Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6342/18 (E. K.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6342/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-6342/18, rješavajući apelaciju Elmara Karamehmedovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Elmar Karamehmedović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 661858 18 Kž 4 od 16. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Elmar Karamehmedović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatko Ibrišimović advokat iz Sarajeva, podnio je 8. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 661858 18 Kž 4 od 16. maja 2018. godine.
2. Prvostepenom presudom apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo nasilje u porodici iz člana 222. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) mjeseci i 13 (trinaest) dana.
3. Presudom Kantonalnog suda uvažena je žalba Kantonalnog tužioca, te je preinačena prvostepena presuda u pogledu odluke o kazni, na način da je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) mjeseci.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud otežavajućoj okolnosti u pogledu načina i okolnosti pod kojima je izvršeno krivično djelo, dao mali značaj, kao i okolnosti koja se odnosi na stanje uračunljivosti apelanta u vrijeme izvršenja krivičnog djela i njegovom ranijem ponašanju. Naime, Kantonalni sud je ukazao da prvostepeni sud neosnovano podvodi pod olakšavajuće okolnosti da apelant nije ranije osuđivan te da nije dolazio u sukob sa zakonom. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da su nesporne činjenice da je apelant ranije oglašen krivim za isto krivično djelo prema istoj žrtvi i da mu je izrečena uvjetna osuda, koja je do vremena suđenja prema apelantu brisana iz evidencije. Kantonalni sud je ukazao da su činjenice koje se odnose na ranije ponašanje apelanta očigledne i nesporne, te da sud ne može činjenice tumačiti na rigidan način kao da nisu postojale jer su sudu poznate i samo je sud ovlašten da ima uvid u kaznenu evidenciju optuženih i u situaciji kada se osude brišu iz evidencije. Naime, ako prvostepeni sud ove činjenice nije cijenio kao otežavajuće okolnosti, Kantonalni sud je istakao da ih nije morao cijeniti ni kao olakšavajuće, samo zato što je istekao zakonski rok u pogledu brisanja iz kaznene evidencije i protek roka kod zaštitnih mjera, niti je bilo moguće netačno zaključiti da apelant nije dolazio u sukob sa zakonom. Nadalje je navedeno da su prvostepenom sudu bile poznate ove činjenice, te da žalba tužioca pravilno ukazuje da je prisutan kontitnuitet u činjenju krivičnog djela nasilje u porodici kod apelanta. Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava iz člana 7 Evropske konvencije-kažnjavanje samo na osnovu zakona. Apelant u suštini smatra da je osporenom odlukom došlo do povrede navedenih prava, kao i da je osporena odluka zasnovana na „proizvoljnoj primjeni odredaba člana 125. stav 7. KZ FBiH kojom je propisano da se brisanjem osude iz kaznene evidencije pod uslovima iz stav 1 do stav 3. ovog člana počinitelj krivičnog djela se smatra neosuđivanim“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević