Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-404/19 (M. D. i B. S. i R. Š.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-404/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-404/19, rješavajući apelacije Muharema Dedića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Muharem Dedić i Bedirhan Salihbegović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 274967 14 Rsž od 7.

novembra 2018. godine;

Raisa Šuvalija protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 305588 17 Rsž 2 od 13. decembra 2018. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-404/19

1. Muharem Dedić i Bedirhan Salihbegović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijeli su 28. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 274967 14 Rsž od 7. novembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je prvotuženi (”Lido osiguranje” d.d. Sarajevo u likvidaciji) da apelantima na ime plaće sa naknadom za minuli rad, troškova prevoza i toplog obroka isplati određene novčane iznose (za periode bliže navedene u izreci presude) sa zateznim kamatama, dok je odbijen tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na drugotuženu (Agenciju za nadzor osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine).

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da iz nadležnosti drugotužene (čl. 6. i 8. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju) proizlazi da drugotužena nije pasivno legitimisana u ovoj pravnoj stvari, zato što drugotužena (iako vrši nadzor i ima određena ovlaštenja nad radom prvotuženog kao osiguravajućeg društva) nije u bilo kakvoj pravnoj vezi s apelantima. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da ne postoji osnov za eventualnu odgovornost drugotužene zbog toga što prvotuženi nije ispunjavao preuzete obaveze iz zaključenih ugovora o radu, zato što je drugotužena nakon izvršenog nadzora nad radom prvotuženog (uočenih nepravilnosti, te finansijske situacije kod prvotuženog) postupila shodno citiranim odredbama Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju i pokrenula posebni likvidacioni postupak. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud usvojio prigovor nedostatka pasivne legitimacije drugotužene i odbio tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na drugotuženu. Kantonalni sud je prihvatio stav prvostepenog suda da je prvotuženi (kao poslodavac) zaključenim ugovorima o radu s apelantima preuzeo određene obaveze prema apelantima koje jedino on može ispuniti (shodno Zakonu o radu, Općem kolektivnom ugovoru i ugovorima o radu).

2. AP-1160/19

4. Raisa Šuvalija (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 15. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 305588 17 Rsž 2 od 13. decembra 2018. godine.

5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbačena je apelantičina tužba u odnosu na prvotuženog („Lido osiguranje” d.d. Sarajevo u likvidaciji). Osim toga, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se drugotužena (Agencija za nadzor osiguranja Federacije BiH) obaveže da solidarno s prvotuženim apelantici isplati određeni novčani iznos na ime plaće s naknadom za minuli rad, troškova prevoza, naknade za ishranu i za korištenje godišnjeg odmora za određene vremenske periode; zatezne kamate zbog kašnjenja isplate plaće, troškova prevoza i naknade za ishranu za određeni vremenski period sa zakonskom zateznom kamatom, te obavezne doprinose za PIO u određenom novčanom iznosu za određeni vremenski period, uz naknadu troškova postupka.

6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelantica u utuženom periodu bila zaposlena kod prvotuženog, da je apelantica nakon otvaranja likvidacionog postupka nad prvotuženim (24. septembra 2012. godine) prijavila svoja potraživanja, te da je dio njenih potraživanja osporen u likvidacionom postupku i da je rješenjem od 8. maja 2014. godine upućena na parnicu. Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud smatra da je apelantica bila dužna postaviti deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja osporenog potraživanja i tako nastaviti započeti postupak (tužbu podnijela 9. novembra 2012. godine), zato što se o kondemnatornom zahtjevu ne može raspravljati nakon što su potraživanja osporena u likvidacionom postupku (član 70. stav 4. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom vlasništvu i čl. 115. i 116. Zakona o stečajnom postupku FBiH). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud usvojio prigovor nedostatka pasivne legitimacije u odnosu na drugotuženu, zato što drugotužena (iako vrši nadzor i ima određena ovlaštenja nad radom prvotuženog kao osiguravajućeg društva) nije u bilo kakvoj pravnoj vezi s apelanticom. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbacio apelantičinu tužbu u odnosu na prvotuženog, zato što je sud na ročištu od 11. juna 2014.godine poučio apelanticu da opredjeli tužbeni zahtjev u skladu s rješenjem od 8. maja 2014. godine, što apelantica nije učinila do kraja postupka. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud raspravio prigovor pasivne legitimacije na strani drugotužene, te naglasio da je drugotužena nakon izvršenog nadzora nad radom prvotuženog i uočenih nepravilnosti postupila u skladu s odredbama Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju te pokrenula posebni likvidacioni postupak.

Spajanje predmeta

1. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-404/19. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

2. Nakon brižljive analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelanti su se u navedenim apelacijama pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija, itd.) ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama.

3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

6. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svojih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-404/19 (M. D. i B. S. i R. Š.) | Sudska praksa | Aktio