Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-503/19 (K. V.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Penzija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-503/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-503/19, rješavajući apelaciju K. V, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela K. V.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 91 0 Rs 024562 14 Rev od 20. decembra 2016. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 Rs 024562 13 Rsž od 10. septembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj 91 0 Rs 024562 13 Rs od 23. maja 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. K. V. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Višegrada, podnijela je 31. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 91 0 Rs 024562 14 Rev od 20. decembra 2016. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 Rs 024562 13 Rsž od 10. septembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj 91 0 Rs 024562 13 Rs od 23. maja 2013. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi (Opština Novo Goražde) da joj na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica bila zaposlena kod tužene od 4. maja 1992. do 9. novembra 1995. godine, da je u prethodnom periodu od 23. novembra 1973. godine bila zaposlena u preduzecu ,,Servistrans“ a.d. Goražde, u kom preduzeću je bila zaposlena i od 9. novembra 1995. godine do 1. decembra 2006. godine, od kada je bila prijavljena na Birou za zapošljavanje. Nadalje je utvrđeno da je 15. septembra 2010. godine tužena prijavila apelanticu Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PiO) za period njenog rada kod tužene, te da je apelantica tada imala 34 godine i šest dana staža osiguranja. Zatim je utvrđeno da je preostali staž osiguranja do 35 godina, zaključno sa 23. oktobrom 2011. godine, apelantica ostvarila putem Biroa za zapošljavanje, te da je 21. oktobra 2011. godine podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju, pa joj je rješenjem Fonda PiO priznato pravo na starosnu penziju od 24. oktobra 2011. godine. Vrhovni sud je nadalje naveo da apelantica u predmetnom postupku traži od tužene da joj nadoknadi štetu u visini neisplaćenih penzija za period od 24. novembra 2008. godine do 24. oktobra 2011. godine, kada je ostvarila pravo na starosnu penziju, tvrdeći da bi 24. novembra 2008. godine ispunila uslove za starosnu penziju sa 35 godina staža osiguranja, da ju je tužena prijavila Fondu PiO u vrijeme kada je kod nje bila u radnom odnosu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je nesporno da je tužena naknadno prijavila apelanticu Fondu PiO za period njenog rada od 1992. do 1995. godine, međutim istakao je da apelantica nije dokazala da bi 24. novembra 2008. godine ostvarila pravo na starosnu penziju sa 35 godina staža osiguranja jer je na dan prijave (15. septembra 2010. godine) imala 34 godine i 6 dana staža osiguranja, a koju činjenicu nije sporila u svom iskazu prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je apelantica puni staž osiguranja od 35 godina, kao uslov za odlazak u starosnu penziju, ostvarila tek 21. oktobra 2011. godine kada je i podnijela zahtjev za ostvarivanje tog prava. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelantica smatra da bi, u slučaju da je tužena blagovremeno izvršila njenu prijavu Fondu PIO, ostvarila pravo na starosnu penziju sa navršenih 35 godina staža osiguranja 24. novembra 2008. godine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u premetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević