Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4408/17 (Z. T.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 164
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4408/17
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4408/17, rješavajući apelaciju Zećije Trumić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. svibnja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Zećije Trumić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 020932 16 Rev od 27. srpnja 2017. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona, u skladu sa člankom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantici Zećiji Trumić u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici Zećiji Trumić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Zećije Trumić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 020932 16 Rev od 27. srpnja 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 020932 13 Rsž od 23.
travnja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 020932 10 Rs od 13. svibnja 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14.
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te zabranu zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zećija Trumić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnijela je 25. listopada 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 020932 16 Rev od 27. srpnja 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 020932 13 Rsž od 23. travnja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 020932 10 Rs od 13. svibnja 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općinskog pravobraniteljstva Općine Živinice kao zakonskog zastupnika tužene Općine Živinice (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 29. studenog 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su odgovor na apelaciju dostavili 11. prosinca 2018. godine, a Općinski sud i tužena nisu dostavili odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 3. lipnja 2010. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
6. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 020932 10 Rs od 13. svibnja 2013. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obveže tuženu da joj isplati određene novčane iznose na ime manje obračunate i isplaćene plaće za određeno vremensko razdoblje, da naloži tuženoj da kod Federalnog zavoda MIO Mostar – Kantonalna administrativna služba Tuzla u apelantičinu korist izvrši uplatu na ime neobračunatog i neuplaćenog doprinosa za MIO (za određeno vremensko razdoblje), na ime manje obračunatog i isplaćenog regresa za 2009. godinu, te na ime manje obračunate i isplaćene naknade za ishranu (topli obrok) za određeno vremensko razdoblje.
7. Općinski sud je tijekom postupka ocijenio da je među strankama nesporno da je apelantica bila uposlenica kod tužene, a da je sporna osnova obračuna i isplate razlike plaća, doprinosa za MIO, toplog obroka i regresa za utuženo razdoblje.
8. Općinski sud je naveo dokaze koji su izvedeni pred tim sudom, između ostalih i nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke kojim su prikazane različite varijante obračuna plaće za utuženo razdoblje, i to prema rješenjima o apelantičinom koeficijentu i zaključku Vlade FBiH od 6. veljače 2008. godine, prema Općem kolektivnom ugovoru iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU iz 2005. godine) i prema Pravilniku o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama), kao i obračun razlike toplog obroka i regresa.
9. Naime, Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju smatra da je najobjektivnija varijanta vještačenja urađena na temelju satnica iz OKU iz 2005. godine i važećih koeficijenata u Odluci Općinskog vijeća o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata na platne razrede, a po kojoj vještak nije mogla da utvrdi da postoji razlika neisplaćenih plaća, nego suprotno, da je tužena apelantici više obračunavala i isplaćivala po svim potraživanim osnovama iz radno-pravnog statusa.
10. Općinski sud je naveo da se i u odnosu na apelantičino potraživanje za isplatu razlike toplog obroka primjenjuju odredbe OKU iz 2005. godine. Naveo je da apelantica svoj tužbeni zahtjev za isplatu razlike toplog obroka ne može temeljiti na Pravilniku o plaćama koji je donesen na temelju Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, a koji je prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH (zakon je stupio na snagu 16. kolovoza 2005. godine). Općinski sud je naveo da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je tužena apelantici u smislu članka 17. OKU iz 2005. godine na ime naknade za ishranu –topli obrok isplatila 94,08 KM više za utuženo razdoblje nego što bi apelantici pripadalo po odredbama OKU iz 2005. godine. Općinski sud je naveo da je u skladu sa člankom 19. OKU odbio apelanticu i sa zahtjevom za naknadu razlike regresa za 2009. godinu jer je utvrdio da je tužena prethodnu, tj. 2008. godinu završila s gubitkom, pa i nije bila u obvezi isplaćivati naknadu na ime regresa, a naročito nije obvezna isplaćivati regres po Pravilniku o plaćama.
11. Protiv navedene prvostupanjske presude apelantica je 29. svibnja 2013. godine podnijela žalbu i predmet je 2. prosinca 2013. godine dostavljen Kantonalnom sudu radi postupanja u drugom stupnju.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 020932 13 Rsž od 23. travnja 2015. godine djelomično je uvažena apelantičina žalba i prvostupanjska presuda preinačena tako što je tužena obvezana apelantici isplatiti određene novčane iznose na ime manje obračunatog i isplaćenog regresa za 2009. godinu, te na ime manje obračunate i isplaćene naknade za ishranu – topli obrok za utuženo razdoblje. U odnosu na preostali dio potraživane razlike plaće i uplate neobračunatog i neuplaćenog doprinosa za MIO apelantičina žalba je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.
13. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je naveo da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da apelantici ne pripada tražena razlika toplog obroka i regresa u skladu s odredbama čl. 35. i 36. Pravilnika o plaćama. Naveo je da iz sadržaja ovih odredbi proizlazi da su ta prava za apelanticu povoljnija na način kako su uređena u Pravilniku o plaćama u odnosu na način kako su uređena odredbama čl. 17. i 19. OKU iz 2005. godine. U svezi s tim, naveo je da se u smislu članka 3. stavak 3. OKU iz 2005. godine, u odnosu na potraživanja vezana za razliku isplate regresa i toplog obroka za utuženo razdoblje, primjenjuju odredbe Pravilnika tužene, a ne odredbe OKU iz 2005. godine.
14. Apelantica je presudu Kantonalnog suda primila 25. svibnja 2015. godine.
15. Protiv navedene drugostupanjske presude apelantica i tužena su pravodobno izjavile reviziju, a predmet je na postupanje Vrhovnom sudu dostavljen 15. veljače 2016. godine.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 020932 16 Rev od 27. srpnja 2017. godine revizija tužene je usvojena, drugostupanjska presuda preinačena tako što je apelantičina žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena. Vrhovni sud je apelantičinu reviziju odbacio.
17. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je primjenom članka 237. stavak (3) Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) dopustio izuzetno odlučivanje po reviziji tužene, bez obzira na činjenicu što pobijani dosuđujući dio pravomoćne presude ne prelazi imovinski cenzus od 10.000,00 KM iz članka 237. stavak (2) ZPP jer je ocijenio da je odlučivanje o reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je utemeljen prigovor tužene o pogrešnoj primjeni prava u drugostupanjskom postupku. Vrhovni sud je naveo da je u preambuli Pravilnika o plaćama navedeno da je donesen u skladu sa člankom
163. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (1998. godine), te da je utemeljeno stajalište tužene da je Pravilnik o plaćama donesen kao provedbeni akt tog Zakona i da kao takav dijeli sudbinu Zakona na temelju kojeg je donesen i za čiju primjenu služi. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je navedeni Zakon prestao važiti donošenjem Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH koji je stupio na snagu 16. kolovoza 2005. godine, pa je tim i Pravilnik o plaćama, kao prateći podzakonski normativni akt, prestao važiti. Prestankom važenja Zakona prestaju važiti i niži pravni akti doneseni na temelju tog Zakona i radi provedbe tog zakona. Stoga se pravo na isplatu naknade toplog obroka i regresa za utuženo razdoblje ne može zasnivati i tražiti na temelju Pravilnika o plaćama koji više nije na snazi.
18. Naime, Vrhovni sud je naveo da je na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 24. travnja 2016. godine zauzeo pravno stajalište o ovom pitanju, čime je sud odstupio od dotadašnjeg pravnog stajališta u sličnim predmetima.
19. Vrhovni sud je naveo da apelantičina revizija nije dopuštena jer vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi limitirajući vrijednosni kriterij propisan člankom 237. stavak (2) ZPP, te da revizija po toj zakonskoj osnovi nije dopuštena.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
20. Apelantica smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije.
21. Apelantica je istaknula da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, u biti, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. U svezi s tim, apelantica ukazuje da je u istim činjeničnim i pravnim okolnostima Vrhovni sud u više svojih odluka, suprotno odlučenju u ovoj pravnoj stvari zauzeo stajalište da je Pravilnik o plaćama u utuženom razdoblju obvezivao tuženu. Nadalje je istaknula da joj je pravo na imovinu povrijeđeno jer je uskraćena za novčanu naknadu na ime razlike plaće, toplog obroka i regresa. Navode o diskriminaciji apelantica argumentira time što je Vrhovni sud postupao na različite načine u predmetima s istom činjeničnom i pravnom osnovom bez ikakvih razloga.
22. U svezi s apelacijskim navodima koji se odnose na duljinu trajanja predmetnog postupka, apelantica je istaknula da je od 3. lipnja 2010. godine, kada je podnijela tužbu, pa do donošenja konačne odluke – presude Vrhovnog suda od 27. srpnja 2017. godine proteklo dulje od sedam godina, pa je u skladu s tim istaknula i zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.400,00 KM, te naknadu troškova za sastavljanje apelacije u iznosu od 900,00 KM.
II.Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud je naveo da su navodi navedeni u apelaciji u većoj mjeri paušalni, neutemeljeni i neprihvatljivi. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima danim u osporenoj presudi, te je istaknuo da u revizijskom postupku nisu povrijeđena apelantičina prava na koja se u apelaciji poziva. Također je naveo da je Građansko odjeljenje tog suda na sjednici održanoj 24. travnja 2016. godine zauzelo pravno stajalište o ovom pravnom pitanju, a u skladu s kojim je Vrhovni sud i donio osporenu odluku. U odnosu na duljinu trajanja postupka Vrhovni sud je naveo da je odluku donio u razumnom roku.
24. Kantonalni sud je naveo da je drugostupanjska presuda donesena u razumnom roku s obzirom na veliki broj neriješenih predmeta u tom sudu, te da Kantonalni sud nije povrijedio apelantičino pravo na suđenje u razumnom roku, niti prava na koja se u apelaciji poziva. Kantonalni sud je naveo razloge zbog kojih je donio osporenu odluku, a koje je naveo i u obrazloženju drugostupanjske presude.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06) sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
26. Pravilnik o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu Općine Živinice broj 01/2-05-89-1294/02 od 19. prosinca 2002. godine u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Plaća službenika i namještenika (u daljem tekstu službenici) u smislu ovog Pravilnika su novčana primanja, koja službenik ostvari po osnovu radnog odnosa u zavisnosti od vrste i složenosti poslova izraženo po stepenima stručne spreme i službenog zvanja utvrđeno zakonom.
Vrijednost poslova i zadataka službenika utvrđuje se množenjem osnovice za obračun plaća sa koeficijentima koji su utvrđeni ovim Pravilnikom u članu 17. što čini osnovnu plaću.
Osnov za plaću iz stava 2. ovog člana je 70% prosječne ostvarene plaće u F BiH u posljednjem mjesecu, koji je službeno objavljen u odnosu na mjesečnu plaću za koju se plaća isplaćuje, pod uslovom da priliv sredstava u budžetu budu planirani, a ukoliko priliv u budžetu bude manji osnov za plaću bit će 70% od utvrđenog iznosa.
Član 35.
Službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada, najmanje u iznosu od 2% od prosječne plaće u Federaciji, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku za svaki dan proveden na radu.
Član 36.
Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja Odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije.
27. Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:
PRAVA I OBVEZE UGOVORNIH STRANAKA
Članak 3. stavak 3.
Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju članka 8.
stavak 3. ovog kolektivnog ugovora.
Osnovna plaća Članak 7.
Osnovna plaća je najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada.
Osnovna plaća je proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja.
Najniža plaća Članak 8.
Najniža bruto plaća se utvrđuje kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti, s tim da bruto satnica sa doprinosima iz plaće, doprinosima na plaću i porezom na plaću ne može biti manja od 2,96 KM.
Najniža neto satnica ne može biti manja od 1,75 KM.
Izuzetno, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, za pojedine subjekte u područjima djelatnosti, mogu se utvrditi uvjeti, visina, način i periodi utvrđivanja bruto, odnosno neto satnice, koja ne može biti niža od 1,25 KM neto.
Najniža neto plaća je osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika.
Pravo na ishranu u toku radnog vremena (topli obrok) Članak 17.
Poslodavac je obvezan zaposleniku osigurati ishranu u toku radnog vremena (topli obrok).
Ukoliko poslodavac ne osigurava ishranu, zaposleniku se isplaćuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 20% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.
Regres za godišnji odmor Članak 19.
Zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uvjetom da privredni subjekt -poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio sa gubitkom.
28. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 163.
Osnovna službena zvanja službenika i radna mjesta u federalnim organima uprave i federalnim ustanovama utvrđuju se pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu federalnog organa uprave i federalne ustanove, ovisno o stupnju školske spreme, godinama radnog staža i drugim uvjetima, sukladno ovom zakonu.
Rukovoditelj federalnog organa uprave i federalne ustanove obvezan je donijeti pravilnik o plaćama službenika i namještenika, sukladno odredbama ovog zakona i pravilnikom iz stavka 1. ovog članka, kao i odgovarajućim propisima Vlade Federacije, odnosno propisima i ugovorom iz stavka 2. članka 164. ovog zakona.
29. Zakon o namještenicima u organima državne službe u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 49/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 75.
Vlada Federacije i federalni ministar pravde kao i vlade kantona će donijeti propise iz svoje nadležnosti za koje su ovlašteni ovim Zakonom u roku od dva mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona.
Članak 76.
Rukovoditelji organa državne službe obvezni su uskladiti pravilnike o unutarnjem ustrojstvu sukladno odredbama ovog Zakona u roku od tri mjeseca od donošenja propisa iz članka 75. ovog Zakona.
Članak 80.
Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje važiti Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/98).
VI.Dopustivost
30. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda od 27. srpnja 2017. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelantica je navedenu presudu Vrhovnog suda primila 12. rujna 2017. godine, a apelacija je podnesena 25. listopada 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelantica smatra da joj je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te članka 17. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje
35. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
36. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
37. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, temeljni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenljiv.
a) U odnosu na osporene odluke
38. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra, u biti, da je u predmetnom parničnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da se na njezina potraživanja trebao primijeniti Pravilnik o plaćama. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog spora apelantičin zahtjev za isplatu potraživanja iz radnog odnosa, odnosno isplatu razlike plaće, uplate doprinosa za MIO, regresa i toplog obroka, te da se prilikom raspravljanja utemeljenosti predmetnog tužbenog zahtjeva, pred redovnim sudovima, od odlučujućeg značaja postavilo pitanje važenja i mogućnosti primjene Pravilnika o plaćama na apelantičina potraživanja. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci zaključio da Pravilnik o plaćama nije moguće primijeniti s obzirom na to da je donesen na temelju Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH (iz 1998. godine) koji je prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH (2005. godine), te da je Pravilnik o plaćama provedbeni propis i da kao takav dijeli sudbinu zakona na temelju kojeg je donesen.
40. S obzirom na navedeno pravno pitanje koje se postavilo pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi ispitivao identične navode pokrenute predmetnom apelacijom glede pravnog statusa Pravilnika o plaćama i prakse Vrhovnog suda u tom smislu. Naime, u predmetu broj AP 193/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 193/17 od 15. veljače 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je, raspravljajući identične navode kao u predmetnoj apelaciji, istaknuo da ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda. Potom, glede navoda da je Vrhovni sud u identičnim slučajevima donosio različite odluke, Ustavni sud je ukazao da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 24. travnja 2016. godine zauzeo pravno stajalište u povodu predmetne pravne stvari, koje je kao takvo obvezujuće za redovne sudove, te da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse u povodu predmetne pravne stvari.
41. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, u navedenoj odluci zaključio da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Stajalište o neutemeljenosti navedenih apelacijskih navoda glede primjene Pravilnika o plaćama Ustavni sud je potvrdio također naknadno i u Odluci o dopustivosti broj AP 1927/17 od 15. studenog 2017. godine, kao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3518/15 od 17. siječnja 2018. godine.
42. Dovodeći navedeno u vezu s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim načelima iz prakse Ustavnog suda i Europskog suda, Ustavni sud smatra, nasuprot apelantičinim tvrdnjama, da je Vrhovni sud u osporenoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge glede (ne)mogućnosti primjene Pravilnika o plaćama na apelantičina potraživanja. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir
44. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantica tužbu podnijela 3. lipnja 2010. godine i da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda od 27. srpnja 2017. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene duljine predmetnog postupka jeste razdoblje od sedam godina i jednog mjeseca.
Analiza duljine trajanja postupka
45. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelantica pokrenula radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je u skladu sa člankom 420. ZPP žurne prirode. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, odnosno da je provedeno vještačenje vještaka ekonomske struke i da među strankama nije bilo sporno utvrđenje činjenica, već koji materijalno-pravni propis se ima primijeniti na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanticu.
46. Analizirajući ponašanje apelantice i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, kao i odgovora na apelaciju ne proizlazi da je apelantica svojim postupanjem doprinijela duljini trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud uočava da je Općinskom sudu bilo potrebno vremensko razdoblje od približno tri godine da donese prvostupanjsku presudu. Također, Ustavni sud uočava da je Općinskom sudu bilo potrebno vremensko razdoblje dulje od šest mjeseci da bi predmet dostavio Kantonalnom sudu na postupanje po podnesenoj žalbi (apelantica je žalbu podnijela 29. svibnja 2013. godine, a predmet je Kantonalnom sudu dostavljen 2. prosinca 2013. godine). Ustavni sud dalje zapaža da je predmet, putem Općinskog suda, na postupanje Vrhovnom sudu dostavljen 15. veljače 2016. godine, tj. približno osam mjeseci nakon isteka zakonskog roka za izjavljivanje revizije (računajući od dana kada je apelantica primila drugostupanjsku presudu), kao izvanrednog pravnog lijeka. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju kojim bi dao razloge za ovakvo postupanje u predmetnom postupku. Ustavni sud dalje zapaža da je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao godinu i četiri mjeseca (računajući od dana dostave predmeta na postupanje, tj. od 2. prosinca 2013. godine), da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao godinu i pet mjeseci (računajući od dostave predmeta na postupanje Vrhovnom sudu, tj. od 15. veljače 2016. godine).
47. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je duljini trajanja postupka doprinijela pasivnost Općinskog suda, kojem je bilo potrebno razdoblje od približno tri godine da donese prvostupanjsku presudu, dulje od šest mjeseci da predmet po podnesenoj žalbi dostavi Kantonalnom sudu na postupanje, te osam mjeseci nakon isteka zakonskog roka za podnošenje revizije da predmet dostavi revizijskom sudu na postupanje, a što u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja nerazumno dugo razdoblje.
48. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantičinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
49. Apelantica je zbog duljine trajanja predmetnog postupka zatražila naknadu nematerijalne štete. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
50. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantici Zećiji Trumić treba isplatiti iznos od 1.050,00 KM.
51. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
52. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi temelje na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, te s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni navodi i u odnosu na pravo na imovinu. Zabrana diskriminacije
53. Glede apelantičinih navoda o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje navedenog prava, u biti, veže za navode glede različite prakse Vrhovnog suda prilikom odlučivanja o istom činjeničnom i pravnom pitanju koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim točkama ove odluke u svezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantičini navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Zabrana zlouporabe prava
54. U odnosu na članak 17. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je člankom 17. Europske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, stavak 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. srpnja 2007. godine, stavak 38., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga proizlazi da su i ovi navodi apelacije neutemeljeni.
VIII.Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantičinog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak koji je po zakonu žurne prirode trajao sedam godina i mjesec dana, za što je odgovoran Općinski sud, kojem je bilo potrebno vremensko razdoblje od približno tri godine da donese prvostupanjsku presudu, dulje od šest mjeseci da predmet dostavi Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi, te osam mjeseci nakon isteka zakonskog roka za podnošenje revizije da predmet dostavi Vrhovnom sudu na postupanje, a Ustavnom sudu nije dostavio odgovor na apelaciju kojim bi opravdao svoje nepravodobno postupanje.
56. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je Vrhovni sud jasno obrazložio da se na apelantičina potraživanja ne može primijeniti Pravilnik o plaćama (kao provedbeni propis) s obzirom na to da je donesen na temelju zakona koji je prestao važiti i da kao takav dijeli sudbinu zakona na temelju kojeg je donesen.
57. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje kada se navodi o kršenju tih prava temelje na istim tvrdnjama koje su istaknute u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantičinog prava u tom pogledu.
58. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije kada ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije.
59. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević