Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7323/18 (P. A.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7323/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-7323/18, rješavajući apelaciju Poliklinike Atrijum na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Poliklinika Atrijum protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 024742 18 Uvp 2 od 10. oktobra 2018. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 024742 18 U 2 od 5. aprila 2018.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Poliklinika Atrijum (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Meliha Filipović, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 024742 18 Uvp 2 od 10. oktobra 2018. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 U 024742 18 U 2 od 5. aprila 2018. godine.
2. Osporenom odlukom Suda BiH odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje Presude Suda BiH od 5. aprila 2018. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Konkurencijsko vijeće BiH), kojim je odbijen apelantov zahtjev podnesen protiv Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Zavoda za zdravstveno osiguranje Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zavod) radi utvrđivanja, spriječavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišne konkurencije iz člana 4. stav 1. tačke b) i c) Zakona o konkurenciji.
3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je u postupku izvršenja presude Suda BiH iz 2016. godine i zaštite tržišne konkurencije, tuženi, i prema zaključku tog suda, pravilno ocijenio da apelantov zahtjev za utvrđivanje povrede pravila iz člana 4. stav 1. tačke b) i c) Zakona o konkurenciji nije osnovan iz razloga što radnje koje se stavljaju na teret Ministarstvu i Zavodu ne predstavljaju zabranjen sporazum. Ovo iz razloga što se radi o radnjama koje se odnose na izvršavanje javnih, zakonom regulisanih ovlaštenja, izvan dometa Zakona o konkurenciji, a ne o radnjama koje obavljaju subjekti sudjelovajući na tržištu. Nadalje, Sud BiH je zaključio da je tuženi u postupku izvršavanja presude iz 2016. godine u svemu postupilo po uputama i pravnim mišljenjem iskazanim u toj presudi. Sud BiH je naveo i da je pravilno izveden zaključak da je Zavod postupao kao ustanova koja vrši javna ovlaštenja Federacije BiH i da nije preduzeo ni jednu radnju koja bi ga mogla podvesti po „privrednog subjekta koji učestvuje ili utiče na tržište“, a što je jedan od preduslova za razmatranje primjene člana 4. Zakona o konkurenciji.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da je Konkurencijsko vijeće BiH prilikom donošenja rješenja kojim se u ponovljenom postupku odbija apelantov zahtjev podnesen protiv Ministarstva i Zavoda postupalo suprotno pravnim stavovima presude Suda BiH iz 2016. godine kojom je predmet vraćen na ponovno rješavanje, a što je Sud BiH bio dužan provjeriti u daljem postupku po tužbi apelanta.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o konkurenciji na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant/ ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević