Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5314/18 (R. H.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Zakup
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5314/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. svibnja 2019. godine, u predmetu broj AP-5314/18, rješavajući apelaciju Razije Heremić, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Razija Heremić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 043710 18 Rev od 3. srpnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Razija Heremić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mrkonjić Grada, koju zastupa Luka Vulin, odvjetnik iz Mrkonjić Grada, podnijela je 17. rujna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 043710 18 Rev od 3. srpnja 2018. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda usvojena je revizija tužene (Općina Mrkonjić Grad) i drugostupanjska presuda je preinačena u dođujućem dijelu, tako što je tužena obvezana da apelantici isplati 1.424,00 KM, umjesto 65.280,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 22. ožujka 2000. godine, te je obvezana apelantica da tuženoj, na ime troškova parničnog postupka, isplati 13.319,60 KM.

3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbom članka 3. Zakona o korištenju napuštene imovine propisano da napuštena imovina privremeno prelazi na zaštitu i upravljanje Republike Srpske koja se ostvaruje putem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, kao i drugih republičkih i općinskih organa. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su zapisnikom Općinske uprave za geodetske poslove, katastar nekretnina i imovinsko-pravne poslove Mrkonjić Grad od 23. prosinca 1996. godine, nekretnine apelantice proglašene napuštenim, iz čega proizilazi da tužena nije nezakonito postupala kad je poslovne prostore apelantice, izdavala u zakup u razdoblju od travnja 1997. godine do 8. veljače 1999. godine (tad je apelantica podnijela zahtjev za povrat tih nekretnina). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelantica nije ničim dokazala da ju je, u razdoblju od 1. siječnja 1994. godine do 1. travnja 1997. godine, tužena na nezakonit način spriječila da izdaje u zakup poslovne prostore, čime je neosnovan zahtjev apelantice za naknadu izgubljene zakupnine poslovnih prostora. Vrhovni sud je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka jasno proizilazi da su držali u zakupu prostore u razdoblju od srpnja 1997. godine do 30. lipnja 1999. godine, zbog čega je irelevantno da je apelantica prije 1993. godine poslovne prostore izdavala u zakup. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan zahtjev apelantice na ime izgubljene dobiti zakupnine poslovnih prostora za razdoblje od 1. siječnja 1994. godine do 8. veljače 1999. godine, a osnovan je za razdoblje od 8. veljače 1999. godine do 1. srpnja 1999. godine (kad su joj vraćene nekretnine). Nadalje, u pogledu dijela tužbenog zahtjeva za nadoknadu koristi koju je tužena imala od uporabe poslovnog prostora koji se nalazio na drugoj lokaciji, Vrhovni sud je, primjenjujući odredbu članka

219. Zakona o obligacionim odnosima, naveo da je ovaj dio tužbenog zahtjeva osnovan. Naime, Vrhovni sud je ukazao da ovaj prostor nije nikad proglašen napušenom imovinom, a izdavan je od strane tužene u periodu od siječnja 1995. godine do rujna 1995. godine, odnosno od svibnja 1996. godine do srpnja 1999. godine. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je odlučio o troškovima postupka, shodno odredbi članka 397. Zakona o parničnom postupku, pri tome cijeneći da je uspjeh apelantice u parnici oko 2% a uspjeh tužene oko 98%, te je na osnovu toga određen dosuđeni iznos. Apelacioni navodi

4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i povredu zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da je sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelantica ističe da se imovina na osnovu Zakona o korištenju napuštene imovine mogla koristiti samo za zbrinjavanje izbjeglih i raseljenih osoba, a nikako za zakupninu običnim građanima.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnjaa 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5314/18 (R. H.) | Sudska praksa | Aktio