Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5539/17 (Z. Š.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Otkaz
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravo na pravnu sigurnost
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5539/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-5539/17, rješavajući apelaciju Zahide Šahmić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zahide Šahmić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Rs 057501 14 Rev od 5. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zahida Šahmić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Fojnice, koju zastupa Advokatsko društvo Adil Lozo i drugi d.o.o. Travnik, podnijela je 23. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Rs 057501 14 Rev od 5. oktobra 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Rs 057501 12 Rs od 18. januara 2013. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se poništi rješenje o otkazu ugovora o radu Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalna administrativna služba Travnik (u daljnjem tekstu: tuženi) broj FZ 9-34-4- 367/12 od 30. marta 2012. godine slijedom čega se nalaže tuženom da apelanticu vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije donošenja rješenja o otkazu, te obaveže tuženog da joj isplati određeni novčani iznos na ime naknade plaće koju bi ostvarila da je radila u preciziranom vremenskom periodu te izvrši uplatu doprinosa za penzijsko - invalidsko osiguranje i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je utvrđeno da je među stranka nesporno da je apelantica bila zaposlena kod tuženog na neodređeno vrijeme, te da je apelantici otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme zbog organizacijskih i ekonomskih razloga uz otkazni rok od 14 dana i pravo na otpremninu u skladu sa članom 100. Zakona o radu, te da je apelantica odjavljena sa 16. aprilom 2012. godine. Općinski sud je ukazao da je članom 98. Zakona o radu određeno da poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga otkaže ugovor o radu, ali najmanje petorici zaposlenika, dužan je da se konsultuje sa vijećem zaposlenika, a ako kod poslodavca nije formirano vijeće sa sindikatom koji predstavlja najmanje 10 % zaposlenika. Općinski sud je također ukazao da je članom 99. Zakona o radu određena obaveza konsultovanja koja se zasniva se na aktu u pisanoj formi koji je pripremio poslodavac 30 dana prije davanja obavijesti o otkazu radnicima na koje se odnosi, te navedeni akt u pisanoj formi koji se dostavlja vijeću zaposlenika ili sindikatu treba da sadrži razloge za predviđeno otkazivanje ugovora o radu, broj i kategoriju zaposlenika, mjere za koje poslodavac smatra da se pomoću njih mogu izbjeći neki ili svi predviđeni otkazi, mjere za koje poslodavac smatra da bi mogle pomoći radnicima da nađu zaposlenje kod drugog poslodavca, kao i mjere za koje poslodavac smatra da se mogu poduzeti u cilju prekvalifikacije radnika radi zapošljavanja kod drugog poslodavca.
4. Općinski sud je naveo da među stranka nije sporno ni da je 11 zaposlenika tuženog dobilo otkaz iz već navedenog razloga, te da su donošenjem Zakona o jedinstvenom sistemu registracije kontrole i naplate doprinosa određeni poslovi koji su ranije bili u nadležnosti tuženog prešli su u nadležnost Porezne uprave. Općinski sud je naveo da je nakon donošenja navedenog zakona i prelazom određenih poslova na Poreznu upravu došlo do smanjenog broja izvršilaca tuženog, te se moralo prići racionalizaciji radnih mjesta. Dalje je navedeno da je, u tom pravcu, donesen novi Pravilnik tuženog o sistematizaciji radnih mjesta od 26. oktobra 2011. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te je urađen Plan i program racionalizacije zaposlenika kod tuženog i Uputstvo za realizaciju Pravilnika. Općinski sud je, također, naveo da iz provednih dokaza proizilazi da je vidljivo da tuženi dostavio sindikalnoj organizaciji akt o namjeravanom otkazivanju ugovora o radu zaposlenicima među kojima je i apelantica, te je istaknuto da sindikalna organizacija nije dala saglasnost na namjeru otkazivanja ugovora. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je tuženi u skladu sa čl. 98. i 99. Zakona o radu poduzeo zakonom sve predviđene obaveze i odlučio kao u izreci presude. Osim toga, Općinski sud je naveo da nema uticaja na spor činjenica da je tuženi prije donošenja rješenja o otkazu od 30. marta 2012. godine, donio odluku o otkazu 15. decembra 2011. godine. Naime, tuženi je prilikom donošenja navedene odluke propustio da obavijesti sindikat o namjeravanom otkazu, pa je apelantici ponovo uspostavljen radni odnos, navedena odluka poništena i apelantici su vraćena sva prava koja su bila prije iste. Stoga je, Općinski sud u odnosu na rješenja o otkazu koji je predmet tužbe, budući da je sindikat odbio dati saglasnost na namjere otkaza, istaknuo da, prema članu 98. u vezi sa članom 99. Zakona o radu, akt koji se dostavlja sindikatu je samo konsultativne prirode radi pokušaja rješavanja i prevazilaženja ekonomsko tehničkih razloga, te da davanje odnosno ne davanje saglasnosti nema uticaja na zakonom predviđenu mogućnost poslodavca da ne može dati otkaz.
5. Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Rs 057501 13 Rsž od 18. februara 2014. godine žalba apelantice je uvažena i preinačena prvostepena presuda tako što je usvojen tužbeni zahtjev apelantice u cijelosti.
6. Kantonalni sud je, obrazloženju presude, naveo da je prvostepeni sud pravilno izveo zaključak da je tuženi postupao zakonito u smislu čl. 98. i 99. Zakona o radu odnosno poduzeo zakonom predviđene obaveze. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da nije ispravan zaključak prvostepenog suda da je tužbeni zahtjev neosnovan budući da nije uzeo u obzir činjenicu da je tuženi radi rješavanja radnopravnog statusa apelantice zanemario odredbe člana 33. Zakona o jedinstvenom sistemu registracije kontrole i naplate doprinosa. Kantonalni sud je ukazao da navedena odredba propisuje da su u roku od devet mjeseci od dana stupanja na snagu zakona Porezna uprava - vanbudžetski fondovi i Federalni zavod za statistiku dužni uskladiti organizaciju i poslovanje sa odredbama ovog zakona i podzakonskih akata donesenih na osnovu ovog zakona, te da će Porezna uprava nakon isteka tog roka, a u skladu sa podzakonskim aktom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine preuzeti zaposlenike koji su radili na poslovima registracije i kontrole obaveznika uplate doprinosa vanbudžetskih fondova, a u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Porezne uprave. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da zakonska odredba jasna i precizna, te predstavlja zakonsku obavezu Porezne uprave da preuzme zaposlenike koji su radili na poslovima registracije i kontrole obaveznika uplate doprinosa, a u koje spada nesporno i apelantica budući da je obavljala poslove referenta za provođenje penzijskog i invalidskog osiguranja.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 Rs 057501 14 Rev od 5. oktobra 2017. godine usvojena je revizija tuženog i drugostepena presuda preinačena tako što je žalba apelantice odbijena i potvrđena prvostepena presuda.
8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, ocijenio da je presuda drugostepenog suda nije pravilno i zakonito donesena. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na član 33. Zakona o jedinstvenom sistemu registracije kontrole i naplate doprinosa, te naveo da postoji obaveza Porezne uprave da preuzme zaposlenike tuženog i sa radnog mjesta na kojem je radila apelantica. Vrhovni sud je istaknuo da je tuženi poduzeo sve zakonom propisane mjere, te da je pri novoj organizaciji u skladu sa zakonom, novim Pravilnikom, ukinuo radno mjesto apelantice. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da u situaciji obavljene zakonske procedure od strane tuženog i obaveze preuzimanja apelantice od strane Poreske uprave bio bi apsurdan njen povratak na posao kod tuženog gdje više nema potrebe za poslovima na kojima je radila apelantica kao i tog radnog mjesta. Vrhovni sud je naveo da osnovano tuženi ukazuje da nije on uskratio pravo na rad apelantici time što je Poreska uprava primila manje radnika, te da ukidanje radnog mjesta apelantice je opravdan razlog za poslovno i zakonom uvjetovani otkaz. Vrhovni sud je naveo da samim ukidanjem radnog mjesta za apelanticu kod tuženog je prestala potreba za njenim radom u skladu sa zakonskom obavezom (primjenom navedenog člana 33.) i provedenom procedurom tuženog u skladu sa navedenom odredbom, te zaključio da je tuženi osnovano otkazao ugovor o radu apelantici.
9. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da je Vrhovni sud ranije odlučujući o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u odnosu na njene kolege donio potpuno drugačije odluke, te dostavila presude Vrhovnog suda br. 51 0 Rs 057503 14 Rev od 21. marta 2017. godine i 51 0 Rs 057502 14 Rev od 5. septembra 2017. godine.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da je Vrhovni sud postupajući različito u istom odnosno sličnom činjeničnom i pravnom pitanju povrijedio princip pravne sigurnosti kao segment prava na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća da je prema stanovištu Evropskog suda jedan od fundamentalnih aspekata vladavine prava princip pravne sigurnosti, princip koji se pretpostavlja u Konvenciji (vidi Beian protiv Rumunije (br. 1) aplikacija broj 30658/05, stav 39, ECHR 2007-XIII (izvodi)). Proturječne odluke u istim slučajevima koje dolaze iz istog suda koji je, dodatno, i sud posljednje instance u određenom pitanju, mogu, u odsustvu mehanizma koji osigurava konzistentnost, kršiti ovo načelo (pravne sigurnosti) i zbog toga potkopati povjerenje javnosti u pravosuđe (vidi naprijed citiranu, Beian protiv Rumunije, st. 36-39; Tudor Tudor protiv Rumunije, aplikacija broj 21911/03, stav 29, 24. mart 2009 godine; Iordan Iordanov i drugi protiv Bugarske, aplikacija broj 23530/02, st. 47-53, 2. jul 2009). Dalje, Ustavni sud podsjeća da prema stanovištu Evropskog suda, sud, prilikom utvrđivanja činjenica i ocjene dokaza za stranke sa sličnim zahtjevima može dovesti do različitih rezultata, što samo po sebi ne vrijeđa princip pravne sigurnosti.
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Naime, Vrhovni sud je svoju odluku zasnovao na relevantnom materijalnom pravu, između ostalog na odredbama Zakona o radu i Zakona o jedinstvenom sistemu registracije, kontrole i naplate doprinosa, te zaključio da je tuženi osnovano otkazao ugovor o radu apelantici. Što se tiče navoda apelantice da je Vrhovni sud ranije odlučujući o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom pitanju kao u konkretnom slučaju donio potpuno drugačije odluke, Ustavni sud uočava da se iz presuda Vrhovnog suda, koje je apelantica priložila u zapelaciju, ne može izvesti takav zaključak. Naime iz priložene presude Vrhovnog suda broj 51 0 Rs 057503 14 Rev od 21. marta 2017. godine proizilazi da tuženi prilikom donošenja odluke o otkazu ugovora o radu nije na zakonom propisani način proveo konsultacije sa sindikatom(za razliku od konkretnog slučaja), a što je osporenu odluku o otkazu činilo nezakonitom, pa je kao takva poništena. Nadalje, iz priložene presude Vrhovnog suda broj 51 0 Rs 057502 14 Rev od 5. septembra 2017. godine proizilazi da prilikom donošenja odluke o otkazu ugovora o radu nije ispunjeni materijalno pravni uslov iz člana 26. stav 1. tačka 3. Zakona o vijeću zaposlenika, jer otkaz zaposleniku ženi starijoj od 50 godina (kakav je položaj imala tužiteljica, a što nije slučaj u predmetnoj apelaciji kako to proizilazi iz osporenih presuda i navoda apelacije) nije mogao dati bez prethodne saglasnosti sindikata. U tom smislu, Ustavni sud smatra da se ne može govoriti da se konkretni slučaj tiče "istog činjeničnog i pravnog pitanja" kao i u presudama koje je apelantica priložila uz apelaciju. Osim toga, Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević