Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-871/17 (J. P., R. P. i D. P.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Aktivna legitimacija
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Zastara
- Pravično suđenje - razuman rok
- Isplata duga
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-871/17
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 871/17, rješavajući apelaciju Janje Pavlović i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Janje Pavlović, Radenka Pavlovića i Draženka Pavlovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 070403 17 Rev od 8. maja 2017. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Janji Pavlović, Radenku Pavloviću i Draženku Pavloviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.950,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da apelantima nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Janje Pavlović, Radenka Pavlovića i Draženka Pavlovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 070403 17 Rev od 8. maja 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 070403 16 Gž od 27. decembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 070403 09 P od 23.
decembra 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Janja Pavlović, Radenko Pavlović i Draženko Pavlović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luka, koje zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 7. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 070403 16 Gž od 27. decembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 070403 09 P od 23. decembra 2015. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 871/17.
2. Apelanti su 29. juna 2017. godine podnijeli i apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 070403 17 Rev od 8. maja 2017. godine kojim je odlučeno o reviziji apelanata protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 070403 16 Gž od 27. decembra 2016. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 2723/17.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije istih apelanata i sa istim činjeničnim i pravnim supstratom, Ustavni sud je u smislu odredbi člana 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda odlučio da se apelacije spoje, vodi jedan postupak i donese jedinstvena odluka pod brojem AP 871/17.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 4. aprila 2017. godine zatraženo je od Okružnog suda, Osnovnog suda i „Autoprevoza“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da dostave odgovore na apelaciju.
5. Osnovni sud je dostavio odgovor 19. aprila 2017. godine, a Okružni sud 21. aprila 2017. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Prednik apelanata Boro Pavlović (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) podnio je 3. novembra 2004. godine tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog kojom je tražio da mu tuženi naknadi iznos od 14.703,86 KM sa zakonskim zateznim kamatama preciziranim u tužbi na ime duga zbog nepoštovanja ugovora o zajedničkom poslu i neisplate novčanih iznosa koji su u vezi s tim dogovoreni. U odgovoru na tužbu tuženi je 28. novembra 2005. godine podnio protivtužbu u kojoj je naveo da se prednik apelanata na račun tuženog neosnovano obogatio za iznos od 25.333,00 KM; da je od ugovorenog posla ostvarivao mjesečne zarade i podizao gotov novac na blagajni tuženog, ali da nije ispunio svoje obaveze iz ugovora vezano za plaćanje poreza. Zbog navedenog je tuženi tražio da sud obaveže prednika apelanata da mu isplati navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. novembra 2003. godine uz naknadu troškova postupka.
8. Osnovni sud je donio Presudu broj P-1262/04 od 15. januara 2008. godine kojom je tužbu prednika apelanata, u dijelu u kojem je traženo da se tuženi obaveže da mu na ime neisplaćenih dnevnica za 1999. godinu i juli 2000. godine isplati iznos preciziran u presudi sa zateznom kamatom, odbacio kao neblagovremenu (stav 1). Presudom je odbijen tužbeni zahtjev prednika apelanata u kojem je tražio da se tuženi obaveže da mu po osnovu ostvarene dobiti po ugovoru o zajedničkom poslu isplati iznos od 27.197,72 KM sa kamatama i troškovima postupka (stav 2). Stavom 3 presude obavezan je prednik apelanata da tuženom isplati iznos od 11.644,84 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 14. decembra 2007. godine. Stavom 4 presude obavezan je prednik apelanata da tuženom po osnovu ugovora o zajedničkom poslu isplati iznos od 56,72 KM i iznos od 33,00 sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 14. decembra 2007. godine, te je obavezan prednik apelanata da tuženom naknadi troškove postupka precizirane u presudi (stav 5).
9. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-GŽ-08-001966 od 15. juna 2009. godine uvažena je žalba prednika apelanata, navedena presuda Osnovnog suda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak zbog proceduralnih grešaka prvostepenog suda.
10. Nakon toga, u ponovljenom postupku, u parnicu su kao tužioci stupili apelanti, s obzirom na to da je u međuvremenu njihov prednik umro. I apelanti i tuženi su nekoliko puta uređivali i precizirali tužbu/protivtužbu na način da su smanjivali potraživane iznose po osnovu navedenog duga. Tuženi je precizirao protivtužbu na način da je tražio isplatu razlike novca između iznosa koji su od njega potraživali apelanti i koji je tuženi potraživao od apelanta, te predložio da sud, eventualno, izvrši kompenzaciju spornih potraživanja ako su se za to stekli zakonski uslovi.
11. Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 070403 09 P d 23. decembra 2015. godine (koja je djelimično preinačena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 070403 16 Gž od 27. decembra 2016. godine) kojom je utvrdio da apelanti kao pravni sljednici prednika apelanata imaju prema tuženom potraživanje u iznosu od 13.598,86 KM (stav 1). Utvrđeno je da tuženi ima prema apelantima kao pravnim sljednicima prednika apelanata potraživanje u iznosu od 21.457,14 KM na ime duga po osnovu uplaćenog poreza i u iznosu od 89,72 KM na ime duga po osnovu ugovora o zajedničkom poslu (stav 2). Presudom je izvršeno prebijanje navedenih potraživanja, te su obavezani apelanti Draženko Pavlović i Janja Pavlović da tuženom na ime duga isplate iznos od 7.858,28 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. decembra 2003. godine i iznos od 89,72 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 14. decembra 2007. godine pa do isplate (stav 3 ). Presudom je odbijen zahtjev tuženog u odnosu na apelanta Radenka Pavlovića (stav 4). Presudom je odbačena kao neblagovremena tužba apelanata u dijelu u kojem je traženo da se tuženi obaveže da im na ime duga po osnovu neisplaćenih dnevnica isplati iznos od 1.105,23 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate (stav 5). Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav 6).
12. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je u postupku utvrđeno da su pravni prednik apelanata i tuženi 12. aprila 2000. godine zaključili ugovor o zajedničkom poslu (na određeno vrijeme do 5. aprila 2001. godine s tim da se može produžiti ako postoji zajednički interes) čiji je predmet bio prevoz putnika na registrovanim autobuskim linijama u vanlinijskom i slobodnom prevozu ulagača prava, odnosno tuženog, a da se prevoz vrši autobusom prednika apelanata koji je on stavio na raspolaganje tuženom i koji je evidentiran u poslovnim knjigama tuženog. Utvrđeno je i da je ugovoreno da tuženi obezbjeđuje tačnu i ažurnu knjigovodstvenu evidenciju poslovnih promjena vezanih za zajednički posao, a da se obračun prihoda vrši na bazi stvarne ostvarene realizacije linija, odnosno slobodnoj ili ugovorenoj vožnji. Ugovoreno je i da se obračun i raspodjela prihoda ostvarenih po osnovu obavljanja zajedničkog posla vrši u paritetu 85% - 15% u korist tuženog, a da zakonske obaveze po osnovu poreza na usluge od ukupnog prihoda obračunava i plaća tuženi, s tim da isti tuženom nadoknađuje prednik apelanata u iznosu u kome je obračunat i naprijed utvrđenom paritetu. Prema ugovoru, isplata ostvarenog prihoda po osnovu obavljanja zajedničkog posla vrši se dva puta mjesečno, i to oko 10. i oko 25. u mjesecu za prethodni mjesec. Nadalje je utvrđeno da se prednik apelanata obratio 18. februara 2004. godine upravnom odboru tuženog zahtjevom da se izvrši revizija obračuna poreza za udružene prevoznike za period od 1. oktobra 2001. godine do 31. decembra 2002. godine i isplata dugovanja, a da se obratio tuženom i 20. avgusta 2004. godine zahtjevom/opomenom pred tužbu za isplatu dnevnica.
13. U postupku je utvrđeno i da je tuženi sačinio više sporazuma sa Poreskom upravom oko produženja roka za izmirenje obaveza po osnovu poreza, a da sporazumi datiraju od 2003. godine do 2010. godine, te da je sklopio i sporazum o reprogramiranju obaveza od 31. jula 2007. godine po kojem je u cijelosti izmirio sve obaveze prema Poreskoj upravi putem obveznica Republike Srpske. U postupku je utvrđeno i da prednik apelanata u odnosu na tuženog potražuje iznos od 13.598,86 KM. S druge strane, tuženi je od prednika apelanata potraživao iznos od 25.333,42 KM. Utvrđeno je da je tuženi bio dužan da obračuna porez i obustavi predniku apelanata lična primanja u iznosu od 10% što nije učinio, ali da je izvršio uplatu poreza za fizičko lice – prednika apelanata u gotovini, u iznosu od 25.243,70 KM, ali da je tuženi smanjio navedeni potraživani iznos na iznos od 7.858,28 KM, a nakon ponovno izvršenog obračuna uplaćenog poreza.
14. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je zbog sadržaja zaključenog ugovora neosnovan prigovor apelanata da tuženi nije trebao vršiti uplatu cjelokupnog poreza na dobit od zajedničkog posla s njihovim prednikom, te da se, ukoliko je platio više poreza nego što je bio dužan, trebao obratiti Poreskoj upravi. Navedeno je i da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije u pogledu apelanata Janje i Draženka Pavlovića, te prigovor nedostatka aktivne legitimacije, prvenstveno jer su tuženi i pravni prednik apelanata, prema obrazloženju Osnovnog suda, ugovorom uredili međusobna prava i obaveze, uključujući i ugovornu obavezu tuženog da vrši isplatu svih poreskih obaveza obračunatih u pogledu zajedničkog posla, kao i njegovo pravo da od prednika apelanata regresno naplati dio plaćenog poreza u srazmjeri sa njegovim učešćem u dobiti. Osnovni sud je, nadalje, obrazložio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije u odnosu na apelanta Radenka Pavlovića jer, prema obrazloženju tog suda, njemu pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju prednika apelanata nije pripao niti jedan dio zaostavštine prednika apelanata, pa tako ne može imati niti obaveze za dugove ostavioca, niti bilo kakva prava u tom pogledu.
15. Nadalje je navedeno da je prema ocjeni tog suda neosnovan prigovor zastare potraživanja koji su istakli apelanti s obzirom na to da se na konkretno potraživanje iz protivtužbe ima primijeniti opšti zastarni rok od 10 godina propisan odredbom člana 371 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koji, prema mišljenju tog suda, nije istekao u vrijeme podnošena protivtužbe. Navedeno je da u predmetnoj pravnoj stvari nema mjesta primjeni trogodišnjeg zastarnog roka predviđenog za međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u privredi, budući da je pravni prednik apelanata sa tuženim zaključio ugovor kao fizičko lice, a ne kao registrovani samostalni prevoznik, u kojem slučaju bi ugovor bio ovjeren i njegovim pečatom, a što u konkretnim okolnostima nije slučaj, niti su apelanti dokazali njegov status registrovanog privrednika, što su shodno članu 123 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) bili dužni.
16. Osnovni sud je, nadalje, naveo da je odredbama člana 336 ZOO-a predviđena mogućnost dužnika da prebije potraživanje koje ima prema povjeriocu sa onim što povjerilac potražuje od njega pod uslovom da su oba potraživanja dospjela i da glase na novac ili druge zamjenjive stvari, a da je članom 337 istog zakona propisano da bi prebijanje nastalo potrebno je da jedna strana drugoj izjavi da vrši prebijanje a da se nakon takve izjave smatra da je prebijanje nastalo onog časa kada su se stekli uslovi za to. Prema obrazloženju Osnovnog suda, u konkretnom slučaju utvrđeno je da pravni prednik apelanata ima dospjelo novčano potraživanje prema tuženom u iznosu od 13.598,86 KM, a da tuženi ima dospjelo novčano potraživanje prema pravnom predniku apelanata u iznosu od 7.858,28 KM i iznosu od 89,72 KM, a da je tuženi u svojoj protivtužbi dao izjavu o prebijanju i u skladu s tim precizirao iznose pa su, prema zaključku tog suda, ispunjeni uslovi za prijeboj, a kako je to i utvrđeno u izreci navedene presude. Navedeno je da je neblagovremen zahtjev apelanata za naknadu dnevnica prednika apelanata preciziranih u presudi, a iz razloga što je odredbama Zakona o radu propisano da takva potraživanja zastarijevaju u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu, odnosno postojanje potraživanja, a najkasnije u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Kako su u konkretnom slučaju potraživane dnevnice iz 1999. godine i 2000. godine, kada je prednik apelanata bio u ugovorom/radnom odnosu kod tuženog, a tužba je podnesena 3. novembra 2004. godine, to je navedeno potraživanje neblagovremeno, pa je odlučeno kao u dispozitivu presude.
17. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 070403 16 Gž od 27. decembra 2016. godine žalbu djelimično uvažio i osporenu presudu preinačio u dijelu u kojem su apelanti obavezani da tuženom na iznos glavnog duga isplate i zakonsku zateznu kamatu počevši od 5. novembra 2003. godine na način da je odbijen zahtjev tuženog za isplatu zakonske zatezne kamate, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju je navedeno, u odnosu na dio u kojem je presuda preinačena, da je u postupku utvrđeno da je tuženi zaključio više sporazuma o produženju roka za plaćanje poreskih obaveza, kao i sporazum o reprogramiranju sa Poreskom upravom, to, prema mišljenju Okružnog suda, nije bilo moguće utvrditi kada je izvršena uplata potraživanih iznosa zbog čega tuženom ne pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu. Nadalje je navedeno i da se ne mogu prihvatiti navodi apelanata da sud nije sudio po tužbenom zahtjevu i da je prekoračio tužbeni zahtjev. Ovo stoga jer, kako je obrazložio taj sud, činjenica da je tuženi više puta preinačavao tužbeni zahtjev u pogledu potraživanog iznosa, ali da nije mijenjao činjenične navode tužbe jer je sve vrijeme potraživao iznose vezane za razne vrste poreza, što ne predstavlja preinačenje tužbe shodno odredbama ZPP, već se radi o sniženju iznosa potraživanja. Navedeno je i da je zbog navedenog prigovor zastare potraživanja pravilno riješio i obrazložio prvostepeni sud, kao i prebijanje potraživanja jer je to učinjeno u skladu s relevantnim odredbama ZOO-a.
18. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 71 0 P 070403 17 Rev od 8. maja 2017. godine reviziju odbacio zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa iz člana 237 ZPP, a pri tom taj sud nije našao da su apelanti naznačili pravno pitanje zbog kojeg bi reviziju trebalo ipak prihvatiti i o njoj odlučiti.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i nerazumno dugom trajanju postupka. Navode da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno pravo jer nisu svako preinačenje tužbe koje je izvršio tuženi smatrali novom tužbom u vezi s kojom je parnica počela teći od momenta kada je o tome obaviještena suprotna strana, te da stoga nisu ni riješili tužbene zahtjeve tuženog u cjelini jer nisu o svakom ponaosob odlučili. Navode da je zbog toga proizvoljno i utvrđeno da nije došlo do zastare potraživanja, te da tuženi nikada nije dao izjavu o prebijanju. Navode i da je prebijanje izvršeno mimo zakona jer se nesporno ne radi o istovjetnom novčanom iznosu koji su potraživali tuženi i apelanti, niti su sva potraživanja tuženog bila dospjela, zbog čega mu je trebao odbiti dio tužbenog zahtjeva. Navode i da je nezakonita odluka da tuženom ne pripada zatezna kamata jer je Okružni sud utvrdio da nikad nije plaćen porez, a da pri tom nije zatezna kamata dosuđena na potraživanje apelanata. Smatraju da zbog toga nisu pravilno cijenjeni ni provedeni dokazi. Apelanti navode i da redovni sudovi nikada nisu riješili o njihovom potraživanju od 13.598,86 KM koje navodi prvostepeni sud u izreci, ali istovremeno o pravu apelanata na to potraživanje nije ništa riješeno. Smatraju i da je postupak predugo trajao, zbog čega traže da im Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete, te navode da je i odluka o troškovima nezakonita jer im pripada pravo na sve troškove postupka. Navode da je nepravilna odluka kojom je utvrđeno da apelant Radenko Pavlović nije aktivno legitimisan jer nije nasljednik prednika apelanata jer je nesporno da mu je prednik apelanata prednik. Navode i da je nepravilna odluka Vrhovnog suda o odbacivanju revizije jer je nesporno da je zbog svih nezakonitosti u osporenim presudama taj sud trebao prihvatiti i odlučiti o reviziji apelanata, te je usvojiti.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju.
21. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
22. Osnovni sud je naveo sadržaj osporenih presuda, te istakao da je apelacija neosnovana.
V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) relevantne odredbe glase: Opšti uslovi Član 336 Dužnik može prebiti potraživanje koje ima prema povjeriocu sa onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela. Izjava o prebijanju Član 337 (1) Prebijanje ne nastaje čim se steknu uslovi za to, nego je potrebno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prebijanje.
(2) Poslije izjave o prebijanju smatra se da je prebijanje nastalo onog časa kad su se stekli uslovi za to.
24. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 56.
Preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći.
Ako tužilac preinačuje tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, tako da iz istog činjeničnog osnova zahtijeva drugi predmet ili novčanu sumu, tuženi se takvom preinačenju ne može protiviti.
Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravni osnov tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev, ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 237.
Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, a u privrednim sporovima u roku od 15 dana.
Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.
U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvatanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno s tim shvatanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvatanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uslovljene novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava – trebalo da se preispita sudska praksa.
U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Član 386. stav 2.
Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
25. U Zakonu o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07) koji je primijenjen u konkretnom slučaju relevantne odredbe glase:
Član 118.
Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.
Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju apelanti osporavaju Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 070403 17 Rev od 8. maja 2017. godine kojim je odbačena revizija apelanata zbog neispunjavanja uslova za izjavljivanje revizije iz člana 237 ZPP. Dakle, navedenim rješenjem Vrhovni sud nije meritorno rješavao o pitanjima postavljenim revizijom, već je revizija odbačena zbog formalnih razloga zbog čega ne predstavlja posljednji djelotvorni pravni lijek moguć prema zakonu. U konkretnom slučaju odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku predstavlja Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 070403 16 Gž od 27. decembra 2016. godine na osnovu koje se utvrđuje dopustivost konkretne apelacije. Osporenu presudu Okružnog suda apelanti su primili 3. februara 2017. godine, a apelacija je podnesena 7. marta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatraju da je postupak predugo trajao.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje prava apelanata na naplatu potraživanja od tuženog, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U odnosu na navode o proizvoljnoj primjeni prava i utvrđenom činjeničnom stanju
34. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava ili proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju.
36. Dovodeći u kontekst citirane zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanje s opširnim navodima apelanata, Ustavni sud smatra da u odlučenjima redovnih sudova nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno ili procesno pravo ili da je činjenično stanje ostalo nerazjašnjeno. Ustavni sud smatra da iz stanja spisa proizlazi da su redovni sudovi razmotrili sve predložene i prihvaćene dokaze, uključujući nalaze vještaka odgovarajuće struke i da su uzimajući u obzir svaki dokaz posebno, kao i dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, utvrdili činjenice (prezentovane u prethodnim tačkama ove odluke) i izveli zaključke koji su rezultirali osporenim presudama. Pri tom Ustavni sud ukazuje da se, kako su to obrazložili redovni sudovi, preciziranje tužbe u smislu smanjenja tužbenog zahtjeva bez mijenjanja činjeničnog osnova, kako je u konkretnom slučaju nesporno bilo, ne može smatrati preinačenjem tužbe niti podnošenjem nove tužbe, u kojem slučaju bi rokovi tekli od dana kada je suprotna strana saznala za preinačenje, pa tako ni u odnosu na zastarne rokove a ni u odnosu na rješavanje po pitanjima postavljenim takvim tužbama, kako je to detaljno obrazloženo u osporenim odlukama.
37. Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta, suprotno navodima apelanata, proizlazi da je tuženi u svojoj protivtužbi dao izjavu kojom traži da redovni sudovi izvrše kompenzaciju potraživanja ako su ispunjeni uslovi i da je nakon što je prvostepeni sud utvrdio da su ti uslovi ispunjeni kompenzacija izvršena, a samim tim i riješeno o postavljenom potraživanju apelanata. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelant Radenko Pavlović nije bio nasljednik prednika apelanata pa da iz tog razloga nije mogao ni imati aktivnu legitimaciju u konkretnom predmetu, kako je to detaljno obrazloženo u osporenim odlukama. Pored toga, shodno zakonskim odredbama, Vrhovnom sudu je dato pravo da sam prosudi da li su se u smislu odredbi člana 237 stav 3 ZPP stekli uslovi za odlučivanje u reviziji, a što je u konkretnom predmetu rezultiralo odbacivanjem revizije i zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa i zbog nepostojanja potrebe za rješavanjem pravnih pitanja iz predmeta vezano za druge slučajeve u praksi tog suda. Ustavni sud upućuje i na odredbe člana 386 stav 2 ZPP koji predviđa da ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove, na osnovu čega je u konkretnom slučaju i odlučeno o troškovima postupka, a u čijoj primjeni Ustavni sud, takođe, ne vidi proizvoljnost. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata neosnovani.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu primjene prava i utvrđivanja činjenica. U odnosu na razuman rok
39. Apelanti smatraju da je predmetni postupak u cjelini predugo trajao jer je trajao skoro 13 godina.
40. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji treba uzeti u obzir
41. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 3. novembra 2004. godine i da je okončan rješenjem Vrhovnog suda od 8. maja 2017. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi 12 godina i šest mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupaka
42. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije mogao zaključiti da se radilo o naročito složenim pravnim i činjeničnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti.
43. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud donio prvostepenu presudu 15. januara 2008. godine, koja je zbog proceduralnih grešaka Osnovnog suda ukinuta rješenjem Okružnog suda od 15. juna 2009. godine i predmet vraćen na ponovni postupak Osnovnom sudu nakon čega je taj sud donio novu presudu 23. decembra 2015. godine. Iz navedenog proizlazi da je postupak pred Osnovnim sudom trajao skoro punih 10 godina, dok je na ostalim instancama trajao oko tri godine. Pri tom Ustavni sud ima u vidu i da redovni sudovi, a pogotovo Osnovni sud, nisu dali nikakvo objašnjenje vezano za navode apelanata o dužini trajanja predmetnog postupka, niti iz činjenica predmeta proizlazi da su apelanti svojim radnjama prouzročili ovako dugo trajanje postupka. Zbog toga Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o nerazumno dugom trajanju postupka osnovani.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava apelanata na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
45. Apelanti su zbog dužine trajanja postupka zatražili naknadu nematerijalne štete. U skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda jer dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja iznimku, a ne pravilo.
46. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da apelantima treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti ukupan iznos od 1.950,00 KM.
47. Ovu naknadu je dužna da plati Vlada Republike Srpske s obzirom na sjedište Osnovnog suda u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Pravo na imovinu
48. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje su naveli u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
49. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava i utvrđivanja činjenica kada su redovni sudovi dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje zašto je trebalo izvršiti prijeboj potraživanja, zašto se smanjenje tužbenog zahtjeva ne smatra preinačenjem tužbe, odnosno novom tužbom, te zašto su određena potraživanja zastarjela, a određena nisu, pri tom se pozivajući na relevantne zakonske odredbe.
50. S druge strane, postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu dužine trajanja postupka kada je predmetni parnični postupak trajao 12 godina i šest mjeseci, od čega skoro 10 godina pred Osnovnim sudom, a da redovni sudovi nisu ponudili nikakvo obrazloženje o tako dugom trajanju postupka i u kojem nema naznaka da su apelanti uzrokovali dužinu trajanja.
51. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju ovog prava svode na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i utvrđene činjenice, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije proizvoljno primijenjeno.
52. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević