Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-366/19 (Asocijacija auto moto klubova u BiH)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-366/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-366/19, rješavajući apelaciju Asocijacija auto moto klubova u BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Asocijacija auto moto klubova u BiH protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 094286 17 Rev od 13. novembra 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Asocijacija auto moto klubova u BiH (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Odvjetnički ured Katić & Co iz Čapljine, podnio je 25. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 094286 17 Rev od 13. novembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijeni su apelantovi tužbeni zahtjevi kojim je tražio da se utvrdi da su ništavi statut tuženog (Udruženje građana Bosanskohercegovački Auto Moto klub (BIHAMK)) donesen na skupštini 28. avgusta 1993. godine, rješenja Višeg suda u Sarajevu od 15. septembra 1993. i 15. juna 1995. godine, da se naloži Federalnom ministarstvu pravde Sarajevo, Registru udruženja da izvrši brisanje tuženog iz registra udruženja, da se utvrdi da tuženi nije pravni sljednik Auto Moto saveza BiH (u daljnjem tekstu: AMS BiH) posljedicom čega su ništave sve odluke, akti i ugovori, te je obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant revizijom pobijao ocjenu provedenih dokaza, te utvrđenih činjenica prihvaćenih od drugostepenog suda koje se odnose na spisak delegata skupštine AMS BiH sa stanjem iz 1991. godine, Zapisnik AMS BiH sa Skupštine održane 28. avgusta 1993. godine i spisak auto moto društava koji su bili članovi AMS BiH. S tim u vezi je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primjenili odredbu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), savjesno i brižljivo cijeneći svaki dokaz posebno i sve zajedno, na osnovu čega su odlučili koje će činjenice uzeti kao dokazane, te ukazao da se revizija, shodno odredbi člana 240. stav 2. ZPP, ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Nadalje je istakao da je neosnovan apelantov prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je ukazao da je rješenjem Višeg suda u Sarajevu od 29. januara 1991. godine u registar kod tog suda upisan AMS BiH, da je rješenjem tog suda od 15. septembra 1993. godine izmijenjeno rješenje od 29. januara 1991. godine, na način da je u registar udruženja kod tog suda upisan BIHAMK, te da je rješenjem navedenog suda od 15. juna 1995. godine izmijenjeno rješenja od 15. septembra 1993. godine i u registar tog suda upisano Udruženje građana Bosanskohercegovački Auto Moto klub. Zatim da je utvrđeno da su Rješenjem Vrhovnog suda BiH od 10. novembra 1993. godine odbijene žalbe ovlaštenih stranaka izjavljene protiv navedenog rješenja od 15. septembra 1993. godine, te da je skupština AMS BiH održala zasjedanje 28. avgusta 1993. godine u Sarajevu i shodno važećim odredbama tadašnjeg statuta izvršila izmjene i dopune statuta na način da je izvršena preregistracija AMS BiH u BIHAMK, te je zaključio da je shodno navedenom BIHAMK postao pravni sljednik AMS BiH. Vrhovni sud je ukazao da je u toku postupka pravilno odbijen tužbeni zahtjev, s obzirom da navedena rješenja Višeg suda u Sarajevu predstavljaju sudske odluke donesene prema odredbama članova 13. i 28. Zakona o udruživanju građana, koje je bilo dopušteno pobijati pravnim lijekovima propisanim zakonom, od strane ovlaštenih lica. Slijedom navedenog je zaključio da sud nije ovlašten u parničnom postupku ispitivati pravilnost odluka o upisu udruženja u sudski registar, te da je pravilno odbijen zahtjev za utvrđenje ništavosti navedenih sudskih rješenja i zahtjev da se utvrdi da BIHAMK nije pravni sljednik AMS BiH. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništavosti statuta tuženog, donesenog na skupštini 28. avgusta 1993. godine, Vrhovni sud je istakao da je u postupku utvrđeno da je pravilnost i zakonitost održavanja navedene sjednice skupštine i donošenje statuta bilo predmet ispitivanja u postupku registracije BIHAMK-a, kao udruženja, te po žalbi ovlaštenih lica u postupku koji je prethodio donošenju odluke Vrhovnog suda BiH od 10. novembra 1993. godine. S tim u vezi je naveo da je zahtjev za promjenu statuta u sudskom registru potpisan od ovlaštenih lica, izabranih na skupštini 28. avgusta 1993. godine na kojoj je bilo prisutno 37 predstavnika Auto Moto društava koja su usvojila novi statut većinom glasova, shodno odredbi člana 31. Statuta od 15. februara 1991. godine, te da je registarski sud imao mogućnost da razmotri osnovanost zahtjeva za izmjenu naziva tog udruženja i lica koja su ovlaštena da ga zastupaju. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-366/19 (Asocijacija auto moto klubova u BiH) | Sudska praksa | Aktio