Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5589/17 (O. M.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o radu · čl. 420
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5589/17
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5589/17, rješavajući apelaciju Osmana Mujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Osmana Mujića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 127 0 Rs 018460 15 Rev od 21. marta 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Rs 018460 13 Rsž od 17. novembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Banovićima broj 33 0 Rs 018460 12 Rs od 31. maja 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Osman Mujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 28. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 127 0 Rs 018460 15 Rev od 21. marta 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 Rs 018460 13 Rsž od 17. novembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 018460 12 Rs od 31. maja 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je 22. marta 2019. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i RMU „Banovići“ d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: tuženi) zatražio da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 28. marta do 8. aprila 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 2. marta 2010. godine podnio tužbu protiv tuženog Općinskom sudu u Živinicama radi zaštite prava iz radnog odnosa.
6. Općinski sud je 31. maja 2013. godine donio Presudu broj 33 0 Rs 018460 12 Rs kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi odluka tuženog od 6. marta 2009. godine kojom je apelantu otkazan ugovor o radu od 13. marta 2008. godine, da se obaveže tuženi da apelantu uspostavi sva prava iz radnog odnosa u obimu kakva su bila prije donošenja odluke od 6. marta 2009. godine, da mu na ime razlike isplaćene plaće za određeni vremenski period isplati određene novčane mjesečne iznose (sa zakonskom zateznom kamatom), da mu na ime razlike isplaćene otpremnine isplati određeni novčani iznos (sa zakonskom zateznom kamatom), te da za određeni period FZPIO Mostar – Kantonalnoj administrativnoj službi Tuzla plati određeni novčani iznos na ime razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i da za isti period dostavi FZPIO novi ispravljeni obrazac M-4 za apelanta kako bi apelant mogao tražiti izmjenu rješenja o penzionisanju.
7. U obrazloženju odluke Općinski sud je naveo koje dokaze je proveo na glavnoj raspravi po prijedlogu punomoćnika parničnih stranaka, pa je na osnovu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP) ocjenom izvedenih dokaza donio odluku kao u izreci te presude.
8. Općinski sud je istakao da među parničnim strankama nije sporno da je apelant u utuženom periodu bio zaposlenik tuženog na neodređeno radno vrijeme, da je ugovorom o radu od 13. marta 2008. godine bio raspoređen na poslove „rukovodioca Službe pravnih poslova“ u periodu „od 2003. do 2009. godine“. Nadalje je istakao da je nesporno da je tuženi apelantu otkazao ugovor o radu, a što slijedi iz odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom novog ugovora o radu od 6. marta 2009. godine, kojim ugovorom je apelant raspoređen na poslove „šefa općih poslova“, te da je apelant ugovor o radu od 6. marta 2009. godine i potpisao. Tuženi tokom postupka, također, nije sporio da je apelant svoje poslove obavljao savjesno i da nije imao nikakvih primjedbi na njegov rad.
9. Općinski sud je istakao da je odredbom člana 97. stav 1. Zakona o radu propisano da se odredbe tog zakona koje se odnose na otkaz primjenjuju i u slučaju kada poslodavac otkaže ugovor o radu i istovremeno ponudi zaposleniku zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima, a stavom 2. istog člana da ako zaposlenik prihvati ponudu poslodavca iz stava 1. tog člana zadržava pravo da pred nadležnim sudom osporava dopuštenost takve izmjene ugovora o radu.
10. Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju iz provedenih dokaza može pouzdano zaključiti, a što tuženi tokom postupka nije ni sporio, da otkaz ugovora o radu apelantu s ponudom zaključenja izmijenjenog ugovora o radu nije ni uslijedio iz razloga koji su taksativno navedeni u odredbi člana 87. Zakona o radu, također nije sporno da apelantu nije omogućena odbrana u smislu člana 90. Zakona o radu, niti mu je ostavljen otkazni rok, a niti je sporno da direktor tuženog shodno odredbi čl. 182. i 183. Pravilnika o radu tuženog može otkazati zaposleniku ugovor o radu i istovremeno ponuditi zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim okolnostima. Kod činjenice da tuženi apelantu nije otkazao ugovor o radu i ponudio ugovor o radu pod izmijenjenim uvjetima zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga ili zbog toga što nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa, te zbog teže povrede radne dužnosti, apelant smatra da je ugovor o radu nezakonit, dok tuženi tvrdi suprotno, odnosno da je apelantu mogao otkazati ugovor o radu jer on nije ispunjavao uvjete za obavljanje poslova „rukovodioca Službe pravnih poslova“, a koji su predviđeni Pravilnikom o radu tuženog s organizacijom i sistematizacijom radnih mjesta iz januara 2008. godine sa svim izmjenama i dopunama u pogledu stručne spreme.
