Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1618/17 (Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni spor
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Javna vlast
- Upravni postupak
- Eksproprijacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1618/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1618/17, rješavajući apelaciju Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 025442 16 Uvp od 31.
januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 26. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 025442 16 Uvp od 31. januara 2017. godine.
2. Iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je, odlučujući u ponovnom postupku, a povodom zahtjeva preciziranih lica (u daljnjem tekstu: podnosioci zahtjeva) za nastavak postupka deeksproprijacije nekretnina, Općina Centar – Služba za upravu za imovinsko-pravne poslove, geodetske poslove i katastar nekretnina (u daljnjem tekstu: Služba) donijela rješenje broj 05/b-473- 16/80 od 7. jula 2015. godine. Navedenim rješenjem (stav I izreke rješenja) poništeno je pravosnažno rješenje o eksproprijaciji Opštinske komisije za urbanizam i građenje, imovinsko - pravne poslove i katastar (u daljnjem tekstu: Opštinska komisija) broj 07/A.DK-AM-473-16/80 od 15. maja 1980. godine, kojim je od preciziranih suvlasnika sa preciziranim suvlasničkim dijelovima, eksproprisano precizirano zemljište u Sarajevu, po kulturi kućište sa dvorištem, sa izdvojenom kućom kao zemljišnim knjižnim tijelom II (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište, predmetni objekat ili predmetne nekretnine), a u svrhu izgradnje i rekonstrukcije Brankove ulice. Takođe, predmetnim rješenjem (st. II i III izreke rješenja) je određeno da je danom pravosnažnosti tog rješenja korisnik eksproprijacije dužan predati vlasniku u posjed predmetne nekretnine, a da će se imovinski odnosi između korisnika eksproprijacije i vlasnika nepokretnosti rješavati u slučaju spora pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud).
3. U obrazloženju navedenog rješenja Službe je, između ostalog, konstatovano da je zahtjev za deeksproprijaciju predmetnih nekretnina podnesen 7. maja 1986. godine, a zahtjev za nastavak postupka za deeksproprijaciju 31. januara 2005. godine, te je prezentovana hronologija postupanja organa uprave i redovnih sudova po zahtjevu za nastavak postupka deeksproprijacije. Dalje, konstatovano je da su podnosioci predmetnog zahtjeva raniji suvlasnici većeg dijela predmetnih nekretnina. Utvrđeno je da je rješenjem Opštinske komisije broj 07/A.DK-AM-473-16/80 od 15. maja 1980. godine, u svrhu izgradnje i rekonstrukcije Brankove ulice, u potpunosti eksproprisan i prenijet u društvenu svojinu u korist apelanta predmetni objekat izgrađen na predmetnom zemljištu, koji se nalazio u vlasništvu preciziranih suvlasnika, a istima je utvrđen prestanak prava korištenja predmetnog zemljišta. Zatim, konstatovano je da iz zapisnika Opštinske komisije precizirani broj od 21. jula 1981. godine proizilazi da je nakon pravosnažnosti predmetnog rješenja o eksproprijaciji postignut sporazum između korisnika eksproprijacije i bivših vlasnika o naknadi za eksproprisane nekretnine. Iz obrazloženja Službe takođe proizilazi da je, shodno preciziranim materijalnim dokazima, korisnik eksproprijacije izvršio u potpunosti svoje obaveze iz tog sporazuma prema ranijim vlasnicima. Pored toga, proizilazi da u tom rješenju nije nedvojbeno utvrđen tačan datum pravosnažnosti predmetnog rješenja o eksproprijaciji, ali da je zaključeno da iz provedenih dokaza nesporno proizilazi da je to rješenje postalo pravosnažno prije 21. jula 1981. godine, s obzirom da je ocijenjeno da se sporazum o pravičnoj naknadi i nalog za isplatu te naknade može realizovati tek nakon pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji. Iz obrazloženja rješenja Službe dalje proizilazi da su u postupku pred tim organom preciziranih datuma obavljeni uviđaji na licu mjesta uz prisustvo vještaka geodetske i građevinske struke, koji su dali svoje pismene nalaze (prezentovane na str. 5. i 6. predmetnog rješenja), a koji su dostavljeni apelantu. Takođe, proizilazi da je apelant u pismenom u izjašnjenju na te nalaze, koje je dostavljeno Službi, između ostalog, naveo da je rekonstrukcija i izgradnja Brankove ulice kao lokaliteta okončana.
4. U vezi sa navedenim, Služba je postupajući po uputama presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) donesene u predmetnom postupku 13. marta 2014. godine, o podnesenom zahtjevu odlučila primjenom člana 34. Zakona o eksproprijaciji („Službene novine FBiH“, br. 70/07, 36/10, 25/12; u daljnjem tekstu: važeći Zakon o eksproprijaciji). Naime, konstatujući da je predmetno rješenje o eksproprijaciji pravosnažno i da korisnik eksproprijacije nije izveo nikakve radove na objektu koji je predmet eksproprijacije, a što je evidentno iz nalaza vještaka građevinske struke, te da na terenu i dalje egzistira predmetna zagrada, iako je prošlo 30 godina, kao i da je zahtjev podnesen od strane većeg dijela suvlasnika eksproprisane nekretnine, Služba je ocijenila da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz odredbe člana 34. važećeg Zakona o eksproprijaciji.
5. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Službe koja je odbijena kao neosnovana rješenjem Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 05-31-2-1334/15 od 9. decembra 2015. godine. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je Federalna uprava ocijenila da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Federalna uprava je, između ostalog, ukazala da sud poznaje pravo i da je pravilno je utvrdio koji će materijalni propis biti primjenjen, što je prvostepeni organ u ponovljenom postupku uradio primjenom važećeg Zakona o eksproprijaciji.
6. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Federalne uprave, koju je Kantonalni sud odbio presudom broj 0 90 U 025442 15 U od 1. jula 2016. godine.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, ukazao da iz zapisnika od 21. jula 1981. godine, proizilazi da je postignut dogovor o naknadi za eksproprisane nekretnine, i to nakon što je rješenje o eksproprijaciji od 15. maja 1980. godine, postalo pravosnažno, a koja činjenica je potvrđena u toku postupka od strane apelanta. Takođe, ukazao je da je u postupku nesporno utvrđeno da su podnosioci zahtjeva za deeksproprijaciju suvlasnici većeg dijela predmetne eksproprisane nekretnine. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da su predmetnim rješenjem o eksproprijaciji predmetne nekretnine eksproprisane svrhu izgradnje i rekonstrukcije Brankove ulice, a da prema nalazima vještaka i višeg stručnog saradnika za urbanizam, iste i dalje egzistiraju odnosno nisu privedene namjeni za koju su eksproprisane, Kantonalni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju bilo osnova da se zahtjevu bivših vlasnika udovolji pozivom na odredbe člana 34. važećeg Zakona o eksproprijaciji.
8. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je prema uputi iz presude Vrhovnog suda od 13. marta 2014. godine, u ponovnom postupku trebalo primijeniti navedeni važeći Zakon o eksproprijaciji, kako je to prvostepeni organ i uradio. Takođe, ukazao je da je ranijim Zakonom o eksproprijaciji iz 1977. godine bio propisan prekluzivni rok od 5 godina za podnošenje zahtjeva za deeksproprijaciju, da bi kasnijim izmjenama tog Zakona taj rok bio produžen na 8 godina (izmjene iz 1986. i 1989. godine), a kasnije (izmjenama iz 1994. godine) ukinut, odnosno da je uslov za deeksproprijaciju bio da korisnik eksproprijacije nije u roku od 3godine izvršio znatnije radove na objektu koji je predmet eksproprijacije, kako je to propisano i važećim Zakonom o eksproprijaciji, koji je u konkretnom slučaju primjenjen. Pored toga, citirao je odredbe člana 69. i člana 71. važećeg Zakona o eksproprijaciji. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjena odredba člana 34. stav 1. važećeg Zakona o eksproprijaciji, kako je to naloženo i presudom Vrhovnog suda Federacije BiH od 13. marta 2014. godine.
9. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, koji je odbijen presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 025442 16 Uvp od 31. januara 2017. godine.
10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, imajući u vidu odredbe čl. 34. st. 1. i 2. i člana 71. važećeg Zakona o eksproprijaciji, kao i činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku, zaključio da su neosnovani navodi iz zahtjeva za vanredno preispitivanje da je u konkretnom slučaju, u skladu sa odredbom člana 69. važećeg Zakona o eksproprijaciji, trebalo primjeniti odredbe člana 31. stav 6. ranije važećeg Zakona o eksproprijaciji, a kojima je propisano da zahtjev za poništaj rješenja o eksproprijaciji raniji vlasnik može staviti po isteku roka od tri godine od pravosnažnosti rješenja sve dok korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove, ali ne po isteku pet godina od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji.
11. U vezi sa tim, Vrhovni sud je ukazao da se pod započetim postupcima eksproprijacije u kojima do stupanja na snagu ovog Zakona nije doneseno konačno rješenje podrazumijevaju postupci u kojima se protiv donesenog rješenja može izjaviti žalba. Međutim, ako je po izjavljenoj žalbi doneseno drugostepeno rješenje kojim je žalba odbijena u tom slučaju na taj postupak ne mogu se primijeniti odredbe ovog zakona, već zakona koji je bio na snazi u vrijeme kada je to rješenje postalo konačno. U vezi sa tim, između ostalog, naveo je da je rješenje o eksproprijaciji u više navrata „poništavano i vraćano na ponovni postupak, kao i pokrenuti upravni sporovi tužbom pred Kantonalnim sudom u Sarajevu 2006. godine, kada je presudom broj 09 0 U 002836 06 U od 09.06.2009. godine tužba tužilaca, ranijih suvlasnika predmetnih nekretnina uvažena, osporeno i prvostepeno rješenje poništeni i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, a tužbom [apelanta] pokrenut je upravni spor protiv rješenja tuženog od 27.09.2010. godine i donesena je presuda broj: 09 0 U 010911 10 U od 07.06.2013. godine protiv koje su zainteresovana lica podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje, koji je presudom ovog suda broj: 09 0 U 010911 13 Uvp od 13.03.2014. godine odbijen kao neosnovan“. Dalje, navedeno je da „ [s]obzirom da je ponovni postupak pred prvostepenim organom nastavljen donesena su upravna rješenja i protiv rješenja tuženog organa od 09.12.2015. godine, [apelant ]je pokrenuo upravni spor koji je predmet ove upravne stvari“. S obzirom na ovakvu hronologiju rješavanja ove upravne stvari i uputu datu u presudi tog suda od 13. marta 2014. godine, Vrhovni sud je zaključio da je zahtjevu neosnovano navedeno da se u konkretnom slučaju trebao primijeniti Zakon o eksproprijaciji koji je važio u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji, s obzirom da do stupanja na snagu važećeg Zakona eksproprijaciji, a koji je stupio na snagu 8. oktobra 2007. godine, nije doneseno konačno rješenje u konkretnom slučaju.
12. Apelant smatra da je mu je osporenim odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi sa tim, ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, narušavanje načela pravne sigurnosti i zabrane retroaktivne primjene propisa, te povredu njegovih stečenih prava kao korisnika eksproprijacije. Apelant, naime, tvrdi da je odredbom člana 69. važećeg Zakona o eksproprijaciji precizirano na koje pravne situacije se primjenjuje taj zakon, odnosno na započete postupke eksproprijacije i postupke određivanja naknade, a ne i na postupke poništenja pravosnažnih rješenja o eksproprijaciji donesenih po ranije važećim materijalnim propisima koji su regulisali oblast eksproprijacije. Tvrdi da je predmetno rješenje o eksproprijaciji upravo doneseno na osnovu ranijeg Zakona o eksproprijaciji iz 1977. godine, čijim članom 31. je bio propisan rok za podnošenje zahtjeva za poništenje tog pravosnažnog rješenja, a koji je istekao u konkretnom slučaju.
13. Zakon o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“, broj 19/77), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji (1980. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Član 31.
[…] Na zahtjev ranijeg vlasnika eksproprisane nepokretnosti pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništiće se, ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravosnažnosti tog rješenja nije izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na tom objektu.
Ako su u slučaju iz prethodnog stava eksproprisane nepokretnosti bile u suvlasništvu, pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništiće se ako takav zahtjev podnesu suvlasnici većeg dijela eksproprisanih nepokretnosti.
Zahtjev za poništaj rješenja o eksproprijaciji raniji vlasnik može staviti po isteku tri godine od pravosnažnosti tog rješenja, sve dok korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove, ali ne po isteku pet godina od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji.
[…]
14. Zakonodavno-pravna komisija Skupštine SR BiH, na sjednici od 13. aprila 1987. godine, utvrdila je prečišćeni tekst Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“, broj 12/87) koji obuhvata: Zakon o eksproprijaciji (»Službeni list SRBiH«, broj 19/77) i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“, br 18/86 i 9/87). Nakon izmjena Zakona o eksproprijaciji odredba koja je regulisala postupak poništenja rješenja o eksproprijaciji u relevantnom dijelu glasi:
Član 32.
Korisnik eksproprijacije može do pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji potpuno ili djelimično odustati od predloga za eksproprijaciju.
Neće se usvojiti djelimičan odustanak od eksproprijacije ako bi time bila povrijeđena prava vlasnika nepokretnosti iz člana 9. ovog zakona i ako vlasnik istakne takav prigovor.
Pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništiće se ili izmijeniti ako to korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik zajednički zahtijevaju.
Na zahtjev ranijeg vlasnika eksproprisane nepokretnosti pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništiće se, ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravosnažnosti tog rješenja nije izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na tom objektu.
Pravosnažno rješenje o eksproprijaciji u slučaju iz prethodnog stava poništiće se i u dijelu ako se utvrdi da na dijelu eksproprisane nepokretnosti nisu izvršeni znatniji radovi na objektu zbog kojeg je eksproprijacija izvršena i da taj dio ne služi svrsi eksproprijacije.
Ako su u slučaju iz st. 4. i 5. ovog člana eksproprisane nepokretnosti bile u suvlasništvu, pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništiće se ako takav zahtjev podnesu suvlasnici većeg dijela eksproprisanih nepokretnosti.
Zahtjev za poništaj rješenja o eksproprijaciji raniji vlasnik može staviti po isteku tri godine od pravosnažnosti tog rješenja, sve dok korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove, ali ne po isteku osam godina od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji.
Po zahtjevu za poništaj rješenja o eksproprijaciji i po odustanku od predloga za eksproprijaciju rješava organ koji je po predlogu za eksproprijaciju rješavao u prvom stepenu, a imovinski odnosi između korisnika eksproprijacije i vlasnika nepokretnosti rješavaće se u slučaju spora pred nadležnim redovnim sudom.
15. Zakon o izmjenama Zakona o eksproprijaciji („Službeni list RBiH“, broj 15/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
U Zakonu o eksproprijaciji - Prečišćeni tekst („Službeni list SRBiH“, br. 12/87 i 38/89), u članu 32. stav 7. iza riječi: „radove“ zarez se zamjenjuje tačkom, a ostali dio teksta briše se.
16. Zakon o eksproprijaciji FBiH („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 70/07, 36/10, 25/12, 8/15 –presuda Ustavnog suda FBiH i 34/16). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o eksproprijaciji FBiH („Službene novine FBiH“, br. 70/07, 36/10 i 25/12). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst tog zakona sačinjen u Ustavnom sudu: Član 34.
Na zahtjev ranijeg vlasnika eksproprisane nekretnine pravomoćno rješenje o eksproprijaciji poništit će se ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravomoćnosti tog rješenja nije izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na tom objektu.
Pravomoćno rješenje o eksproprijaciji u slučaju iz stava 1. ovog člana poništit će se i u dijelu ako se utvrdi da na dijelu eksproprisane nekretnine nisu izvršeni nikakvi radovi i da taj dio ne služi svrsi eksproprijacije.
Ako su u slučaju iz st. 1. i 2. ovog člana eksproprisane nekretnine bile u suvlasništvu, pravomoćno rješenje o eksproprijaciji poništit će se ako takav zahtjev podnesu suvlasnici većeg dijela eksproprisane nekretnine.
Član 35.
Zahtjev za poništenje rješenja o eksproprijaciji raniji vlasnik može podnijeti po isteku tri godine od pravomoćnosti tog rješenja, ako korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove.
Po zahtjevu za poništenje rješenja o eksproprijaciji i po odustanku od prijedloga za eksproprijaciju rješava općinska služba za upravu koja je po prijedlogu za eksproprijaciju rješavala u prvom stepenu.
Imovinski odnosi između korisnika eksproprijacije i vlasnika nekretnine iz stava 2. ovog člana rješavat će se u slučaju spora pred nadležnim sudom.
VII. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Član 69.
Odredbe ovog Zakona primjenjuju se na započete postupke eksproprijacije u kojima nije do stupanja na snagu ovog Zakona donijeto konačno rješenje kao i na postupke određivanja naknade u kojima nije donijeta pravomoćna odluka ili ako to rješenje, odnosno odluka bude poništena ili ukinuta.
Član 71.
Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje da važi Zakon o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH", br. 12/87 i 38/89 i "Službeni list RBiH", br. 3/93 i 15/94) kao i drugi propisi koji su uređivali pitanje eksproprijacije u Federaciji Bosne i Hercegovine.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji (kao organ javne vlasti pozvao se isključivo na odredbe Ustava Bosne i Hercegovine-član II/3.e) i k)) zapravo isključivo odnose na način na koji je u konkretnom slučaju primijenjeno materijalno pravo. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, stav 35) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
20. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u konkretnom slučaju, postupajući povodom zahtjeva za deeksproprijaciji, prvostepeni organ uprave donio rješenje kojim je poništeno pravosnažno rješenje o eksproprijaciji predmetnih nekretnina od 15. aprila 1980. godine i određeno da je korisnik eksproprijacije (apelant) dužan predati ranijim vlasnicima u posjed predmetne nekretnine, a da će se imovinski odnosi između korisnika eksproprijacije (apelanta) i vlasnika nepokretnosti rješavati u slučaju spora pred Općinskim sudom. Ustavni sud zapaža da je žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Službe odbijena kao neosnovana, te da je odbijena i apelantova i tužba kao i zahtjev za vanredno preispitivanje. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku organi uprave i redovni sudovi, pa tako i Vrhovni sud u osporenoj odluci, svoje odlučenje utemeljili na odredbama važećeg Zakona o eksproprijaciji, prije svega, na odredbama člana 34. i 71. tog zakona. Prema odredbama člana 34. navedenog Zakona na zahtjev ranijeg vlasnika eksproprisane nekretnine pravomoćno rješenje o eksproprijaciji poništit će se ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravomoćnosti tog rješenja nije izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na tom objektu odnosno poništit će se i u dijelu ako se utvrdi da na dijelu eksproprisane nekretnine nisu izvršeni nikakvi radovi i da taj dio ne služi svrsi eksproprijacije, a ako su eksproprisane nekretnine bile u suvlasništvu, pravomoćno rješenje o eksproprijaciji poništit će se ako takav zahtjev podnesu suvlasnici većeg dijela eksproprisane nekretnine. Takođe, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 71. važećeg Zakona o eksproprijaciji propisano da danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje da važi Zakon o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH", br. 12/87 i 38/89 i "Službeni list RBiH", br. 3/93 i 15/94) kao i drugi propisi koji su uređivali pitanje eksproprijacije u FBiH. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku utvrđeno da su predmetnim rješenjem o eksproprijaciji, koje je postalo pravomoćno prije 21. jula 1981. godine, predmetne nekretnine eksproprisane svrhu izgradnje i rekonstrukcije Brankove ulice, da je da rekonstrukcija i izgradnja Brankove ulice kao lokaliteta okončana, a apelant i pored toga nije izveo nikakve radove na objektu koji je predmet eksproprijacije odnosno da predmetne nekretnine nisu privedene namjeni za koju su eksproprisane, a da su podnosioci zahtjeva za deeksproprijaciju suvlasnici većeg dijela predmetne nekretnine. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelacionim navodima ne osporava utvrđeno činjenično stanje na koje su u konkretnom slučaju primijenjene navedene odredbe važećeg Zakona o eksproprijaciji.
21. Dalje, Ustavni sud zapaža da su organ uprave i redovni sudovi u konkretnom slučaju razmotrili apelantove navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava odnosno njegove navode da je u skladu sa odredbom člana 69. važećeg Zakona o eksproprijaciji, u konkretnom trebalo primijeniti odredbe člana 31. stav 6. ranije važećeg Zakona o eksproprijaciji (kojima je bio propisan krajnji rok za podnošenja zahtjeva poništenje rješenja o eksproprijaciji) koji je važio u vrijeme donošenja rješenja o ekspropijiciji, a kakve slične navode ponavlja i u apelaciji. Pri tome, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u konkretnom slučaju, dao dovoljno jasne i argumentovane razloge za svoj zaključak da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe važećeg Zakona o eksproprijaciji (a kojima nije propisan krajnji rok za podnošenje zahtjeva za poništenje rješenja o eksproprijaciji), a ne odredbe ranijeg Zakona o eksproprijaciji. Dovodeći u vezu sadržaj odredbi važećeg Zakona o eksproprijaciji na koje se Vrhovni sud pozvao u obrazloženju osporene odluke sa razlozima datim u toj odluci, Ustavni sud, nasuprot apelantovom mišljenju, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. Ovo pogotovo što je i ranije važeći Zakon o eksproprijaciji kroz svoje izmjene (1994. godine) ukinuo rok ranijim vlasnicima za podnošenje zahtjeva za poništenje rješenja o eksproprijaciji, propisujući da je uslov za poništenje rješenja o eksproprijaciji da korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravosnažnosti rješenja nije izvršio znatnije radove.
22. S obzirom na apelacione navode i stipulaciju navedenih odredaba važećeg Zakona o eksproprijaciji, na kojim je utemeljena osporena odluka, Ustavni sud nalazi da u osporenoj odluci nema elementa koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava kada se o zahtjevu ranijih vlasnika odlučilo u skladu sa važećim Zakonom o eksproprijaciji na način da je njihovom zahtjevu udovoljeno. Uzimajući u obzir sve navedeno, te činjenicu da je u konkretnom slučaju nesporno da apelant duže od 30 godina nije izveo nikakve radove na objektu koji je predmet eksproprijacije odnosno da predmetne nekretnine nisu privedene namjeni za koju su eksproprisane, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede garancija iz prava na pravično suđenje i povrede njegovog prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević