Pored navedenog, Općinski sud je detaljno iznio tok predmetnog postupka, te je istakao da je taj sud, uslijed činjenice da se radi o složenom predmetu, da je apelant nekoliko puta tražio odgađanje ročišta, kao i imajući u vidu rokove postupanja sudova u ovom predmetu, efikasnim postupanjem izbjegao nepotrebno odugovlačenje postupka, te je svoje presude donosio u razumnom roku.

21. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da apelant u apelaciji nije iznio činjenice na kojima zasniva svoje apelacione navode, već da se pozvao na apelaciju broj AP 2850 koja je odbačena Odlukom o dopustivosti broj AP 2283/15 od 10. oktobra 2016. godine, te da se ne može izjasniti na navode iz predmetne apelacije jer mu nije dostavljena na odgovor ranija apelantova apelacija broj AP 2850/16.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

23. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 49/00) Član 23.

Za obavljeni rad zaposlenom kod poslodavca pripada mjesečna plaća, te ostala primanja u skladu sa zakonom, ovim ugovorom, pravilnikom i ugovorom o radu.

Član 24.

Mjesečna plaća se sastoji od osnovne plaće radnog mjesta na kojem zaposlenik radi, dodatka na plaću za radni staž, uvećanja plaće za rad u otežanim uslovima rada i uvećanja plaće po osnovu izvršenja poslova u obimu i kvalitetu koji je veći od uobičajenog i prosječnog.

Poslodavac može zaposleniku isplatiti i poseban stimulativni dodatak na mjesečnu plaću.

Osnovna mjesečna plaća je najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, normalne uslove rada i postignute odgovarajuće rezultate rada.

Osnovna mjesečna plaća zaposlenika za poslove najnižeg stepena složenosti ne može biti manja od 60 % prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

Član 25.

Osnovna mjesečna plaća zaposlenika utvrđuje se po grupama složenosti poslova, tako što se najniža plaća množi sa koeficijentom pripadajuće grupe po osnovu sistematizacije radnih mjesta.

Član 26. st. 1., 4. i 5.

Za djelatnost proizvodnje, pripreme uglja i drugih djelatnosti i usluga utvrđuju se slijedeći koeficijenti grupe složenosti poslova:

II GRUPA - jednostavni poslovi u jami na otkopavanju, pripremi, održavanju, odvodnjavanju, transportu i čišćenju, rad na odlagalištu, utovaru, izbiranju jalovine, garderoberi, higijeničari i ostali jednostavni fizički poslovi.

Koeficijent složenosti iznosi najmanje 1,5.

24. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/07 i 18/08). Član 24.

Najniža neto satnica ne može biti manja od 2,00 KM.

Član 26.

Pravilnikom o radu, rangiranjem radnih mjesta u platne razrede i sistematizacijom radnih mjesta, poslodavac uz saglasnost sindikata utvrđuje koeficijent složenosti svakog radnog mjesta u omjeru od 1. do 4.

Član 78.

Poslodavci su dužni uskladiti pravilnike o radu i ugovore o radu sa ovim kolektivnim ugovorom u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog Ugovora.

Član 79.

Ovaj ugovor stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH".

Stupanjem na snagu ovog Ugovora prestaje da važi Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/00).

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2283/15 od 10. oktobra 2016. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju broj AP 2580/16 koju je podnio Ustavnom sudu 1. jula 2016. godine jer je u toku bio postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 P 002457 16 Rev od 26. septembra 2017. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 002457 16 Gž 2 od 19. maja 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud u ovakvim slučajevima kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima datum podnošenja apelacije koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporenu presudu Kantonalnog suda apelant primio 30. maja 2016. godine, a da je apelacija u predmetu broj AP 2580/16 podnesena 1. jula 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant navodi da mu je presudama Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. U pogledu apelacionih navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud u prvom redu ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, pozivajući se na relevantne odredbe GKU iz 2000. i GKU iz 2007. godine, detaljno i opširno obrazložili zaključke da apelantu ne pripada pravo na isplatu razlike plaća i doprinosa za određene periode, pri čemu navedena obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na obrazloženje Kantonalnog suda koji je zaključio da, budući da u GKU iz 2007. godine nisu utvrđeni koeficijenti složenosti radnih mjesta nego je propisano da poslodavac, uz saglasnost sindikata, Pravilnikom, rangiranjem radnih mjesta u platne razrede i sistematizacijom radnih mjesta utvrđuje koeficijente složenosti svakog radnog mjesta, apelant je bio dužan dokazati da mu tuženi nakon stupanja na snagu novog GKU nije isplaćivao plaću i ostale naknade u skladu s navedenim GKU, što apelant nije učinio. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj ranijoj praksi, raspravljajući slično činjenično i pravno stanje, jer se radi o tužbama iz radnog spora podnesenim protiv istog tuženog radi isplate razlike plaće i doprinosa, pri čemu su odluke redovnih sudova donesene primjenom istih propisa, utvrdio da nema kršenja prava apelanata na pravično suđenje i prava na imovinu (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 498/14 od 6. decembra 2014. godine i AP 2868/15 od 17. januara 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud, u vezi s navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

36. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

37. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom 5. novembra 2009. godine i da je pravomoćno okončan Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 002457 16 Gž 2 od 19. maja 2016. godine. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 P 002457 16 Gž 2 od 19. maja 2016. godine izjavljivao reviziju koju je Vrhovni sud odbacio Rješenjem broj 32 0 P 002457 16 Rev od 26. septembra 2017. godine. Budući da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant ne osporava dužinu trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud će odnosu na dužinu trajanja postupka razmotriti period od podnošenja apelantove tužbe do donošenja Presude Kantonalnog suda broj 32 0 P 002457 16 Gž 2 od 19. maja 2016. godine. Dakle, radi se o periodu od šest godina i šest mjeseci.

38. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud, najprije, zapaža da se u predmetnom postupku radilo o utvrđivanju iznosa razlike plaća i naknada koje proizlaze iz apelantovog radnog odnosa. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da se radilo o složenom postupku. Nadalje, u odnosu na apelantov doprinos trajanju predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da je apelant ukupno četiri puta tražio odgađanje pripremnog ročišta, kao i da je tokom postupka preinačavao, odnosno opredjeljivao tužbeni zahtjev, što je svakako u značajnoj mjeri utjecalo na dužinu trajanja postupka. U pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku više puta zakazivali ročišta, koja su, kako je ranije navedeno, odgađana na apelantov prijedlog, te da su u relevantnom periodu donijeli četiri odluke, od čega tri meritorne odluke i jedno procesno rješenje, pa proizlazi da su sudovi u predmetnom postupku kontinuirano preduzimali procesne radnje.

39. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da je apelant došao do konačne odluke u svom predmetu prije podnošenja apelacije, da su u postupku u okviru analiziranog perioda redovni sudovi kontinuirano preduzimali radnje u predmetu i donijeli četiri sudske odluke, od čega tri meritorne odluke, a da je apelant u značajnoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta koji je, istina, po svojoj prirodi hitan i iziskuje adekvatnu ažurnost u postupanju, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostala prava

41. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovane. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u situaciji kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoj zaključak da apelantu ne pripada pravo na isplatu razlike plaća i doprinosa za određene periode, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

43. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije jer je predmetni postupak u relevantnom periodu trajao šest godina i šest mjeseci, u okviru kojeg perioda su sudovi kontinuirano preduzimali procesne radnje i donijeli četiri sudske odluke, od čega tri meritorne, te iako se radi o postupku koji je hitne prirode, uzimajući u obzir značajan apelantov doprinos dužini trajanja postupka, njegovo trajanje se u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati nerazumno dugim.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4811/17 (K. D.) | Sudska praksa | Aktio