Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1743/17 (Z. B.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Propisano zakonom
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
  • Ratna šteta
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1743/17

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1743/17, rješavajući apelaciju Zijada Bešića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zijada Bešića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 045079 16 Rev od 9. februara 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zijad Bešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnio je 5. maja 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 045079 16 Rev od 9. februara 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 303/10 od 4. jula 2014. godine kojom je usvojio apelantovu apelaciju jer je utvrdio kršenje apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-001 205 od 13. novembra 2009. godine i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 11. februara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 26. februara 2019. godine, a tužena 28. februara 2019. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Opštine Gradiška i tužene radi naknade štete. Svoj tužbeni zahtjev je zasnivao na tvrdnji da je vlasnik kuće sagrađene na k.č. broj 257/2 i upisane u p.l. broj 284 KO Bok Jankovac u Gradišci (u daljnjem tekstu: sporna kuća). Takođe je naveo da su 14. jula 1992. godine kuću minirali nepoznati izvršioci i da su zbog toga tužene odgovorne za štetu koja mu je pričinjena. Apelant je u tužbi naveo i da je odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) od 9. septembra 1999. godine potvrđeno da je on savjesni posjednik tih nepokretnosti i da na osnovu te odluke stupa u njihov posjed.

7. Presudom Osnovnog suda broj P-117/03 od 1. februara 2005. godine obavezane su tužene da apelantu na ime naknade štete solidarno isplate iznos od 108.466,67 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. februara 2005. godine kao dana presuđenja pa do isplate uz naknadu troškova postupka u iznosu od 4.000,00 KM. Presudom je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

8. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-05-000 964 od 16. maja 2008. godine žalba tuženih je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantov navedeni tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je potraživanje zastarjelo zbog proteka objektivnog roka, kao i da tužene nisu odgovorne za nanesenu štetu jer nije utvrđeno da je šteta nastala kao posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tuženih u smislu čl. 170 i 172 ZOO-a.

9. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-001 205 od 13. novembra 2009. godine odbio reviziju.

10. Protiv navedene presude apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu koji je Odlukom broj AP 303/10 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 303/10 od 4. jula 2014. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-001 205 od 13. novembra 2009. godine i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak jer je utvrđeno da redovni sudovi u tom postupku nisu prilikom rješavanja pitanja zastare apelantovog potraživanja za naknadu materijalne štete za porušene nepokretnosti uzeli u obzir prekid zastare koji je nastupio apelantovim obraćanjem CRPC-u i Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica RS, Odsjek Gradiška.

Činjenice konkretnog predmeta

11. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 72 0 P 045079 15 P 2 od 25. novembra 2016. godine (koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 045079 16 Gž od 14. jula 2016. godine) kojom je obavezana tužena da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 110.127,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. avgusta 2015. godine pa do isplate i da mu naknadi troškove parničnog postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno sljedeće: da je u postupku utvrđeno da je predmetna kuća 12. jula 1992. godine totalno uništena (minirana), nakon čega je apelant u oktobru 1992. godine otišao iz Gradiške u Dansku, da su na zapisniku o predračunu radova sanacije objekta broj 05/5-362-85 od 12. jula 1992. godine konstatovana oštećenja, a istog dana je izvršen i uviđaj povodom kojeg je sastavljen zapisnik Osnovnog suda u predmetu broj Kri 138/92. Nakon toga je SJB Bosanska Gradiška pod brojem 11-3/02-23-366 od 12. jula 1992. godine podnijela krivičnu prijavu OJT u Bosanskoj Gradišci protiv NN počinioca za krivično djelo iz člana 172 stav 1 KZSRBiH. Dalje, SJB Gradiška je dopisom broj 11-3/02-23-366/92 od 7. maja 2015. godine obavijestila zastupnika tužene da u raspoloživim evidencijama nije pronašla pismeni trag o preduzimanju određenih radnji i mjera nadležnih policijskih službenika i tužilaštva na pronalaženju počinioca krivičnog djela, u vezi s rušenjem apelantovog porodičnog objekta, a da je Okružno tužilaštvo u Banjaluci dopisom broj KTN-115/92 od 22. maja 2015. godine obavijestilo Pravobranilaštvo RS da je predmetni krivični spis arhiviran 31. oktobra 2009. godine „iz razloga što je nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja“. Navedeno je i da je Odlukom CRPC-a broj 44-191-171 od 9. septembra 1999. godine apelantu omogućeno stupanje u posjed nepokretnosti, te utvrđeno da je apelant vlasnik predmetnih nepokretnosti.

12. Osnovni sud je na osnovu navedenog činjeničnog stanja zaključio da istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja nije osnovan jer zastara nije tekla sve do 19. juna 1996. godine kada je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske broj 02-732/96 ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti. Kako je našao utvrđenim da je apelant CRPC-u podnio zahtjev za povrat imovine (one koja je oštećena miniranjem), Osnovni sud je zaključio da je time došlo do prekida zastarjelosti i da je, u smislu odredbe člana 392 stav 1 ZOO-a, zastara ponovo počela teći sa 9. septembrom 1999. godine nakon donošenja odluke CRPC-a u vezi sa apelantovim zahtjevom za povrat imovine. Osnovni sud je zaključio da kako je tužba podnesena 27. marta 2003. godine, a zastara počela teći od 9. septembra 1999. godine, to apelantovo potraživanje nije obuhvaćeno zastarom i da se rok zastarjelosti ima računati prema članu 376 stav 2 ZOO-a (objektivni rok od pet godina od dana nastanka štete) jer apelant „nije saznao za lice koje je štetu učinilo“, pa time nema mjesta primjeni subjektivnog trogodišnjeg roka (član 376 stav 1 ZOO-a). Kada je u pitanju pravni osnov odgovornosti tužene, u obrazloženju odluke Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 154 ZOO-a, bez daljnjeg obrazlaganja tog stava i bez izjašnjenja o prigovoru pasivne legitimacije.

13. Okružni sud je Presudom broj 72 0 P 045079 16 Gž od 14. jula 2016. godine odbio žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, te u vezi s postojanjem pasivne legitimacije na strani tužene istakao neosnovanim prigovor nepostojanja pasivne legitimacije pozivajući se na odredbe čl. 154 i 172 ZOO-a cijeneći da odgovornost tužene postoji u propuštanju da postupi po odredbi člana 15 Zakona o unutrašnjim poslovima, tj. da se pobrine za bezbjednost imovine i lica na svojoj teritoriji, a između kog propusta i nastale štete postoji uzročno-posljedična veza.

14. Protiv navedene presude tužena je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 72 0 P 045079 16 Rev od 9. februara 2017. godine reviziju uvažio i preinačio obje nižestepene presude na način da je odbio apelantov tužbeni zahtjev u cjelosti. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je, kada je u pitanju prigovor pasivne legitimacije, shvatanje Vrhovnog suda da tužena jeste pasivno legitimisana jer je u vrijeme nastanka štetnog događaja imala organizovanu vlast na današnjoj teritoriji Republike Srpske, donosila zakone i propise, organizovala rad policije, sudstva i tužilaštava. U vezi s tim je navedeno da je apelant nesporno 12. juna 1992. godine pretrpio štetu usljed miniranja njegovog porodičnog objekta, ali da to ne znači automatski i postojanje obaveze tužene da mu nadoknadi pretrpljenu štetu. Da bi postojala odgovornost i obaveza naknade štete, prema mišljenju Vrhovnog suda, potrebno je ne samo da je neko lice pretrpi već i da se ostvare ostale zakonske pretpostavke (postojanje subjektivne ili objektivne odgovornosti za štetu, štetna radnja, protivpravnost štetne radnje, uzročna veza između te radnje i nastale štete). Prema mišljenju tog suda, iz navedenog proizlazi da kod odlučivanja o naknadi štete, prije svega, treba utvrditi da je štetu uzrokovalo lice ili lica od kojih se traži naknada. Vrhovni sud je naveo da je tužena dokazala da su njeni nadležni organi odmah po prijavi štetnog događaja preduzeli zakonom obavezne radnje (uviđaj na licu mjesta, vještačenje, podnošenje krivične prijave tužilaštvu), čime su organi tužene, prema mišljenju tog suda, preduzeli pozitivne radnje vezane za sumnju da je izvršeno krivično djelo u kome je oštećena apelantova imovina a s ciljem otkrivanja izvršilaca.

15. Vrhovni sud je istakao da je, s druge strane, apelant odmah nakon toga (krajem oktobra 1992. godine) napustio Bosnu i Hercegovinu i nije se po povratku u predratno mjesto prebivališta obraćao policiji ili tužilaštvu zahtjevom da mu se dostave informacije da li je u vezi sa štetnim događajem došlo do otkrivanja ili procesuiranja izvršilaca, niti zahtjevom da se aktiviraju te radnje. Vrhovni sud je obrazložio da okolnost da je apelantu šteta nanesena u ratu i da je on bio pripadnik manjinskog bošnjačkog naroda u Gradišci u tom periodu sama po sebi ne vodi kršenju njegovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i ne dovodi do automatske odgovornosti tužene.

16. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, u vrijeme ratnih razaranja u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine svakodnevno je na desetine stambenih, poslovnih i drugih objekata porušeno ili devastirano. U takvim okolnostima i imajući u vidu razmjere uništenja ili oštećenja imovine građana Bosne i Hercegovine, bilo bi iluzorno očekivati od nadležnih organa da ispitaju rušenje svakog objekta po službenoj dužnosti. Upravo su te specifične okolnosti zahtijevale od oštećenih lica, a koja su imala saznanja da je rušenje ili devastiranje njihove imovine posljedica krivičnog djela, što u konkretnom to nesumnjivo jeste, ukažu nadležnim organima na te okolnosti i time ih iniciraju da istraže sporni slučaj. Dakle, oštećena lica imala su obavezu da svojim aktivnim radnjama zahtijevaju od nadležnih organa preduzimanje radnji na otkrivanju izvršilaca koji su oštetili njihovu imovinu i ta njihova djelatnost nije isključena samom činjenicom da se te radnje preduzimaju po službenoj dužnosti upravo zbog velikog broja uništenja ili oštećenja imovine u ratnom periodu. Utvrđenje postojanja uzročne veze između propusta organa tužene i njihove pozitivne obaveze postupanja na otkrivanju izvršioca djela zavisi od specifičnih okolnosti karakterističnih za svaki predmet posebno. Prema ocjeni revizionog suda, cijeneći utvrđene činjenice i izvedene dokaze, te specifične okolnosti koje bi vodile odgovornosti tužene za naknadu štete u ovom sporu ne postoje.

17. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, na području opštine Gradiška u ratnom periodu miniran je veći broj objekata i policija objektivno nije mogla da zaštiti imovinu svakog građanina posebno, niti da u datim okolnostima efektivno, dosljedno i kontinuirano preduzima radnje na otkrivanju izvršioca takvog krivičnog djela. Zato bi, po shvatanju tog suda, u konkretnom slučaju odgovornost tužene postojala samo u slučaju da su njeni organi (policija) postupali pasivno i da nisu preduzimali čak ni one radnje koje su objektivno mogli i bili dužni preduzeti po zakonu u datim okolnostima i vremenu, a dokazano je, kako taj sud smatra, da jesu. Organi tužene su, prema mišljenju tog suda, imali aktivno dejstvo kada je u pitanju konkretni događaj, za razliku od apelanta koji je bio pasivan jer je propustio da zahtijeva od nadležnih organa da preduzimaju nužne radnje, a mogao je to da traži odmah nakon 19. juna 1996. godine kada je ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, a svakako je aktivnije to mogao činiti posebno nakon što mu je imovina vraćena u posjed (1999. godine). Zbog ovih razloga, u radnjama ili propustima organa tužene, prema zaključku Vrhovnog suda, nema uzročno-posljedične veze sa štetom koju je apelant pretrpio miniranjem objekta, pa time ni njene obaveze da tužiocu naknadi pretrpljenu štetu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je neprihvatljivo obrazloženje osporene odluke koje nesporno nije potkrijepljeno činjenicama, a koje su utvrđene u postupku pred nižestepenim sudovima. Smatra da je nedopustiv stav Vrhovnog suda prema kojem je apelant bio dužan da organe vlasti obavijesti o počiniocima, te da je takvo obavještenje mogao dati već od dana ukidanja ratnog stanja. Apelant navodi i da nema osnova za stav Vrhovnog suda da su organi vlasti učinili sve što je bilo u njihovoj moći i da nisu mogli zaštititi svaku kuću posebno, iako je nesporno Zakonom u unutrašnjim poslovima propisana obaveza službe javne bezbjednosti da pruži zaštitu svakom licu i zaštiti sve objekte, te da zbog toga na strani tužene nema nikakve odgovornosti.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva, te da je taj sud detaljno i argumentovano obrazložio svoju odluku, zbog čega taj sud smatra da je apelacija neosnovana.

20. Tužena je navela da nije bilo kršenja apelantovih prava, zbog čega apelaciju treba ili odbiti ili odbaciti.

V.Relevantni propisi

21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 172. stav 1.

1) Pravno lice odgovara za štetu koje njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Član 180. stav 1.

1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

22. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 17/93) relevantne odredbe glase:

Član 28.

U članu 180. st. 1. i 3. riječi: „društveno-politička zajednica“ zamjenjuju se riječju: „država“.

23. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 3/96) relevantne odredbe glase:

Član 1.

U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89) i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakon o obligacionim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93), član 180.

briše se.

24. U Zakonu o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“ broj 4/92 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 27/93) relevantne odredbe glase:

Član 15.

