Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5073/18 (D. B.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Upravni spor
  • Porez
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5073/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. svibnja 2019. godine, u predmetu broj AP-5073/18, rješavajući apelaciju Dževada Bečića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dževad Bečić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 017510 18 U od 10. kolovoza 2018. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga je ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dževad Bečić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 017510 18 U od 10. kolovoza 2018. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.

Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dževad Bečić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Edin Mukanović odvjetnik iz Tuzle, podnio je 6. rujna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 017510 18 U od 10. kolovoza 2018. godine.

2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda odbijena je tužba apelanta protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo financija, Sarajevo) od 25. siječnja 2018. godine, kojim je kao neosnovana odbijena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog organa (Porezna uprava FBiH – Kantonalni porezni ured Tuzla) od 27. studenog 2014. godine, kojim je određena naplata porezne obveze iz imovine apelanta kao solidarnog dužnika za obveze pravne osobe kao glavnog poreznog dužnika, u određenom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku koji je okončan presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 010460 13 U od 26. studenog 2013. godine utvrđena solidarna odgovornost apelanta za porezni dug. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je u predmetnom postupku, u kome je predmet prinudna naplata porezne obveze iz imovine apelanta kao solidarnog dužnika, presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 011080 13 U od 16. listopada 2014. godine uvažena tužba apelanta, poništena su oba rješenja i vraćen je predmet na odlučivanje prvostupanjskom organu (uz obrazloženje da je u postupku utvrđivanja solidarne odgovornosti apelanta, došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, te da su stoga upravna rješenja nezakonita). Kantonalni sud je naveo da je nakon toga prvostupanjski organ u ponovljenom postupku donio odluku od 27. studenog 2014. godine, koja je predmet ovog postupka. Naime, Kantonalni sud je naveo da je predmet ovog upravnog postupka naplata porezne obveze iz imovine apelanta, a ne utvrđivanje apelantove solidarne odgovornosti za porezni dug pravne osobe kao glavnog dužnika, kako to apelant ističe u tužbi. Dalje, je Kantonalni sud naveo da je naplata poreza iz imovine poreznog obveznika (kao mjera prinudne naplate) predviđena odredbom članka 53. Zakona o Poreznoj upravi FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o Poreznoj upravi), zbog čega se taj postupak može zakonito osporavati iz razloga predviđenih odredbom članka 47. stavak 1. Zakona o Poreznoj upravi, a pored tih razloga samo ako poreznom obvezniku nije uručen nalog za plaćanje porezne obveze. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da apelant nije osporavao postupak prinudne naplate, nego je osporavao isključivo razloge koji se tiču postupka utvrđivanja solidarne odgovornosti za porezni dug, što nije dozvoljeno, budući da se o tome moglo raspravljati samo u posebnom postupku u kome je apelantu utvrđena solidarna odgovornost, a koji postupak je okončan pravomoćnom presudom tog suda 03 0 U 010460 13 U od 26. studenog 2013. godine. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da mogućnost preispitivanja pravomoćne sudske odluke u ovom postupku nije dopuštena ni procesnim, ni materijalnim pravom, te zbog toga što bi u slučaju vođenja dvostrukog postupka o istoj upravnoj stvari, moglo doći do toga da se o istoj upravnoj stvari odluči na dva različita i/ili suprotstavljena načina. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da činjenica da je glavni porezni dužnik, primio nalog za plaćanje nakon što je apelant razrješen dužnosti direktora, po zakonskoj odrebi članka 29. Zakona o poreznoj upravi, ne amnestira apelanta odgovornosti za neplaćanje poreznih obveza u vrijeme njihovog nastanka. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da se apelant mogao osloboditi od odgovornosti samo u slučaju da je u postupku utvrđivanja poreznih obveza, dokazao da nije odgovoran za neplaćanje, odnosno da nisu postojale objektivne mogućnosti za njihovo plaćanje, što apelant u tom postupku nije ni tvrdio, a ne tvrdi ni u predmetnom postupku. Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primjenio materijalno pravo. Naime, apelant je naveo da je u predmetnom postupku odlučeno suprotno od odlučenja Kantonalnog suda u presudi broj 03 0 U 011080 13 U od 16. listopada 2014. godine. Osim toga apelant je naveo da je odlukom Ustavnog suda FBiH broj U-14/10 od 9. ožujka 2011. godine, utvrđeno da su odredbe čl. 29. i 50. Zakona o poreznoj upravi u suprotnosti s Ustavom FBiH.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

I.U odnose na navode o povredi prava na pravično suđenje

6. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Europske komisije za ljudska prava i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. ožujka 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba, Europska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. svibnja 1983. godine; i Europski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. prosinca 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. II.U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u osporenoj odluci odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu jasno obrazloženje Kantonalnog suda, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je, odlučujući o apelantovoj apelaciji podnesenoj presude Kantonalnog suda broj 03 0 U 010460 13 U od 26. studenog 2013. godine (kojom je utvrđena apelantova solidarna odgovornost za porezni dug glavnog dužnika, te u kojoj je apelant, između ostalog, ukazivao na odluku Ustavnog suda FBiH broj U-14/10 od 9. ožujka 2011. godine), donio Odluku o dopustivosti broj AP-AP-4473/13 od 10. veljače 2015. godine kojom je apelaciju odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4473/13 od 10. veljače 2015. godine (u odnosu na apelaciju AP-4951/13), dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5073/18 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio