Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2903/17 (D. Š. i S. Š.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2903/17

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2903/17, rješavajući apelaciju Drage Šljivića i Slavena Šljivića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. svibnja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Drage Šljivića i Slavena Šljivića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 029352 14 Rev od 9. svibnja 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 029352 11 Gž od 10.

rujna 2014. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 P 029352 09 P od 3. prosinca 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Drago Šljivić i Slaven Šljivić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Čapljine, koje zastupa Zajednički odvjetnički ured Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić-Crnjac, podnijeli su 11. srpnja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 029352 14 Rev od 9. svibnja 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 029352 11 Gž od 10. rujna 2014. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 P 029352 09 P od 3. prosinca 2010. godine II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od „Croatia osiguranja“ d.d. Ljubuški i Zaštitnog fonda FBiH (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 11. veljače 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 15. veljače do 4. ožujka 2019. godine, dok tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 53 0 P 029352 09 P od 3. prosinca 2010. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata koji su 11. prosinca 2009. godine podnijeli protiv tuženih a kojim su tražili da se obvežu tuženi da im isplate na ime materijalne štete određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama počev od nastanka štete, 6. listopada 2009. godine, pa do konačne isplate, kao i da im nadoknade troškove parničnog postupka.

6. Općinski sud je u obrazloženju presude, prije svega, istaknuo da su apelanti prvobitno tom sudu podnijeli dvije tužbe, jednu u kojoj su tužili prvotuženog, a drugu kojom su tužili drugotuženog. U svezi s tim, ukazano je da je Općinski sud uz suglasnost parničnih stranaka donio rješenje kojim je spojio postupke, te donio jedinstvenu odluku u odnosu na oba tužena.

7. Nadalje, Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku, pored ostalog, saslušao drugoapelanta u svojstvu parnične stranke, kao i svjedoke M.Đ., B.Đ. i D.B., te proveo prometno vještačenje vještaka prometne struke i strojarsko vještačenje vještaka strojarske struke. Zatim, istaknuto je da u predmetnom postupku apelanti traže isplatu naknade štete na vozilu u vlasništvu prvoapelanta koje je oštećeno u prometnoj nezgodi od 6. listopada 2009. godine. U svezi s tim, ukazano je da je utemeljen prigovor drugotuženog da drugoapelant nije aktivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari, jer je iz kopije prometne dozvole vidljivo da je kao vlasnik vozila upisan prvoapelant. Prema tome, istaknuto je da samo vlasnik vozila ima pravo zahtijevati naknadu materijalne štete pričinjene na vozilu.

8. Također, Općinski sud je naveo da je utemeljen prigovor drugotuženog kako u predmetnoj pravnoj stvari nije pasivno legitimiran. Naime, ukazano je da, sukladno članku 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti, drugotuženi je dužan oštećenim stranama platiti odštetu u slučaju smrti ili tjelesne ozljede i materijalne štete prouzrokovane u prometnim nezgodama u BiH kada osoba odgovorna za nesreću ostane nepoznata u kojem slučaju drugotuženi je obvezan dati naknadu samo kod šteta zbog smrti ili tjelesnih ozljeda. Nadalje, navedeno je da je drugotuženi obvezan dati naknadu u svim slučajevima u kojima se nezgoda dogodila na teritoriju Federacije, kao i kada je nezgodu prouzročilo vozilo glede kojeg nije ispunjena obveza iz članka 3. ovog zakona, a vozilo posjeduje osoba s prebivalištem u Federaciji, dok članak 3. spomenutog zakona regulira obvezu zaključivanja ugovora o osiguranju od odgovornosti za štete pričinjene trećim osobama upotrebom motornog vozila. Također, istaknuto je da apelanti tijekom postupka nisu dokazali da nepoznato vozilo eventualno nije imalo zaključen ugovor o osiguranju od odgovornosti u kojem slučaju bi drugotuženi bio pasivno legitimiran. Dakle, nije se radilo o neosiguranom vozilu, već o nepoznatom vozilu.

9. Isto tako, Općinski sud je istaknuo da je utemeljen prigovor prvotuženog da osiguranik prvotuženog nije odgovoran za nastanak prometne nezgode, a niti je doprinio nastanku te nezgode, pa nije doprinio ni nastanku štete za apelante. Naime, Općinski sud je ukazao da je na temelju iskaza drugoapelanta, te svjedoka M. Đ., B. Đ. i D. B. zaključio da su prometnu nezgodu izazvala motorna vozila u pokretu u kojem slučaju se odgovara po principu krivnje, dakle, ne postoji objektivna odgovornost jer imatelji motornih vozila u odnosu jedni prema drugim nisu treće osobe, a sve sukladno odredbi članka 178. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

10. U svezi s tim, navedeno je da, prema iskazu drugoapelanta, osiguranika prvotuženog M. Đ., te ostalih saslušanih svjedoka, navedenu nezgodu izazvalo je treće vozilo-kao nepoznato vozilo, koje se kretalo ispred vozila prvoapelanta, kojim je upravljao drugoapelant, a iza vozila osiguranika prvotuženog, koje je vršilo radnju preticanja vozila osiguranika prvotuženog na punoj liniji, nakon čega je, prilikom vraćanja u desnu prometnu traku, ostvarilo kontakt s vozilom osiguranika prvotuženog, koje se zbog toga destabiliziralo i dijelom prešlo na suprotnu traku, kojom prilikom je ostvarilo kontakt s vozilom kojim je upravljao drugoapelant. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odbio postavljeni tužbeni zahtjev apelanata utvrđujući da drugoapelant nije aktivno legitimiran u konkretnoj pravnoj stvari, da drugotuženi nije pasivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari, kao i da prvotuženi nije odgovoran za naknadu štete apelantima.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 P 029352 11 Gž od 10. rujna 2014. godine žalba apelanata je odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda.

12. Vrhovni sud je Presudom broj 53 0 P 029352 14 Rev od 9. svibnja 2017. godine reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostupanjske presude odbio.

13. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude ukazao da, kada bi se i prihvatila tvrdnja apelanata da je reagiranje osiguranika prvotuženog bilo „nesmotreno“, ni tada se ne bi radilo o njegovom skrivljenom ponašanju u smislu odredaba članka 178. st. 1. i 2. ZOO, jer je ono posljedica iznenadnog, nepravilnog ponašanja drugog (nepoznatog) vozača. Nadalje, ukazano je da neodgovarajuće ponašanje nema zakonsku osnovu, već postupanje osiguranika prvotuženog treba biti protupravno i u uzročnoj vezi sa štetnom posljedicom za utvrđivanje njegove krivnje u nastaloj šteti. Isto tako, navedeno je da, budući da u radnjama osiguranika prvotuženog nema protupravnosti, tada nema ni njegove krivnje za nastali štetni događaj, a pravilno ili nepravilno reagiranje u vožnji motornim vozilom, što se ocjenjuje po reagiranju prosječnog vozača, za iznenadno nepravilno ponašanje u vožnji drugog vozača, sadrži već time u sebi elemente objektivne odgovornosti, pa kao takvo nije pretpostavka za odgovornost u slučaju nezgode izazvane motornim vozilom po principu krivnje.

14. Također, Vrhovni sud je istaknuo da je pravilno primijenjeno materijalno pravo i u odnosu na odbijanje tužbenog zahtjeva prema drugotuženom. Naime, ukazano je da drugotuženi vrši isplatu šteta sukladno članku 15. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti i obvezan je, sukladno članku 16. stavak 1. alineja prva tog zakona, oštećenim stranama platiti štetu zbog smrti ili tjelesnih ozljeda kada osoba odgovorna za nezgodu ostane nepoznata u svim slučajevima u kojim se nezgoda desila na teritoriju Federacije. Prema tome, Vrhovni sud je istaknuo da se zakonsko određenje „svi slučajevi na teritoriju Federacije" odnosi, dakle, samo na štete zbog smrti ili fizičkih povreda, a ne i na materijalne štete na vozilima, prouzročene od nepoznatog vozila, zbog čega je neutemeljeno suprotno tumačenje ove zakonske odredbe u reviziji. Na koncu, Vrhovni sud je naveo da apelanti nepravilno upućuju da je, u nedostatku krivnje osiguranika prvotuženog za predmetnu prometnu nezgodu, trebalo primijeniti odredbu članka 178. stavak 3. ZOO, jer ta odredba podrazumijeva naknadu štete u slučaju da nema krivnje niti jednog sudionika prometne nezgode, što u konkretnom predmetu nije slučaj, jer je u postupku utvrđeno da je nezgodu prouzročio vozač nepoznatog vozila.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da je presudama koje su osporili proizvoljno primijenjen članak 178. ZOO. Naime, apelanti ukazuju da navedeni članak u stavku 2. propisuje da svaki imatelj odgovara razmjerno stupnju svoje krivnje, a prema mišljenju apelanata, krivnja je postojala i na strani nepoznatog vozača, kao i osiguranika prvotuženog. Osim toga, apelanti tvrde da, sve i kad na strani poznatog sudionika nezgode (osiguranika prvotuženog) ne bi postojala krivnja ni doprinos, članak 178. ZOO u stavku 3. jasno propisuje da, ukoliko nema krivnje nijednog, imatelji odgovaraju na ravne dijelove, ako razlozi pravičnosti ne zahtijevaju što drugo. Dakle, i pri tako utvrđenom činjeničnom stanju kako ga, u konačnici, tumači Vrhovni sud, apelanti smatraju da se pravilnom primjenom stavka 3. navedenog članka moraju „poznati“ imatelji obvezati na odgovornost na ravne dijelove. Također, apelanti navode da im je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, navodeći da je sudovima trebalo osam godina da donesu konačnu odluku u ovom sporu.