Služba Javne bezbjednosti vrši upravne, stručne i druge poslove i zadatke koji se odnose, naročito na: neposrednu zaštitu ustavnog uređenja od nasilnog ugrožavanja i promjena i ugrožavanja bezbjednosti zemlje; zaštitu života i lične bezbjednosti građana; sprječavanje i otkrivanje krivičnih djela, pronalaženje i hvatanje počinioca krivičnih djela; održavanje javnog reda i mira; obezbjeđenje određenih ličnosti i objekata; kriminalističko-tehnička vještačenja; bezbjednost saobraćaja na putevima i određene poslove i zadatke bezbjednosti u drugim oblastima saobraćaja; kontrolu prelaženja državne granice; boravak i kretanje stranaca; putne isprave za prelazak državne granice;

nabavljanje, držanje i nošenje oružja i municije; protivpožarnu zaštitu; promet i uskladištenje opasnih materija; pružanje pomoći radi otklanjanja posljedica u slučaju opće opasnosti prouzrokovane elementarnim nepogodama i epidemijama.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. aprila 2017. godine, a apelacija je podnesena 5. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na apelantovo pravo na naknadu materijalne štete, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljiv.

33. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ima u vidu da su organi tužene u zaista specifičnim okolnostima koje su vladale u tom periodu preduzeli određene radnje u pokušaju rasvjetljavanja navedenog događaja, što je uključivalo i podnošenje krivične prijave protiv NN počinilaca, ali što, zbog, kako je obrazložio Vrhovni sud, tadašnjeg stanja nije rezultiralo njihovim otkrivanjem. Takođe, dovodeći u kontekst činjenice predmeta s naprijed citiranim relevantnim zakonskim odredbama, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 172 stav 1 ZOO-a propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija. S obzirom na to da u konkretnom slučaju, kako je već istaknuto u prethodnim tačkama ove odluke, nije bilo dokaza da su organi tužene prouzrokovali štetu apelantu u vezi sa svojim radom ili funkcionisanjem, to Ustavni sud smatra da u obrazloženju presude Vrhovnog suda nema ništa što bi ukazivalo da je taj sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. Uvažavajući činjenicu da je apelantu, nesporno, porušena, tj. oštećena imovina i time nastala materijalna šteta, Ustavni sud ukazuje da se, i pored toga, takvo oštećenje ne može staviti na teret tuženoj s obzirom na to da, kako je već rečeno, nije ustanovljena uzročno-posljedična veza između radnji organa tužene i nastanka navedene štete, niti je utvrđeno da su štetu počinila lica koja su organi tužene imali ili mogli imati pod svojom kontrolom. Pri tom Ustavni sud ukazuje da se u ovakvim okolnostima apelant u apelacionom postupku i ne može pozivati na eventualnu pasivnost nadležnih organa u otkrivanju počinilaca štete koja mu je nastala, s obzirom na to da predmet njegove tužbe i nije bilo nesprovođenje djelotvorne istrage, već isključivo zahtjev za naknadu štete. Samo da je apelant tužbom tražio utvrđivanje činjenice da je istraga bila nedjelotvorna i da je utvrđeno da su se organi tužene pasivno ponašali, bilo bi moguće utvrditi i odgovornost tužene za nastanak navedene štete po osnovu člana 172 stav 1 ZOO-a, a što u konkretnom predmetu, kako je i obrazložio Vrhovni sud, nije slučaj. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje i da dio obrazloženja Vrhovnog suda kojim taj sud stavlja na teret apelantu što je napustio navedeno područje i tek nakon što su mu nepokretnosti vraćene u posjed počeo aktivnije da se interesuje za „sudbinu“ predmeta, Ustavnom sudu nije prihvatljiv. Ovo stoga jer takav stav ne bi mogao poslužiti kao razlog za amnestiranje organa vlasti za njihovu neaktivnost u izvršavanja svojih, zakonom ustanovljenih obaveza. Međutim, i pored toga, kako je već rečeno, u situaciji kakva je konkretna (a koju Ustavni sud neće opet ponavljati), Ustavni sud smatra da navedeni dio obrazloženja ne može uticati na drugačiji zaključak vezano za način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Zbog toga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

37. Apelant smatra da mu je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava prekršeno i pravo na imovinu. Kako je Ustavni sud utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, odnosno da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, to nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

38. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe ZOO-a i Zakona o unutrašnjim poslovima u postupku koji se odnosio na utvrđivanje odgovornosti tužene za materijalnu štetu koja je nastala apelantu u ratnom periodu miniranjem i rušenjem apelantovih objekata jer nije utvrđena uzročno-posljedična veza između radnji organa tužene i nastale štete, a što bi bio osnov za odgovornost tužene shodno članu 172 stav 1 ZOO-a.

39. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1743/17 (Z. B.) | Sudska praksa | Aktio