Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1679/19 (F. H.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dosjelost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1679/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1679/19, rješavajući apelaciju F. H, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio F. H.

protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 014768 17 Gž 3 od 11. avgusta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 01476815 P 3 od 17. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. F. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Adil Draganović advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 12. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 P 014768 17 Rev od 20. decembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 014768 17 Gž 3 od 11. avgusta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 01476815 P 3 od 17. marta 2017. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda od 20. decembra 2018. godine odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 11. avgusta 2017. godine, te imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2879/18 od 19. juna 2018. godine, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (M.M.) preda u posjed dio određene nekretnine, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tužiteljev otac prodao apelantu 36 m zemljišta, međutim istakao je da zemljište koje je bilo predmet navedene kupoprodaje nije predmet tužbe. Kantonalni sud je nadalje naveo da je apelant u postupku tvrdio da je na spornoj nekretnini stekao pravo vlasništva putem dosjelosti. S tim u vezi Kantonalni sud je ukazao da je za sticanje prava vlasništva dosjelošću, shodno odredbi člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO), potreban protek vremena od 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda (stav 1.), odnosno protek vremena od 20 godine savjesnog posjeda (stav 2.). Nadalje je ukazao da je odredbom člana 77. ZOVPO propisano da je posjed zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja. Kantonalni sud je u vezi sa navedenim ukazao da je apelant bio u obavezi dokazati da je bio u posjedu predmetnih nekretnina za vrijeme potrebno za dosjelost, a što nije dokazao. Takođe je istakao da je neosnovan apelantov žalbeni navod o povredi odredbe člana 114. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zato što su se parnične stranke saglasile da se ne saslušavaju svjedoci, vještak i ne obavlja novi uviđaj, već da se pročitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza, što je prvostepeni sud prihvatio.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili odredbu člana 114. stav 2. ZPP, te da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pristup sudu i suđenje u razumnom roku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na navode koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelant osim što je naveo da mu je to pravo povrijeđeno, nije posebno obrazlagao te tvrdnje, odnosno nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1679/19 (F. H.) | Sudska praksa | Aktio