Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1631/19 (V. Č.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1631/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1631/19, rješavajući apelaciju Vlade Čuljka, na osnovučlana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vlado Čuljak protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 015234 18 Gž od 12. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vlado Čuljak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 10. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 015234 18 Gž od 12. februara 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezani su tuženi (Hercegovačko neretvanski kanton, Ministarstvo prometa i veza i "Interinvest- Niskogradnja" d.o.o. Mostar) da solidarno, na ime naknade štete, apelantu isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu solidarno nadoknade troškove parničnog postupka, dok je u preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u predmetnom postupku bilo sporno da li predmetna nekretnina (na kojoj su tuženi kao investitor i izvođač radova izgradili put, te pričinili apelantu štetu) ima karakter poljoprivrednog ili građevinskog zemljišta. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama Zakona o poljoprivrednom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZOPZ) propisano da pašnjak predstavlja poljoprivredno zemljiše (član 3. stav 1.), da se poljoprivredno zemljište kojem je planom prostornog uređenja utvrđena drugačija namjena, koristi kao poljoprivredno sve dok rješenje o odobrenju građenja objekta, odnosno vršenja drugih radova ne postane konačno (član 4.), te da su nadležni organi - kantonalni organi uprave dužni voditi evidenciju o neobrađenom poljoprivrednom zemljištu i evidenciju o zemljištu koje je promijenilo namjenu korištenja (član 5. stav 2.). Nadalje je ukazao da se promjena namjene poljoprivrednog zemljišta u nepoljoprivredne svrhe provodi u skladu sa planovima prostornog uređenja i aktima određenim tim zakonom (član 48. stav 1.). Takođe je ukazao da se poljoprivredno zemljište ne može koristiti u nepoljoprivredne svrhe, niti mu se može promijeniti namjena ukoliko nije usaglašena prostorno-planska dokumentacija Federacije i kantona u skladu sa odredbama Zakona o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou Federacije Bosne i Hercegovine i ako nije pribavljena poljoprivredna saglasnost na osnovu tog zakona, te da se poljoprivredna saglasnost izdaje na zahtjev stranke i donosi u formi rješenja nakon dostavljanja dokaza o uplati naknade za promjenu namjene poljoprivrednog zemljišta (član 50. stav 1. i 4.). S tim u vezi Kantonalni sud je istakao da apelant, shodno odredbama člana 7. stav 1. i člana 123.stav l. Zakona o parničnom postupku, nije dokazao da je zatražio, odnosno ishodovao promjenu namjene predmetne nekretnine, niti da je doneseno rješenje o odobrenju gradnje sporne trase puta preko apelantove parcele. S druge strane, naglasio je Kantonalni sud, predmetna parcela se u posjedovnom listu i zemljišno-knjižnom izvatku vodi kao pašnjak. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud zanemario Odluku Općine Jablanica od 29. maja 2008. godine, Odluku Općine Jablanica od 30. novembra 2010. godine, te prostorni plan Općine Jablanica u 2016-2025.godine, s obzirom da nije bilo mjesta za njihovu primjenu. Nadalje je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio pokloniti vjeru nalazu i mišljenju i izjašnjenju vještaka građevinske struke N.K, pri tom ističući da nalaz i mišljenje tog vještaka i pojašnjenja koja je dao na ročištu ukazuju da je nalaz i mišljenje zasnovan na ličnim saznanjima i pretpostavkama, kao i stavovima koji nisu potkrijepljeni stručnim i logičnim obrazloženjima, a ne na dokazima iz predmetnog spisa, te slijedom navedenog zaključio da sud nalaz i mišljenje tog vještaka nije mogao prihvatiti kao urađenim u skladu sa pravilima struke i nije na njemu mogao temeljiti svoju odluku. U konačnici, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da apelantova nekretnina, na kojoj je izgrađen put, predstavlja poljoprivredno zemljište, te da je pravilno primijenio odredbe člana 154. stav 1, člna 155. i člana 207. Zakona o obligacionim odnosima kada je obavezao tužene da apelantu nadoknade štetu u visini koju je utvrdio vještak poljoprivredne struke.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da predmetna parcela predstavlja građevinsko zemište, a što proizilazi i iz odluka i prostornog plana Općine Jablanica, te da je shodno tome sud bio dužan prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke i apelantu dosuditi štetu u iznosu koji je procjenjen nalazom i mišljenjem tog vještaka

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi cijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i Kantonalni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude (posebno u pogledu neprihvatanja nalaza i mišljenja vještaka vještaka građevinske struke), tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1631/19 (V. Č.) | Sudska praksa | Aktio