Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5798/18 (B.H., A.H., D.H., V.H., K.H., H.H., F.H. i M.H., R. T., V. T., K. T. i K. T.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nematerijalna šteta
- Razuman rok
- Građanski postupak
- Zastara
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5798/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-5798/18, rješavajući apelacije B. H. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
B. H., A.H., D.H., V.H., K.H., H.H., F.H. i M.H. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 46 0 P 040448 15 Rev od 12. juna 2018. godine;
Refik Topalović, Vesima Topalović, Kemal Topalović i Kenan Topalović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 23 0 P 016352 16 Rev od 16. oktobra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 016352 15 Gž od 7. decembra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-5798/18
1. B.H., A.H., D.H., V.H., K.H., H.H., F.H. i M.H (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nedjeljko Ripić, advokat iz Mostara, podnijeli su 17. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 040448 15 Rev od 12. juna 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim je traženo da tuženi (“Croatia osiguranje” d.d. Ljubuški) apelantima na ime naknade nematerijalne štete isplati tačno određeni novčani iznos na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliske osobe, te da prvoapelantici na ime naknade materijalne štete isplati tačno određeni novčani iznos za troškove sahrane, na ime crnine i za izgradnju nadgrobnog spomenika, sve sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja, koje su na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza utvrdili nižestepeni sudovi, proizlazi da je uzrok nastanka saobraćajne nesreće u kojoj je smrtno stradao prednik apelanata (odnosno suprug i sin), postupanje oštećenog kao vozača putničkog vozila “Golf”, koji se kretao neprilagođenom brzinom, značajno većom od dozvoljene, zbog čega je nakon izlaska iz zavoja na cesti došlo do destabilizacije njegovog vozila, usljed koje je vozilo prešlo u saobraćajnu traku namijenjenu za kretanje vozila iz suprotnog smjera, kojom se u to vrijeme kretalo teretno vozilo “Man", koje je osigurano kod tuženog. Vrhovni sud je naveo da budući da sudovi nisu utvrdili odgovornost vozača teretnog vozila za destabilizaciju vozila “Golf”, a da je utvrđeno da je do sudara vozila došlo na saobraćajnoj traci kojom se kretalo teretno vozilo na koju je prešao oštećeni sa svojim vozilom, i da bi, prema utvrđenju nižestepenih sudova, do saobraćajne nesreće došlo i u slučaju da je vozač teretnog vozila preduzeo intenzivno kočenje, pravilno su nižestepeni sudovi primjenom odredbi člana 940. i 941. stav 1. u vezi sa članom 178. Zakona o obligacionim odnosima tužbenizahtjev apelanata odbili kao neosnovan.
2. AP-7662/18
4. Refik Topalović, Vesima Topalović, Kemal Topalović i Kenan Topalović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Velike Kladuše, koje zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnijeli su 24. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 016352 16 Rev od 16. oktobra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 016352 15 Gž od 7. decembra 2015. godine.
5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim je traženo da tuženi (“Bosna sunce osiguranje” d.d. Sarajevo i M.Ć.) apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti malodobnog E.T., kao posljedice saobraćajne nesreće, solidarno isplate tačno određeni novčani iznos na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti sina, odnosno brata, te da prvoapelantu na ime naknade materijalne štete solidarno isplate tačno određeni novčani iznos za troškove sahrane, sve sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da se 8. aprila 2003. godine dogodila saobraćajna nesreća u kojoj je smrtno stradao mldb. E.T. (sin i brat apelanata), koji je vozeći bicikl izašao iz dvorišta na desnu saobraćajnu traku kojom se kretao vozač motornog vozila (drugotuženi), koji je prednjim dijelom vozila udario u bicikl, te je E.T. uslijed udara zadobio teške tjelesne povrede zbog kojih je ubrzo umro. Vrhovni sud je ukazao da je presudom Kantonalnog suda u Bihaću od 3. februara 2012. godine drugotuženi oslobođen od optužbe da je počinio teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja. Vrhovni sud je naveo da se štetni događaj dogodio 8. aprila 2003. godine, a da je tužba podnijeta 30. aprila 2012. godine, te je do podnošenja tužbe istekao subjektivni zastarni rok od tri godine od kada su apelanti saznali za štetu i za lice koje je štetu učinilo, kao i objektivni rok od pet godina od dana kada je šteta nastala. Vrhovni sud je naveo da je ispravna ocjena drugostepenog suda da apelanti nisu u krivičnom postupku istakli imovinskopravni zahtjev, jer je u obrazloženju presude krivičnog suda navedeno da se prvoapelant izjasnio da će imovinskopravni zahtjev postaviti naknadno u parnici. Vrhovni sud je naveo da i u najpovoljnijoj interpretaciji za apelante da su zahtjev postavili u toku krivičnog postupka, u smislu odredbe člana 390. Zakona o obligacionim odnosima, to bi moglo dovesti do produženja zastarnog roka iz člana 376. ZOO samo pod pretpostavkom da je imovinskopravni zahtjev oštećenog stavljen tokom trogodišnjeg zastarnog roka. Kako apelanti nisu postupili na ovaj način, tako prema zaključku Vrhovnog suda nije došlo do produženja subjektivnog zastarnog roka.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5798/18.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelanti u apelaciji AP-7662/18 navode da je predmetni parnični postupak trajao nerazumno dugo (tužba podnesena 30. aprila 2012. godine, a presuda Vrhovnog suda donesena 16. oktobra 2018. godine), te traže naknadu nematerijalne štete.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Nadalje, u pogledu navoda apelanata u predmetu AP-7662/18 kojima ukazuju na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak okončan u roku od šest i po godine, u kojem periodu su donesene tri odluke na tri sudske instance, a što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević