Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1424/18 (V. V. i M. A.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1424/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. svibnja 2019. godine, u predmetu broj AP-1424/18, rješavajući apelacije Veljka Vučetića i Miljka Aleksića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Veljko Vučetić i Miljko Aleksić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 039583 17 Rev od 30. studenog 2017.
godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 039583 16 Gž od 20. prosinca 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 039583 15 P od 27. travnja 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1424/18 i AP-1425/18
1. Veljko Vučetić i Miljko Aleksić (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 3. ožujka 2018. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 039583 17 Rev od 30. studenog 2017. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 039583 16 Gž od 20. prosinca 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 039583 15 P od 27. travnja 2016. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan odlukom Vrhovnog suda, odbijen je dio tužbenog zahtjeva apelanata da se ponište rješenja prvotužene (Industrija alata „Svislion“ a.d. Trebinje) o dodjeli stana na korištenje drugotuženoj (M.K.), četvrtotuženom (D.P.) i petotuženom (D.M.), dok je odbačen dio tužbenog zahtjeva apelanta da se poništi odluka prvotužene o usvajanju konačne rang-liste za raspodjelu stanova.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prednica prvotužene 3. listopada 2000. godine objavila oglas za raspodjelu 8 novoizgrađenih stanova, te da su drugotužena, trećetuženi (K.Z), četvrtotuženi i petotuženi dobili na korištenje neke od tih stanova, dok su apelantima u ovoj raspodjeli dodijeljeni stanovi koji nisu bili predmet raspisanog oglasa (stanovi koje su prethodno koristile osobe kojima su u spornoj raspodjeli dodijeljeni novi stanovi). Vrhovni sud je naveo da su 23. rujna 2014. godine apelanti dobili rješenja o dodjeli stanova na korištenje, koja su sadržavala pravnu pouku da apelanti imaju pravo žalbe Upravnom odboru prvotužene u roku od 15 dana, a oni se na ova rješenja nisu žalili, nego su na osnovu tih rješenja 1. studenog 2014. godine zaključili ugovore o zakupu na neodređeno vrijeme, sa pravom otkupa dodijeljenih stanova, u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: ZPDS). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je odredbom članka 12. Zakon o stambenim odnosima u (u daljnjem tekstu: ZSO) propisano da građanin može biti nositelj stanarskog prava samo na jednom stanu i izričito je zabranjeno da jedna osoba bude istovremeno nositelj stanarskog prava na više stanova. Naime, Vrhovni sud je ukazao da nakon stupanja na snagu ZPDS i prestanka postojanja stanarskog prava, osoba kojoj je stan dodijeljen na korištenje zaključuje ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme i ima pravo otkupa stana, a odredbom članka 59. ZPDS propisano je da u slučaju da je postupak dodjele stana pokrenut prije 29. srpnja 2001. godine (kao dana stupanja na snagu tog zakona), okončati će se po odredbama ZSO koje su bile na snazi u vrijeme pokretanja postupka. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da se stan sa pravom stjecanja stanarskog prava (kao i prava zakupa) ne može dodijeliti na korištenje radniku koji je već nositelj tog prava na nekom drugom stanu, bez obzira je li mu taj stan dodijeljen u redovnoj raspodjeli ili ne, te apelanti ne mogu polagati nikakvo pravo na stanove koji su dodijeljeni drugotuženoj, četvrtotuženom i petotuženom. Također, Vrhovni sud je ukazao da se protiv konačne odluke o davanju stana u zakup može podnijeti tužba sudu u roku od 15 dana od dana prijema odluke (članak 61. stav 2. ZPDS), međutim apelanti su propustili i ovaj rok, pa su obje odluke stekle svojstvo pravomoćnosti i više se ne može ispitivati njihova zakonitost. Konačno, Vrhovni sud je naveo da pravo na tužbu za zaštitu prava ima radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa, što u postupku povodom dodjele stanova predstavljala samo odluku kojom je stan dan na raspolaganje, odnosno korištenje određenoj osobi, te je tužba pravilno odbačena kao nedopuštena u dijelu kojim se pobija konačna rang-lista.
Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da apelanti osporavaju istu konačnu odluku, te da se njihovi navodi zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-1424/18, AP- 1425/18 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1424/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata. Apelacioni navodi
5. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević