Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1693/19 (T. M., V. G. i A. S.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1693/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1693/19, rješavajući apelaciju Tefide Mušanović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Tefida Mušanović, Vasa Gospavić i Alma Suljić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 29 0 Rs 013114 17 Rev od 8.

januara 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 013114 13 Rsž od 26. avgusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tefida Mušanović, Vasa Gospavić i Alma Suljić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica i trećeapelantica ili apelantice), koje zastupa Edin Hodžić advokat iz Tuzla, podnijele su 15. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 Rs 013114 17 Rev od 8. januara 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Rs 013114 13 Rsž od 26. avgusta 2016. godine. Imajući u vidu da je presudom Vrhovnog suda od 8. januara 2019. godine odbačena revizija prvoapelantice i trećeapelantice izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 26. avgusta 2016. godine, te imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 3978/16 od 6. decembra 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP 4117/16, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Kantonalnog suda, u odnosu na prvoapelanticu i trećeapelanticu, konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, dok je u odnosu na drugoapelanticu konačna odluka presuda Vrhovnog suda (kojom je odbijena revizija drugoapelantice).

2. Prvostepenom presudom, koja je potvrđena osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da im na ime naknade toplog obroka za određene periode isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom i tužbeni zahtjev trećeapelantice kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime naknade za prevoz na posao i sa posla za određeni period isplati određeni novčani iznos, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud odbio postavljene zahtjeve apelantica jer Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon) nisu propisane naknade za topli obrok i prevoz radi dolaska i odlaska sa posla za apelantice kao nosioce pravosudnih funkcija. Takođe je naveo da je prvostepeni sud imao u vidu i Presudu Ustavnog suda Federacije BiH broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine, kojom je utvrđeno da odredbe navedenog zakona koje se odnose na naknade sudija i tužilaca nisu u saglasnosti sa Ustavom Federacije BiH, zbog čega je navedenom presudom naloženo Parlamentu Federacije BiH da u roku od 6 mjeseci od objavljivanja dopuni Zakon i reguliše pravo na topli obrok i troškove prevoza. S tim u vezi je istakao da se navedena presuda Ustavnog suda Federacije BiH primjenjuje od 28. septembra 2012. godine, te zaključio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelanticama do tog perioda ne pripadaju tražene naknade, jer se tužbeni zahtjev odnosi na raniji period.

4. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je revizija drugoapelantice, dok su revizije prvoapelantice i trećeapelantice odbačene.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbe Zakona, jer je u konkretnom slučaju navedeni zakon lex specialis u odnosu na druge propise i prema njemu se odlučuje o pravu na predmetnu naknadu. S tim u vezi je istakao da Zakon ne sadrži niti jednu odredbu kojom je regulisano pravo sudija i tužilaca na naknadu koja je predmet spora, niti odredbe tog zakona upućuju na primjenu drugih propisa. Pri tom je naglasio da je primjenu drugih propisa Zakon direktno isključio odredbom člana 17, kojom je propisano da odredbe sadržane u drugim zakonima, propisima ili odlukama Federacije Bosne i Hercegovine koje su u suprotnosti sa odredbama tog zakona prestaju da važe danom stupanja na snagu tog zakona. Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U- 28/11 od 24. januara 2012. godine, ukazao je Vrhovni sud, nije utvrđeno njeno retroaktivno djelovanje, pa s obzirom da izmjene i dopune Zakona nisu donesene u roku od 6 mjeseci od dana njenog objavljivanja, Vrhovni sud je zaključio da su naknade sudija i tužilaca, suprotno stavu drugoapelantice, mogle biti isplaćivane tek protekom tog roka, odnosno od 29. septembra 2012. godine. Nadalje je naveo da pozivanje drugoapelantice na diskriminaciju u ostvarivanju određenih prava iz radnog odnosa, koja prava do donošenja odluke Ustavnog suda Federacije BiH nisu bila propisana Zakonom, a koja su ostvarivali službenici izvršne i zakonodavne vlasti temeljem Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH, nema uticaja na drugačiju odluku drugostepenog suda. S tim u vezi Vrhovni sud je ukazao da je, shodno odredbi člana 15. Zakona o zabrani diskriminacije, drugoapelantica bila dužna dokazati činjenice da je došlo do njenog stavljanja u nepovoljniji položaj, te da bi bilo moguće da je do toga došlo zbog direktne ili indirektne diskriminacije, te istakao da drugoapelantica to nije učinila. Vrhovni sud je naglasio da različit tretman zaposlenika u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti sa jedne i sudija sa druge strane, u odnosu na propisivanje naknada, nije dovoljan uslov za dokazanost činjenica da su sudije u odnosu na uporednu grupu budžetskih korisnika stavljeni u neravnopravan položaj. Vrhovni sud je nadalje ukazao da, shodno odredbi člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), revizija nije dopuštena u sporovima ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Slijedom navedenog je zaključio da imovinski cenzus, kao uslov dozvoljenosti revizije u smislu člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren u odnosu na prvoapelanticu i trećeapelanticu, niti su ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe člana 237. stav 3. ZPP, jer izuzetno odlučivanje o reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelantice su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo, te da je tuženi, isplaćivajući predmetne naknade ostalim zaposlenim u svojim organima, izvršio diskriminaciju sudija i tužilaca, dovodeći ih u neravnopravan položaj u odnosu na ostale zaposlenike.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelantice pozvale u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2656/09 od 5. novembra 2013. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1048/14 od 11. januara 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1693/19 (T. M., V. G. i A. S.) | Sudska praksa | Aktio