Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-619/19 (FINVEST DRVAR d.o.o. DRVAR u stečaju)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-619/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-619/19, rješavajući apelaciju FINVEST DRVAR d.o.o. DRVAR u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio FINVEST DRVAR d.o.o. DRVAR u stečaju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 Ps 015290 18 Rev od 20.

novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. FINVEST DRVAR d.o.o. DRVAR u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa ZOU Barbarić & Bevanda iz Širokog Brijega, podnio je 8. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Ps 015290 18 Rev od 20. novembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (Kanton 10) da mu isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.

3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, koju je kao pravilnu prihvatio i drugostepeni sud, proizilazi da su apelant i tuženi bili u poslovnom odnosu u periodu od 1999. do 2003. godine, te da je Vlada tuženog imenovala (2004. godine) Povjerenstvo za utvrđivanje potraživanja i obaveza između Vlade tuženog i apelanta. Dalje je navedeno da je u izvještaju Povjerenstva (2006. godina) utvrđeno da ukupne obaveze Vlade tuženog i njenih tijela uprave prema apelantu iznose 447.215,86 KM, a da obaveze Općine Drvar ukupno iznose 103.050,33 KM, te obaveze JP Hercegbosanske šume d.o.o. Kupres iznose 56.112,79 KM, odnosno da ukupan dug svih navedenih subjekata prema apelantu iznosi 606.378,98 KM. Takođe je navedeno da je Vlada tuženog donijela Zaključak od 30. marta 2006. godine kojim je utvrdila da je razmatrala izvješće Povjerenstva, te je istovremeno zadužila Ministrastvo finanasija da pripremi i dostavi prijedlog rješenja spornih potraživanja. Takođe, da je utvrđeno da je Vlada tuženog donijela Zaključak od 6. decembra 2010. godine u kojem je navedeno da je razmatrala obaveze između iste i apelanta, te je članom 3. istog zaključka Vlada tuženog naložila Ministrastvu finanasija razmatranje mogućnosti usaglašavanja međusobnih obaveza i načinu rješavanja istih. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev apelanta zaključivši da nije osnovan istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja, te da je tužena prihvatila izvješće Povjerenstva i da je priznala i prihvatila dug apelanta Zaključcima Vlade tuženog od 30. marta 2006. i 6. decembra 2010. godine. Odlučujući o žalbi tužene, drugostepeni sud je uvažio žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev ocjenivši da je nastupila zastrajelost potraživanja prema odredbama člana 374. Zakona o obligacionim odnosima (koji propisuje da mađusobna potraživanja društveno pravnih lica zastrajevaju za tri godine), te da se predmetni zaključci ne mogu smatrati priznavanjem duga kojim je prekinut tok zastare (član 387. ZOO) ili odricanje od zastrajelosti potraživanja (član 366. stav 1. ZOO). Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno pravno shvatanje drugostepenog suda da predmetni zaključci koje je sačinila Vlada tuženog ne predstavljaju izjavu o priznavanju duga, koju ima u vidu odredbe člana 387. st. 1 i 2. i člana 366. stav 1. ZOO. Naime, prema odredbama člana 374. ZOO međusobna potraživanja društveno pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga, te potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi sa tim ugovorm zastarjevaju za tri godine, s tim što zastarjevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. Prema odredbama člana 361. ZOO zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze ako nije nešto drugo propisano. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je istakao da kod utvrđenja da su izvršene usluge od strane apelanta u periodu od 1999. godine zaključno do 2003. godine, a da je tužba podnesena sudu 2. februara 2011. godine, pravilan je zaključak drugostepenog suda da je istaknuti prigovor zastrajelosti osnovan u smislu odredbe člaa 374. ZOO. Takođe je istaknuto da je pravilno pravno shvatanje drugostepenog suda da se predmetni zaključci Vlade tuženog ne mogu smatrati priznavanjem duga i da nije došlo do prekida zastare. Vrhovni sud je, dalje, naveo da se prema odredama člana 387. stav 1. ZOO zastarjelost prekida kad dužnik prizna dug, a prema stavu 2. istog člana dug se ne može priznati ne samo izjavom povjerioca nego i na posredan način. Slijedom svega navedenog Vrhovni sud je ukazao da nije sporno da je Vlada tuženog sačinila predmetne zaključke kojim je utvrđeno da je razmatrano izvješće Povjerenstva za utvrđivanje potraživanja i obaveza između Vlade tuženog i apelanta, međutim da bi Zaključci Vlade tuženog predstavljali ispravu o priznavanju duga sa posljedicama prekida zastrajelosti potraživanja potrebno je da iz njihovog sadržaja proizilazi izričito priznavanje duga.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku povrijeđene odredbe ZOO i ZPP.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnosi na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljn rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-619/19 (FINVEST DRVAR d.o.o. DRVAR u… | Sudska praksa | Aktio