Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3836/18 (G. B.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Upravni postupak
  • Povrat stana
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3836/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-3836/18, rješavajući apelacije Gordane Brkljača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela Gordana Brkljača protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 025896 18 Uvp od 6. decembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 025896 16 U od 6. juna 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela Gordana Brkljača protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 025896 18 Uvp od 6. decembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 025896 16 U od 6. juna 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

AP-3836/18 i AP-387/19

1. Gordana Brkljača (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, Republika Srbija, koju zastupa Senija Poropat, advokat iz Vogošće, podnijela je 16. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 025896 16 U od 6. juna 2018. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP-3836/18.

2. Apelantica je podnijela 28. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 025896 18 Uvp od 6. decembra 2018. godine (kojom je odbijen zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 025896 16 U od 6. juna 2018. godine). Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP-387/19.

3. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda kojom je odbijena tužba apelantice podnesena protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo prostornog uređenja), kojim je odbijena apelantičina žalba protiv rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo. Tim rješenjem je odbijen zahtjev apelantice za zaključenje ugovora o korištenju stana - za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja jasno proizilazi da je sporni stan dodjeljen suprugu apelantice rješenjem o dodjeli stana na korištenje od 1. jula 1991. godine, da apelantica i njen suprug nisu uselili u navedeni stan niti su zaključili ugovor o korištenju stana (stan je bio u izgradnji), te da je pravosnažnim rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo odbijen zahtjev apelantice za vraćanje u posjed predmetnog stana. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da organi uprave, kao ni Kantonalni sud, nisu povrijedili zakon na štetu apelantice kada su primjenom člana 11. u vezi sa čl. 21. i 28. Zakona o stambenim odnosima o njenom zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana negativno odlučili. Vrhovni sud je naveo da su nadležni organi, kao i Kantonalni sud pravilno ocijenili da suprug apelantice nije uselio u predmetni stan, niti je zaključio ugovor o korištenju stana, pa kako on nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava, to ni apelantica nije ispunjavala uslove da se njenom zahtjevu udovolji samo na osnovu akta o dodjeli stana (nije bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, a niti je u posjedu stana). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti navodi apelantice da su se na rješavanje konkretne stvari trebale primijeniti odredbe člana 46.b) stav 3. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, s obzirom da je u pravosnažno okončanom postupku rješeno da apelantica nije bila nositelj stanarskog prava na osnovu akta o dodjeli stana, te da joj ne pripada pravo na povrat predmetnog stana, radi čega joj ni po tom osnovu nije pripadalo pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana. Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istu apelanticu i na odluke koje su donesene u istom upravnom postupku, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3836/18.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se apelantica poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica niije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenej, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

II.U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

11. Apelantica, takođe, smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda "imovina", u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da "legitimno očekivanje" mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na webstranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da apelantica nikada nije stekla status nosioca stanarskog prava niti je udovoljeno njenom zahtjevu za povrat stana, te su slijedom toga zaključili da apelantici ne pripada ni pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica u konkretnom slučaju nije imala "imovinu", niti je mogla imati "legitimno očekivanje" da će u predmetnom postupku uspjeti sa predmetnim zahtjevom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u ovom dijelu, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3836/18 (G. B.) | Sudska praksa | Aktio