11. Pravilnikom o radu tuženog od januara 2008. godine, odnosno njegovim izmjenama i dopunama od 17. marta 2009. godine, za radno mjesto „rukovodioca Službe pravnih poslova“ propisan je VII stepen stručne spreme pravnog smjera i tri godine radnog iskustva. Na osnovu izvedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio da apelant u vrijeme donošenja sporne odluke tuženog od 6. marta 2009. godine nije ispunjavao potrebne uvjete predviđene Pravilnikom o radu tuženog iz 2008. godine u pogledu stručne spreme, odnosno nije imao završen sedmi stepen stručne spreme, a koji je stekao 11. septembra 2010. godine, tj. nakon donošenja sporne odluke.
12. Kod ovakvog činjeničnog utvrđenja, prema ocjeni Općinskog suda, tuženi je mogao apelantu otkazati ugovor o radu i ponuditi zaključenje novog ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima, odnosno Općinski sud je ocijenio da je navedeni ugovor zakonit jer apelant nije posjedovao odgovarajuću stručnu spremu, iz čega proizlazi da je tuženi postupio u skladu s odredbama Pravilnika o radu, odredbama Granskog kolektivnog ugovora i odredbama Zakona o radu. Naime, poslodavac u skladu sa Zakonom o radu propisuje svojim normativnim aktima koji su to posebni uvjeti koje zaposlenik treba ispunjavati za obavljanje pojedinih poslova i radnih zadataka, što je u konkretnom slučaju tuženi i učinio, odnosno svojim Pravilnikom o radu tuženi je kao jedan od posebnih uvjeta propisao stručnu spremu za predmetno radno mjesto, a koju apelant nije posjedovao. Stoga je Općinski sud zaključio da se u konkretnom slučaju može govoriti o otkazu ugovora o radu iz organizacionih razloga.
13. Slijedom navedenog, Općinski sud je ocijenio da je neosnovan i dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje razlike plaće koju bi ostvario u utuženom periodu na ranijim poslovima i radnim zadacima, razlike otpremnine, kao i razlike manje obračunatih i uplaćenih doprinosa kod nadležnog PIO Mostar.
14. Kantonalni sud je 17. novembra 2014. godine donio Presudu broj 127 0 Rs 018460 13 Rsž kojom je odbio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio.
15. U obrazloženju odluke, Kantonalni sud je ocijenio da je na utvrđeno činjenično stanje, a koje navodima žalbe nije dovedeno u sumnju, prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, odredbu člana 97. u vezi s odredbom člana 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu, kada je kao neosnovan odbio apelantov postavljeni zahtjev. Naime, tuženi u skladu sa Zakonom o radu, propisuje svojim normativnim aktima – Pravilnikom o radu koje posebne uvjete zaposlenik treba da ispunjava za obavljanje pojedinih poslova i zadataka, što je tuženi i učinio, te za radno mjesto „rukovodilac Službe pravnih poslova“ propisao VII stepen stručne spreme, pravni smjer, a koju apelant nije posjedovao, pa je apelantu zbog organizacionih razloga i otkazan ugovor o radu s ponudom zaključenja novog ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima (na radno mjesto šefa općih poslova, za koje je predviđen VI stepen stručnosti, pravni smjer, a koji je apelant posjedovao). Stoga je Kantonalni sud ocijenio da je i dopuštena ponuđena izmjena ugovora o radu, pa da suprotni navodi žalbe ne stoje.
16. Kantonalni sud je istakao da to što je apelant u periodu od 2003. do 2008. godine obavljao poslove rukovodioca Službe pravnih poslova iako nije posjedovao odgovarajuću stručnu spremu koja je za to bila propisana, i što je to bilo poznato tuženom prilikom donošenja ranijeg rješenja, nije na štetu tuženog (vjerovatno se radi o grešci u pisanju i misli se na apelanta, a ne na tuženog), već je bilo u njegovu korist, ali to ne znači da je apelant mogao i dalje obavljati te poslove, bez obzira na stručnu spremu koju posjeduje. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da tuženi raspoređivanjem apelanta na drugo radno mjesto, njegov status nije učinio neizvjesnim i nepovoljnijim u odnosu na dotadašnji ugovor o radu budući da je apelant raspoređen na radno mjesto u skladu sa stručnom spremom koju je posjedovao u to vrijeme i u skladu s njegovim radnim sposobnostima.
17. Kantonalni sud je ukazao i da među strankama tokom postupka nije bilo sporno da je apelantu odluka o otkazu ugovora o radu s ponudom zaključenja novog ugovora data zato što apelant nije posjedovao stručnu spremu potrebnu za radno mjesto rukovodioca Službe pravnih poslova, pa to što odluka nije sadržavala obrazloženje nije od utjecaja na drugačije odlučivanje tog suda.
18. Kantonalni sud je naglasio da se u konkretnom slučaju radi o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora (član 97. Zakona o radu), a ne o otkazu ugovora o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika (član 88. Zakona o radu), pa tuženi nije ni bio obavezan da omogući apelantu da iznese svoju odbranu, niti je odluka morala sadržavati otkazni rok.
19. Također je navedeno da je prvostepeni sud, suprotno navodima apelantove žalbe, pravilno postupio kada je odbio apelantov prijedlog da se u svojstvu svjedoka saslušaju N. Đ. i H. S. jer su ti svjedoci predloženi da se saslušaju na okolnosti koje nisu bile relevantne u konkretnoj pravnoj stvari (svjedoci predloženi da se saslušaju na okolnost uvjeta apelantovog radnog mjesta i odnosa nadređenog tehničkog rukovodioca prema apelantu i odnosa apelanta kao šefa općih poslova prema zaposlenicima koji su njemu podređeni).
20. Kantonalni sud je istakao da je Pravilnik o radu tuženog, s izmjenama i dopunama, normativni akt tuženog, a ne dokaz, kako to pogrešno rezonira žalba, pa kako je tuženi uz odgovor na tužbu priložio i Pravilnik o radu s izmjenama i dopunama, prvostepeni sud je pravilno postupio kada se, odlučujući u konkretnoj pravnoj stvari, pozvao i na Pravilnik tuženog kao normativni akt tuženog.
21. Vrhovni sud je 21. marta 2017. godine donio Presudu broj 127 0 Rs 018460 15 Rev kojom je odbio apelantovu reviziju.
22. U obrazloženju odluke, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan i zakonit zaključak nižestepenih sudova o primjeni odredbe člana 97. u vezi s odredbom člana 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu, dosljedno čemu se pokazuje pravilnom i njihova odluka kojom se apelantov tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan (Vrhovni sud se u ostatku obrazloženja, u suštini, saglasio s obrazloženjem Kantonalnog suda koje se odnosilo na apelantove žalbene prigovore koje je apelant ponovio i u reviziji).
IV.Apelacija Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise.
24. Apelant je istakao da je odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita zato što ona nije donesena u skladu s odredbama člana 97. stav 1. u vezi sa čl. 87, 90, 94. i 95. Zakona o radu, a da redovni sudovi arbitrarno i proizvoljno tumače odredbe Zakona o radu. U vezi s tim je istakao, između ostalog, da su Zakonom o radu propisani uvjeti za poslodavce koji moraju biti ispunjeni da bi otkaz bio zakonit, a da to redovni sudovi zanemaruju, da tuženi u spornoj odluci ne obrazlaže razloge otkaza ugovora o radu, te da mu je tuženi uskratio pravo na odbranu.
25. Prvostepeni sud svoju presudu, također, zasniva na Pravilniku o radu, a apelantu nikada nije dostavio Pravilnik o radu, niti izmjene i dopune pravilnika koje nisu ni predložene kao dokaz u postupku, odnosno da je tokom postupka pred redovnim sudovima povrijeđeno i pravo na procesnu ravnopravnost i pravo na kontradiktornost kao element prava na pravično suđenje.
26. Apelant je istakao i da je zaključak redovnih sudova da mu je ugovor o radu otkazan zbog organizacionih razloga suprotan odredbama čl. 7. i 123. stav 1. ZPP, da su sudovi prekoračili svoja ovlaštenja utvrđujući činjenice koje tuženi nije tvrdio, a ni dokazivao. Zatim, da je otkazani ugovor o radu zaključen na osnovu Pravilnika o radu od 17. januara 2008. godine iako apelant ni tada nije posjedovao propisanu stručnu spremu, pa da razlog otkaza ugovora o radu nije donošenje navedenog pravilnika o radu niti njegova izmjena i dopuna. Apelant je istakao i da mu je prvostepeni sud onemogućio saslušanje svjedoka na okolnosti da je raspoređen na poslove za čije obavljanje nije postojala stvarna potreba, čime mu je povrijeđeno i pravo na dokaz kao element prava na pravično suđenje. Apelant se u apelaciji pozvao i ukazao na veći broj odluka Ustavnog suda i Evropskog suda.
27. Apelant je u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku istakao da se radi o postupku u sporu iz radnog odnosa koji je prema odredbama člana 420. ZPP hitan, da je trajao duže od sedam godina, pri čemu odgovornost za dužinu postupka isključivo snose redovni sudovi, naročito Općinski sud, koji nisu djelotvorno i efikasno kontrolirali i upravljali postupkom, a da apelant svojim ponašanjem nije utjecao na dužinu postupka. Apelant potražuje isplatu pravične novčane naknade nematerijalne štete po tom osnovu.
Odgovor na apelaciju
28. Vrhovni sud je istakao da je predmetna apelacija neosnovana, da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude od 21. marta 2017. godine i da pri njenom donošenju nisu uskraćena apelantova prava na koja se pozvao, niti je primjena prava u toj odluci bila proizvoljna.
29. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana, da ostaje pri razlozima datim u presudi, te je u vezi s dužinom trajanja postupka istakao da je predmetni spis zaprimio na postupanje 19. jula 2013. godine, a da je presudu donio 17. novembra 2014. godine, pa smatra da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku.
30. Općinski sud je naveo hronologiju predmetnog postupka, te je, između ostalog, istakao da je apelant Općinskom sudu u Živinicama podnio tužbu, da je nakon podnošenja tužbe podneskom od 11. marta 2010. godine obavijestio sud da se tužba ne dostavlja na odgovor tuženom, da postoje izgledi da će se predmet riješiti mirnim putem (zbog čega je Općinski sud poništio već datu naredbu za dostavljanje tužbe na odgovor). Zatim, da je apelant podneskom od 6. oktobra 2010. godine obavijestio sud da nije došlo do mirnog rješavanja spora (nakon sedam mjeseci). Također, da je na pripremnom ročištu predloženo, između ostalog, i vještačenje po vještaku ekonomske struke, te da je zakazano ročište za glavnu raspravu 26. septembra 2012. godine odgođeno iz procesnih razloga jer je nalaz vještaka dostavljen sudu kasno, odnosno nije se mogao dostaviti strankama osam dana prije zakazanog ročišta. Ukazano je da je Općinski sud (u Banovićima) počeo da radi 1. decembra 2012. godine i da se predmetni spis nalazio na listi predmeta koje će preuzeti taj sud, pa da je glavna rasprava zakazana za 12. mart 2013. godine održana i nastavak ročišta za glavnu raspravu određen za 15. april 2013. godine zbog dopunskog vještačenja jer su na nalaz vještaka primjedbe iznijeli i apelant i tuženi, te da je glavna rasprava zaključena 15. aprila 2013. godine, a prvostepena presuda donesena 31. maja 2013. godine. Općinski sud je istakao, imajući u vidu navedeno, da se može reći da je, uzimajući dan od kada je taj sud počeo da radi i dan donošenja prvostepene presude, taj sud donio prvostepenu presudu u roku od šest mjeseci, a ako se računa od dana od kada je apelant obavijestio sud da nije došlo do mirnog rješavanja spora, da je prvostepena presuda donesena u periodu od dvije godine i osam mjeseci. Općinski sud je istakao da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, kao i da je u konkretnom slučaju pravilno utvrđeno činjenično stanje i da su pravilno primijenjene odredbe procesnog i materijalnog prava, pa da nije došlo ni do povrede ostalih prava na koja se apelant poziva u svojoj apelaciji.
31. Tuženi je, u suštini, istakao da je apelantova apelacija neosnovana.
V.Relevantni propisi
32. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 10.
(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
33. Zakon o radu Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03).
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o radu Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
2. Otkaz ugovora o radu Član 87.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako:
1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili 2. zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima.
Član 90.
Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
3. Forma i trajanje otkaznog roka Član 94.
Otkaz se daje u pismenoj formi.
Poslodavac je obavezan, u pismenoj formi, obrazložiti otkaz zaposleniku.
Otkaz se dostavlja zaposleniku, odnosno poslodavcu kojem se otkazuje.
Član 95.
Otkazni rok ne može biti kraći od sedam dana u slučaju da zaposlenik otkazuje ugovor o radu, ni kraći od 14 dana u slučaju da poslodavac otkazuje ugovor o radu.
Otkazni rok počinje da teče od dana uručenja otkaza zaposleniku odnosno poslodavcu.
Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu može se utvrditi duže trajanje otkaznog roka.
4. Otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora o radu Član 97.
Odredbe ovog zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju se i u slučaju kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno ponudi zaposleniku zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima.
Ako zaposlenik prihvati ponudu poslodavca iz stava 1. ovog člana, zadržava pravo da pred nadležnim sudom osporava dopuštenost takve izmjene ugovora.
PRAVILNIK O RADU
Član 107. stav 1.
Poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika donosi i objavljuje pravilnik o radu, kojim se uređuju plaće, organizacija rada i druga pitanja značajna za zaposlenika i poslodavca, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.
VI.Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 127 0 Rs 018460 15 Rev od 21. marta 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 28. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
40. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
41. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi zaštite prava iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
I.U odnosu na osporene odluke
42. Apelant, prije svega, smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i da su proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, te ističe da mu je povrijeđeno i pravo na procesnu ravnopravnost.
43. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
44. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog spora apelantov zahtjev za poništenje odluke tuženog o otkazu ugovora o radu s ponudom novog ugovora o radu od 6. marta 2009. godine. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja odluke Općinskog suda proizlazi da je taj sud, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da apelant nije posjedovao odgovarajuću stručnu spremu za obavljanje poslova „rukovodioca Službe pravnih poslova“ propisanu Pravilnikom o radu tuženog, pa da je zbog toga zaključio da je sporna odluka tuženog od 6. marta 2009. godine zakonita. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, obrazlažući razloge neosnovanosti apelantovih žalbenih prigovora, ocijenio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu člana 97. u vezi s odredbom člana 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu kada je odbio kao neosnovan apelantov postavljeni zahtjev, te da je naglasio da se u konkretnom slučaju radi o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora (član 97. Zakona o radu), a ne o otkazu ugovora o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, pa da tuženi nije ni bio obavezan da omogući apelantu da iznese svoju odbranu, niti je odluka morala sadržavati otkazni rok, a što je potvrdio i Vrhovni sud u svojoj odluci, obrazlažući neosnovanost apelantovih revizionih prigovora. Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da među strankama tokom postupka nije bilo sporno da je apelantu odluka o otkazu ugovora o radu s ponudom zaključenja novog ugovora data zato što apelant nije posjedovao stručnu spremu potrebnu za radno mjesto rukovodioca Službe pravnih poslova, pa to što odluka nije sadržavala obrazloženje, nije od utjecaja na drugačije odlučivanje u konkretnom slučaju. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, odlučujući na tri sudske instance, dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju.
45. U odnosu na apelantove navode da je u postupku pred redovnim sudovima došlo do povrede prava na ravnopravnost u postupku, tzv. jednakost oružja, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda br. U 35/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02; U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da činjenica da redovni sud nije prihvatio dokaze jedne strane u postupku sama po sebi ne znači da ta strana nije ravnopravno tretirana u odnosu na suprotnu stranu u postupku. Dakle, apelant tvrdi da mu prvostepeni sud nije omogućio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka na određene okolnosti. U vezi s navedenim, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da je odbijen prijedlog za saslušanje određenih svjedoka jer je ocijenjeno da okolnosti na koje bi se svjedoci saslušavali nisu relevantne u konkretnoj pravnoj stvari. Iz navedenog ne proizlazi da je apelantov prijedlog proizvoljno odbijen, da bi upravo iskazi tih svjedoka bitno utjecali na rezultat postupka, niti u predmetu postoje bilo kakvi elementi koji ukazuju da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Nadalje, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant kršenje ovog načela ne vidi u tome što se prvostepena odluka zasniva i na Pravilniku o radu tuženog, te da mu nije dostavljen Pravilnik o radu, niti njegove izmjene i dopune, i da te izmjene i dopune nisu ni predložene kao dokaz u postupku. Ustavni sud zapaža da je apelant iste prigovore isticao i u žalbenom postupku pred Kantonalnim sudom, te da je Kantonalni sud u obrazloženju presude naveo da je Pravilnik o radu tuženog, s izmjenama i dopunama, normativni akt tuženog, a ne dokaz, pa kako je tuženi uz odgovor na tužbu priložio i Pravilnik o radu s izmjenama i dopunama to je prvostepeni sud pravilno postupio kada se, odlučujući u konkretnoj pravnoj stvari, pozvao i na Pravilnik tuženog kao normativni akt tuženog. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom.
46. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na predmetni postupak, te imajući u vidu apelantove opširne navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer nalazi da su Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud, kao redovni sudovi, dali logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega. Ustavni sud, također, napominje da je apelant u apelaciji navodio praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju, odnosno da se ne radi o praksi koja bi bila primjenjiva u konkretnom slučaju.
47. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.
II.U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
48. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
49. Ustavni sud zapaža da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 2. marta 2009. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 21. marta 2017. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao oko sedam godina.
Analiza dužine trajanja postupka
50. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je u skladu s relevantnim zakonskim odredbama hitne prirode.
51. Analizirajući ponašanje apelanta, odnosno redovnih sudova Ustavni sud primjećuje da je postupak pred prvostepenim sudom ukupno trajao oko tri godine i tri mjeseca. Međutim, Ustavni sud zapaža da je nakon podnošenja tužbe apelant obavijestio Općinski sud u Živinicama da ne dostavlja tužbu na odgovor jer postoje mogućnost mirnog rješavanja spora, te je naknadno, nakon sedam mjeseci, obavijestio sud da do mirnog rješenja spora nije došlo, što je svakako utjecalo na dužinu trajanja postupka. Nadalje, Ustavni sud uočava da su u postupku postojale objektivne okolnosti koje su utjecale na dužinu trajanja postupka (nedostavljanje nalaza i mišljenja vještaka, izrada dopunskog nalaza, te da je predmetni spis u toku postupka proslijeđen na postupanje Općinskom sudu u Banovićima). Osim toga, Ustavni sud nalazi da je drugostepena presuda (računajući od dana dostavljanja spisa Kantonalnom sudu na postupanje) donesena nakon godinu i četiri mjeseca, a da je reviziona odluka (računajući od dana donošenja drugostepene presude) donesena nakon dvije godine i četiri mjeseca.
52. Imajući u vidu navedeno i sagledavajući postupak u cjelini (koji je, istina, po svojoj prirodi hitan), Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje kada je i sam apelant svojim radnjama doprinio dužini trajanja postupka, kada su u postupku postojale objektivne okolnosti koje su utjecale na dužinu trajanja postupka, a kada su, uz sve navedeno, u periodu od sedam godina redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke.
53. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovana.
Pravo na imovinu
54. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje pa, s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi i u odnosu na pravo na imovinu.
VIII.Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, detaljno i jasno obrazložili svoj zaključak da je tuženi donio zakonitu odluku kojom je apelantu otkazao ugovor o radu s ponudom zaključenja novog ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima, odnosno kada nema elemenata koji ukazuju da predmetni postupak nije bio pravičan, niti da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti. Pri tome, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje kada je i sam apelant svojim radnjama doprinio dužini trajanja postupka, kada su u postupku postojale objektivne okolnosti koje su utjecale na dužinu trajanja postupka, a kada su, uz sve navedeno, u periodu od sedam godina redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke.
56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević