Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3677/17 (F. M.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni odnos
  • Otpremnina
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Javna rasprava
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3677/17

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3677/17, rješavajući apelaciju Fatime Mujkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Fatime Mujkić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 013630 15 Uvp od 25.

maja 2017. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Fatimi Mujkić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantici Fatimi Mujkić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Fatime Mujkić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 013630 15 Uvp od 25. maja 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 013630 14 U od 16. februara 2015. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-126-291/2013 od 27. decembra 2013. godine i Rješenja Komisije za implementaciju člana 152. Zakona o radu Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 05/5-017427/R.B.

od 4. oktobra 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Fatima Mujkić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 31. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 013630 15 Uvp od 25. maja 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 013630 14 U od 16. februara 2015. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-126-291/2013 od 27. decembra 2013. godine i Rješenja Komisije za implementaciju člana 152. Zakona o radu Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 05/5-017427/R.B. od 4. oktobra 2013. godine. Apelantica je 4. septembra 2017. godine dostavila dodatnu dokumentaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Ministarstva i Komisije zatraženo je 31. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Ministarstva 12. aprila 2019. godine i dodatne informacije.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Ministarstvo su dostavili odgovore na apelaciju i tražene informacije u periodu od 8. januara do 17. aprila 2019. godine, dok Komisija nije dostavila odgovor u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantica je 29. januara 2001. godine podnijela Komisiji zahtjev za priznavanje prava na otpremninu, shodno članu 152. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR).

6. Rješenjem Komisije broj 05/5-017427/R.B. od 4. oktobra 2013. godine odbijen je apelanticin zahtjev.

7. U obrazloženju rješenja Komisija je navela da iz rješenja o prestanku radnog odnosa od 31. decembra 1992. godine DD u mješovitom vlasništvu „Ruding“ Ugljevik (u daljnjem tekstu: poslodavac), koje je apelantica uredno primila, proizlazi da je apelantici 3. juna 1992. godine prestao radni odnos primjenom člana 75. stav 2. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (u daljnjem tekstu: ZOPRO) zbog neopravdanog izostanka sa posla pet i više dana uzastopno. Komisija je zaključila da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa u smislu odredbe člana 152. ZOR-a, nego o prestanku radnog odnosa zbog neopravdanog izostanka sa posla pet i više dana uzastopno, u skladu sa članom 75. ZOPRO. Istaknuto je da je Komisija ocijenila ispravnost rješenja u formalno-pravnom smislu, dok se u ispravnost u materijalnopravnom smislu nije ni upuštala s obzirom na stav suda da ocjenu takve ispravnosti može vršiti samo sud.

8. Rješenjem Ministarstva broj 16-126-291/2013 od 27. decembra 2013. godine odbijena je apelanticina žalba podnesena protiv rješenja Komisije.

9. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeno rješenje zasnovano na zakonu i da je prvostepeni organ u potpunosti pravilno postupio kada je ocijenio da nije u pitanju prekid radnog odnosa suprotno pozitivnim zakonskim propisima koji su tada bila na snazi.

10. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 013630 14 U od 16. februara 2015. godine odbijena je apelanticina tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva, dok je odbačena tužba podnesena protiv rješenja Komisije.

11. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo, da bi se prema članu 152. ZOR-a licu koje je bilo zaposleno kod poslodavca u Republici Srpskoj na 31. decembar 1991. godine priznalo pravo na otpremninu, neophodno je utvrditi da mu je radni odnos nezakonito prestao, što kod apelantice nije bio slučaj. Naime, zaključeno je da je apelantici radni odnos prestao 1. juna 1992. godine, pismenim rješenjem poslodavca od 31. decembra 1992. godine, koje je donio nadležni organ poslodavca na osnovu evidencije o nedolasku na posao apelantice, jer je utvrđeno da je neopravdano izostala s posla pet radnih dana uzastopno i više, što apelantica ničim nije dovela u sumnju. Okružni sud je istaknuo da apelanticin navod da u navedenom periodu nije mogla doći na posao kod poslodavca zbog općepoznatih ratnih okolnosti, nije od značaja za ovaj postupak u kojem se ocjenjuje zakonitost prestanka radnog odnosa u formalno-pravnom smislu. Po mišljenju Okružnog suda, navedene činjenice mogu samo imati značaj u eventualnom radnom sporu koji je apelantica mogla pokrenuti pred Osnovnim sudom, koji je jedini ovlašten da ocjenjuje zakonitost akta o prestanku radnog odnosa u materijalnopravnom smislu. Kako je ovakav pravni stav zauzelo i Ministarstvo, Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelanticin navod da je Ministarstvo moralo provoditi poseban ispitni postupak radi utvrđivanja činjeničnog stanja, kada je ono u osnovi nesporno. Također, ocijenjen je kao neosnovan i apelanticin navod da rješenje Ministarstva zajedno sa prvostepenim aktom, sa kojim čini pravno jedinstvo, nije obrazloženo, jer je, po mišljenju Okružnog suda, sačinjeno u skladu sa članom 197. stav 2. Zakona o općem upravnom postupku (u daljem tekstu: ZOUP), te jasno, potpuno i razumljivo i njegovo cjelovito obrazloženje opravdava odluku Ministarstva. Okružni sud je apelanticinu tužbu u dijelu u kojem je zatraženo poništenje prvostepenog akta odbacio kao nedozvoljenu, jer u smislu člana 7. stav 1. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), upravni spor se može voditi samo protiv konačnog upravnog akta, a prvostepeno rješenje nije konačan upravni akt, budući da je protiv njega dozvoljena žalba. Imajući u vidu odluku u ovom upravnom sporu, Okružni sud nije mogao, u smislu odredbe člana 31. stav 5. ZUS-a, udovoljiti apelanticinom prijedlogu da predmetnu upravnu stvar riješi u punoj jurisdikciji.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 013630 15 Uvp od 25. maja 2017. godine odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je neopravdani izostanak sa posla pet radnih dana uzastopno zakonski razlog za prestanak radnog odnosa bez saglasnosti radnika u smislu odredbe člana 75. stav 3. ZOPRO, pa je apelantici pravilno po tom osnovu prestao radni odnos. Dalje je naveo da su odlučne činjenice utvrđene pravilnom primjenom odredbe člana 189. ZOR-a, kojom je propisano ovlaštenje Komisije da, između ostalog, od radnika i poslodavca pribavlja sve potrebne informacije i obavještenja. Stoga, po ocjeni Vrhovnog suda, nije bilo potrebno provoditi poseban ispitni postupak, jer se odluka u ovoj upravnoj stvari donosi u skraćenom postupku na osnovu odredbe člana 129. tačka 2. ZOUP-a, budući da se stanje stvari može utvrditi na osnovu službenih podataka kojima organ raspolaže, a nije potrebno posebno saslušanje stranke radi zaštite njenih prava, odnosno pravnih interesa. Vrhovni sud je istaknuo da apelanticini navodi da ona nije mogla dolaziti na posao zbog straha za svoju sigurnost nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke. S tim u vezi, obrazložio je da je apelantica imala mogućnosti da navedenu odluku poslodavca osporava u postupku pred nadležnim sudom, u smislu člana 83. ZOR-a. Kako navedena odluka poslodavca nije proglašena nezakonitom, po ocjeni Vrhovnog suda, apelantici, shodno propisu člana 152. ZOR-a, ne pripada pravo na otpremninu. Naime, istaknuto je da je uvjet za ostvarivanje ovog prava činjenica da je licu koje podnosi zahtjev za isplatu otpremnine radni odnos prestao nezakonito, a ta okolnost se opet mora utvrditi u odgovarajućem postupku, u konkretnom slučaju u postupku ostvarivanja zaštite prava iz radnog odnosa pred redovnim sudom. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelanticin navod da je nižestepeni sud propustio ocijeniti dokaze priložene uz tužbu, jer je sud prihvatio kao valjane dokaze i činjenično utvrđenje kakvo je utvrđeno u upravnom postupku (član 29. stav 1. ZUS-a) i o tome dao dovoljne i uvjerljive razloge. S obzirom na to da je u upravnom postupku činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da su upravni organi pravilno primijenili materijalno pravo, po ocjeni Vrhovnog suda, nije bilo potrebno održavanje usmene i javne rasprave, jer se ne radi o takvoj složenosti upravne stvari koja bi zahtijevala održavanje rasprave.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica ističe da je tek prilikom dostavljanja prvostepenog rješenja prvi put saznala za postojanje odluke kojom joj je prestao radni odnos. Obrazlaže da, zbog ratnih djejstava, nije mogla dolaziti na posao, niti je mogla pravnim putem osporavati nezakoniti otkaz. Ističe da su upravni organi i sudovi u toku postupka uvažili samo sporno izjašnjenje poslodavca, bez pružanja ikakve mogućnosti apelantici da učestvuje u postupku. Poziva se na predmet Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U 17/12 od 7. februara 2013. godine. Apelantica, također, smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku i traži naknadu nematerijalne štete, te se poziva na praksu Ustavnog suda u predmetima br. AP 2336/13 i AP 3887/13. Također, ističe da je Komisija donijela rješenje 12 godina nakon podnošenja zahtjeva, te da je Vrhovni sud donio odluku dvije godine nakon podnošenja zahtjeva i nekoliko urgencija. U pogledu prava na imovinu, apelantica se poziva na presude Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetima Ruža Jeličić protiv Bosne i Hercegovine i Krstić protiv Srbije.

b)Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud navodi da su prilikom donošenja osporene odluke ispoštovana sva procesna prava, pri čemu je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno. Tvrdi da je apelantica učestvovala aktivno i u punom kapacitetu kako pred organima uprave, tako i pred sudovima, koristeći sva raspoloživa redovna i vanredna pravna sredstva. Vrhovni sud smatra da nema povrede prava na suđenje u razumnom roku pred ovim sudom, jer je predmet dostavljen 2. aprila 2015. godine, a presuda donesena 25. maja 2017. godine, pa se rješavanje u navedenom vremenskom okviru može smatrati postupanjem u razumnom roku. Navedeno pogotovu što je predmet riješen znatno prije isteka predvidivog roka za rješavanje po zahtjevu, u smislu interne odluke Vrhovnog suda o utvrđivanju predvidivih rokova za rješavanje predmeta po vrstama u 2017. godini, koja je dostavljena uz odgovor.

16. Okružni sud navodi da ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude, te smatra da su apelanticini navodi neosnovani.

17. Ministarstvo navodi da su apelanticini navodi neosnovani, te da je apelantica lično Komisiji dostavila odluku poslodavca na osnovu koje je Komisija i odlučila, što znači da joj je odluka o prestanku radnog odnosa uručena. U pogledu dužine trajanja postupka, Ministarstvo navodi da Komisija, zbog velikog broja zaprimljenih zahtjeva, oko 60.000, nije u mogućnosti da ih riješi u razumnom roku, što je imao u vidu i zakonodavac i zbog tih razloga i izmijenio odredbu člana 158. ZOR-a tako što je ukinut rok u kojem je Komisija dužna da riješi zahtjeve. Posebno ističe da Komisija intenzivno radi na rješavanju zahtjeva i da je do sada riješila oko 32.000 zahtjeva s napomenom da je prva komisija formirana krajem 2003. godine, kada je počela da radi i kada su donesena i prva rješenja. Ministarstvo navodi da bi se, pojedinačno gledano, i moglo reći da rješavanje zahtjeva za ostvarivanje prava na otpremninu i nije komplicirano pitanje, ali ako se uzmu u obzir broj zaprimljenih zahtjeva, činjenica da 90% zahtjeva nije kompletirano, vrijeme koje je potrebno za kompletiranje, te problemi u vezi s tim (neažurnost i nemar većine bivših poslodavaca, činjenica da mnogi poslodavci više ne postoje, promjene adresa podnosilaca zahtjeva itd.), onda sve to zajedno postaje i komplicirano i složeno. Na osnovu izloženog, prema mišljenju Ministarstva, ne može se reći da je Republika Srpska propustila da pruži adekvatnu institucionalnu zaštitu imovine apelantice, jer se na ovim zahtjevima intenzivno radi iz čega nedvosmisleno proizlazi da je i apelanticin zahtjev za naknadu nematerijalne štete, zbog nedonošenja rješenja u razumnom roku, i neosnovan i nerazuman. S obzirom na to da je predmetni zahtjev svakako odbijen kao neosnovan i da apelantica nije pretrpjela nikakvu štetu što zahtjev nije ranije riješen, Ministarstvo ne vidi nikakvog osnova za naknadu štete. Zbog svega navedenog, Ministarstvo - Komisija predlaže Ustavnom sudu da apelaciju odbije u cijelosti kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 152.

Radnik koji se na dan 31. decembra 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sedište bilo na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, a koji smatra da mu je radni odnos nezakonito prestao kod tog poslodavca počev od tog datuma pa do dana stupanja na snagu ovog zakona, ima pravo da u roku od tri meseca od dana stupanja na snagu ovog zakona podnese zahtev za ostvarivanje prava na otpremninu. Zahtev se podnosi ministarstvu nadležnom za poslove rada, u pismenom obliku (lično ili preporučenom poštom).

Pravo na podnošenje zahteva u smislu stava 1. ovog člana nemaju lica:

- koja su ostvarila pravo na naknadu za otkazni rok ili na naknadu za vreme čekanja na posao u smislu članova 54. i 64. Zakona o radnim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98);

- koja su vodila radni spor pred nadležnim sudom protiv odluke o prestanku radnog odnosa, ako je spor okončan pravosnažnom sudskom odlukom.

19. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 13/02, 87/07-ispravka, 50/10 i 66/18).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 13/02, 87/07-ispravka i 50/10). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst. Član 14.

Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.

20. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS“ br. 109/05 i 63/11) glasi: Član 25. stav 2.

Zbog složenosti sporne stvari ili ako nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava. Sud može održati usmenu raspravu i u slučaju kad je neka od stranaka u tužbi, odnosno blagovremenom odgovoru na tužbu predložila da se rasprava održi.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 013630 15 Uvp od 25. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 6. jula 2017. godine a apelacija je podnesena 31. augusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku za ostvarivanje prava na otpremninu, te da stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. a)U odnosu na osporene odluke

29. Ustavni sud zapaža da apelantica navodi da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen apelanticin zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu prema članu 152. ZOR-a. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i organi uprave dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljno. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u osporenim odlukama ukazano da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa u formalno-pravnom smislu, kakav prestanak radnog odnosa podrazumijeva odredba člana 152. ZOR-a, kao i da je pobijanje predmetnog rješenja o prestanku radnog odnosa u materijalnopravnom smislu moguće samo u radnom sporu. U datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da, u vezi s tim, nije ustanovio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2290/08 od 22. februara 2011. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3184/15 od 20. decembra 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, u pogledu apelanticinih tvrdnji da joj nije omogućeno učešće u postupku, Ustavni sud zapaža da je apelantici omogućeno učešće u predmetnom postupku koji je pokrenut na njen zahtjev i u kojem je koristila pravne lijekove. Nadalje, Ustavni sud zapaža i da je Vrhovni sud ocijenio da u konkretnom slučaju nije bilo potrebno održavanje usmene i javne rasprave, jer se ne radi o takvoj složenosti upravne stvari koja bi zahtijevala održavanje rasprave. Stoga, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje kao neosnovane.

31. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

33. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

Period koji se uzima u obzir

34. Ustavni sud zapaža da je apelantica 29. januara 2001. godine podnijela zahtjev za priznavanje prava na otpremninu i da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 25. maja 2017. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko 16 godina i četiri mjeseca, pa je to razdoblje koje će Ustavni sud analizirati.

Analiza dužine trajanja postupka

35. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku, postupku upravnog spora i postupku po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke po zahtjevu za priznavanje prava na otpremninu u skladu sa članom 152. ZOR-a. S obzirom na činjenična i pravna pitanja o kojima je trebalo raspravljati u predmetnom postupku koji se odnosio na ostvarivanje prava na otpremninu, koji se rješava na osnovu dokaza u spisu predmeta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanticu, jer od ishoda tog postupka zavisi ostvarivanje prava na otpremninu. Osim toga, iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je apelantica na bilo koji način doprinijela dužini trajanja postupka.

36. Ustavni sud zapaža da se u ukupnoj dužini trajanja postupka izdvaja postupak pred Komisijom koja je o apelanticinom zahtjevu odlučila tek 4. oktobra 2013. godine, tj. oko 12 godina i osam mjeseci nakon podnošenja zahtjeva. Nakon toga Ustavni sud zapaža da su uslijedili postupci pred Ministarstvom, Okružnim sudom i Vrhovnim sudom, koji su okončani u relativno kratkim rokovima. U odgovoru na navode iz apelacije Ministarstvo je osporilo apelaciju i apelacioni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, a kao opravdanje za predmetnu dužinu, između ostalog, navodi činjenicu da je zaprimilo oko 60.000 zahtjeva, što u smislu navedenih načela nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3184/15 od 20. decembra 2017. godine, tačka 38, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da je postupak pred Komisijom, kojoj je trebalo oko 12 godina i osam mjeseci da donese odluku, u odlučujućoj mjeri utjecao na ukupnu dužinu konkretnog postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.

37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

38. Apelantica je zatražila da joj se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

39. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantici treba isplatiti iznos od 1.200,00 KM.

40. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

41. Apelantica smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticine tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istaknula u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u segmentu suđenja „u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak po zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu trajao 16 godina i četiri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, pri čemu odgovornost za dužinu postupka snosi Komisija.

43. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u predmetnom postupku u kojem je apelantici omogućeno učešće, te kada su organi uprave i redovni sudovi zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa u formalno-pravnom smislu, kakav prestanak radnog odnosa podrazumijeva odredba člana 152. ZOR-a, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

44. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3677/17 (F. M.) | Sudska praksa | Aktio