II.Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da period od dvije godine i šest mjeseci (od 31. listopada 2014. godine do 9. svibnja 2017. godine), koliko je trajao postupak pred tim sudom, zadovoljava zahtjeve suđenja u razumnom roku. Također, Vrhovni sud je istaknuo da ostaje kod razloga navedenih u osporenoj odluci, te je predložio da se apelacije odbije kao neutemeljena.

17. Kantonalni sud je istaknuo da mu je predmetni spis dostavljen na postupanje 3. ožujka 2011. godine, dok je presudu donio 10. rujna 2014. godine, te je opravdavao duljinu trajanja predmetnog postupka tako što se pozivao na prevelik broj predmeta koji se nalaze na rješavanju pred tim sudom i da taj sud rješava predmete prema Planu rješavanja predmeta. Obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da ostaje kod razloga navedenih u osporenoj odluci i da smatra da apelantima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, dok je u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku predložio da Ustavni sud riješi po izjavljenoj apelaciji na temelju stanja u predmetu.

18. Općinski sud je naveo da je tužbu apelanata zaprimio 11. prosinca 2009. godine, dok je presudu donio 3. prosinca 2010. godine, nakon provedenog dokaznog postupka u kojem su provedena i predložena vještačenja. Sukladno tome, Općinski sud je istaknuo da apelantima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koje glase:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 178. st. (1), (2) i (3) (1) U slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice.

(2) Ako postoji obostrana krivica, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli srazmjerno stepenu svoje krivice.

(3) Ako nema krivice ni jednog, imaoci odgovaraju na ravne dijelove, ako razlozi pravičnosti ne zahtijevaju što drugo.

21. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine Federacije BiH" broj 24/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 3.

Osobe koje podliježu obvezi osiguranja Svaka osoba koja ima u posjedu ili u vlasništvu vozilo koje se u Federaciji kreće po cestama ili u oblastima koje su dostupne javnosti, obvezna je zaključiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štete pričinjene trećim osobama upotrebom motornog vozila (osiguranje od autoodgovornosti) sukladno odredbama ovog Zakona.

Članak 15. stavak 2.

Institucija Zaštitnog fonda Cilj Zaštitnog fonda je plaćanje odšteta osiguranja od građanske odgovornosti koje proizlaze iz prometnih nezgoda koje se dese nakon početka njegovog rada u slučajevima predviđenim u članku 16. ovog Zakona.

Članak 16. stavak 1. alineje 1. i 2.

Obveze Zaštitnog fonda Zaštitni fond obvezan je oštećenim stranama plaćati odštetu u slučaju smrti ili fizičke povrede i materijalne štete prouzročene u prometnim nezgodama u BiH kada:

osoba odgovorna za nezgodu ostane nepoznata, u tom slučaju Zaštitni fond obvezan je dati naknadu samo kod šteta zbog smrti ili fizičkih povreda. Zaštitni fond obvezan je dati naknadu u svim slučajevima gdje se nezgoda desila na teritoriju Federacije;

je nezgodu prouzročilo vozilo u pogledu kojeg nije ispunjena obveza iz članka 3. ovog Zakona, a vozilo posjeduje osoba sa prebivalištem u Federaciji;

VI.Dopustivost

22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 53 0 P 029352 14 Rev od 9. svibnja 2017. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zastupnik apelanata je navedenu presudu Vrhovnog suda primio 9. lipnja 2017. godine, a apelacija je podnesena 11. srpnja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje.

Pravo na pravično suđenje

27. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

28. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi naknade štete. Prema tome, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

a) U odnosu na primjenu prava

30. U konkretnom slučaju apelanti, u suštini, smatraju da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. U svezi s primjenom prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

31. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obvežu tuženi da im isplate na ime materijalne štete određeni novčani iznos. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje na obrazloženje presuda redovitih sudova iz kojih slijedi da na strani osiguranika prvotuženog nema odgovornosti, nego da je nezgodu prouzročio vozač nepoznatog vozila, to u smislu članka 178. ZOO nije utemeljen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog. Osim toga, iz obrazloženja presuda redovitih sudova slijedi da se u konkretnom slučaju traži isplata materijalne štete koju je prouzročilo nepoznato vozilo, to u smislu članka 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti, nema odgovornosti drugotuženog u predmetnom slučaju. Ustavni sud smatra da su sudovi u svezi sa navedenim dali dovoljno jasno obrazloženje, koje Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne smatra proizvoljnim budući da je ovakvo obrazloženje utemeljeno na detaljno utvrđenim činjenicama i relevantnim zakonskim odredbama.

32. Obzirom na navedeno, te praksu Europskog i Ustavnog suda, Ustavni sud ocjenjuje da apelacija u pogledu primjene materijalnog prava nije utemeljena.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku

33. U svezi sa navodima apelanata koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud će razmatrati razumnost duljine trajanja postupka od 11. prosinca 2009. godine, kada su apelanti pokrenuli parnični postupak podnošenjem tužbe, pa do 9. svibnja 2017. godine, kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je okončan predmetni postupak. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni duljine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste sedam godina i četiri mjeseca.

35. Nadalje, Ustavni sud nalazi da su se i na strani tužitelja i na strani tuženog nalazile po dvije osobe, da su apelanti prvobitno sudu podnijeli dvije tužbe, jednu u kojoj su tužili prvotuženog, a drugu kojom su tužili drugotuženog, pa je Općinski sud, uz suglasnost parničnih stranaka, donio rješenje kojim je spojio postupke, te da su, osim saslušanja svjedoka, u postupku vršena vještačenja vještaka prometne i strojarske struke. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud nalazi da se radilo o složenijem predmetu.

36. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su sudovi u relevantnom periodu donijeli tri meritorne presude i jedno procesno rješenje. Naime, prvostupanjski postupak nakon podnošenje tužbe pred Općinskim sudom trajao je oko 11 mjeseci, žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom je trajao tri godine i šest mjeseci (računajući od dana dostavljanja predmetnog spisa Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi), dok je revizioni postupak trajao dvije godine i šest mjeseci (računajući od dana dostavljanja predmetnog spisa Vrhovnom sudu na postupanje po reviziji).

37. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje duljinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Dakle, sagledajući postupak u cjelini, imajući u vidu posebno činjenicu da su redoviti sudovi donijeli tri meritorne presude i jedno procesno rješenje, da su apelanti do konačne odluke u svom predmetu došli prije podnošenja apelacije, te da se radilo o složenijem predmetu, Ustavni sud nalazi da, u okolnostima konkretnog predmeta, nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

38. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redoviti sudovi detaljno i jasno obrazložili da, budući da na strani osiguranika prvotuženog nema odgovornosti, nego je nezgodu prouzročio vozač nepoznatog vozila, u smislu članka 178. ZOO nije utemeljen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, odnosno pošto se u konkretnom slučaju traži isplata materijalne štete koju je prouzročilo nepoznato vozilo, to u smislu članka 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti, nema odgovornosti drugotuženog. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje budući da su redoviti sudovi u okviru relevantnog razdoblja od sedam godina i četiri mjeseca donijeli tri meritorne presude i jedno procesno rješenje, kao i da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu.

40. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2903/17 (D. Š. i S. Š.) | Sudska praksa | Aktio