Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1220/17 (V. P.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1220/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1220/17, rješavajući apelaciju Velide Prcić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velide Prcić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 085904 16 Rev od 10. januara 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 085904 15 Gž od 30.

septembra 2015. godine i Presuda Općinskog suda u Sarajeva broj 65 0 P 085904 11 P 2 od 21. oktobra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Velida Prcić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Sedad Kadić, advokat iz Sarajeva (Ilidža), podnijela je 31. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 085904 16 Rev od 10. januara 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 085904 11 P 2 od 21. oktobra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 085904 11 P 2 od 21. oktobra 2014. godine.

2. Odlučujući o apelaciji broj AP-1236/16, koju je apelantica podnijela protiv presude Kantonalnog suda iz prethodne tačke ove odluke, Ustavni sud je tu apelaciju odbacio kao preuranjenu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivost broj AP-862/15 od 20. jula 2016. godine, grupna odluka u okviru koje je odlučeno i o apelaciji broj AP-1236/16, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

3. Tužitelji, njih ukupno sedam koji su precizirani u presudi (u daljnjem tekstu: tužitelji) su 14. aprila 2009. godine podnijeli tužbu, koju su konačno uredili 17. maja 2010. godine, protiv apelantice, kao I-tužene, te Adnana i Nejle Budimlije (svi u daljnjem tekstu: tuženi ili II tuženi odnosno III tužena) radi utvrđenja da bračnu stečevinu roditelja tužitelja Kemala Redžepovića i Fatime zv. Vahide Redžepović preudato Budimlija (zajedno u daljnjem tekstu: pravni prednici tužitelja ili pravni prednik Kemal i pravna prednica Fatima zv. Vahida) čine nekretnine pobliže opisane u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), uz naknadu troškova postupka.

4. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 085904 11 P 2 od 21. oktobra 2014. godine utvrđeno je da predmetne nekretnine čine bračnu stečevinu pravnih prednika tužitelja, te su tuženi obavezani na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

5. Apelantica je u odgovoru na tužbu osporila tužbeni zahtjev, dok su ostali tuženi (II i III tuženi) u odgovoru na tužbu tužbeni zahtjev u cijelosti priznali.

6. Među parničnim strankama je bilo sporno koji propis treba primijeniti u konkretnom slučaju da li propis koji je važio u vrijeme sticanja imovine ili važeći u vrijeme vođenja postupka, pa je tu dilemu Općinski sud riješio primjenom prelaznih i završnih odredaba važećeg propisa i to člana 384. stav (1) Porodičnog zakona F BiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: PZ) koji propisuje da će se postupak u predmetima u kojima se do dana stupanja na snagu tog Zakona ne donese prvostepena odluka završiti prema odredbama tog Zakona, dok je odredbom člana 387. PZ propisano da početkom primjene tog Zakona prestaje primjena ranijeg Porodičnog zakona (o čemu se Općinski sud iscrpnije izjasnio na strani 10 obrazloženja).

7. Osim toga sporno pitanje je bilo i da li predmetne nekretnine čine bračnu stečevinu pravnih prednika tužitelja ili iste čine posebnu imovinu samo pravne prednice Fatime zv. Vahide.

8. U vezi sa tim spornim pitanjem, Općinski sud je, nakon provedenog dokazanog postupka, ocjenom dokaza, u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom posutpku (u daljnjem tekstu: ZPP), koji su taksativno pobrojani na strani 2 obrazloženja presude (uvidom u materijalne dokaze i saslušavanjem parničnih stranaka, kao svjedoka) utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan imajući u vidu relevantne odredbe PZ-a i to odredbe člana 251., 252. i 255, navedenog Zakona, koje je taj sud citirao.

9. Naime, Općinski sud je tokom postupka u bitnom utvrdio da su pravni prednici tužitelja zaključili brak 1928. godine, da je pravni prednik Kemal poginuo 1943. godine, da se pravna prednica Fatima zv. Vahida ponovo udala 1948. godine za Šukriju Budimliju (pravni prednik tuženih), te uzela njegovo prezime. Također je tokom postupka utvrđeno da je pravna prednica Fatima zv. Vahida bila upisana kao vlasnik predmetnih nekretnina, a na osnovu ugovora o kupovini iz 1938. godine i da je pravna prednica Fatima zv. Vahida predmetne nekretnine 1981. godine prenijela na novog muža Šukriju Budimliju na temelju ugovora o poklonu. Utvrđeno je još da su predmetne nekretnine nakon smrti Šukrije Budimlije u ostavinskom postupku prešle na njegove nasljednike, dok je ostavinski postupak iza pravne prednice Fatime zv. Vahide obustavljen. Temeljem takvog činjeničnog utvrđenja Općinski sud je utvrdio da su predmetne nekretnine stečene za vrijeme braka i trajanja bračne zajednice zajedničkim radom i sredstvima pravnih prednika tužitelja, te da iste predstavljaju njihovu bračnu stečevinu, u smislu člana 251. stav (1) PZ. Općinski sud je shodno takvom utvrđenju zaključio da predmetne nekretnine čine suvlasništvo pravnih prednika tužitelja sa po dijelom ½, kako je to propisano članom 252. stav (1) PZ, a ne posebnu imovinu pravne prednice Fatime zv. Vahide koja je, prema tvrdnjama apelantice, kupljena od njenog miraza, s obzirom da u tom pravcu nisu predočeni dokazi koji bi ukazali da se radi o sredstvima od miraza kojim su predmetne nekretnine kupljene, a što je apelantica koja je iznijela te tvrdnje bila dužan da dokaže, u smislu člana 123. ZPP-a.

10. Odlučujući o žalbi apelantice Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 085904 15 Gž od 30. septembra 2015. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Nakon što je ispitao prigovore apelantice Kantonalni sud je utvrdio da su oni neutemeljeni jer je prvostepeni sud svoju odluku utemeljio na činjeničnom stanju utvrđenom ocjenom izvedenih dokaza, pri čemu osporena odluka sadrži navođenje toka postupku i provedenih dokaza sa ocjenom odlučnih činjenica. Kantonalni sud je u tom pravcu pojasnio da su u osporenoj presudi izloženi i ocijenjeni svi dokazi koji su sudu ponuđeni od strane parničnih stranaka, a kojim su stranke na glavnoj raspravi dokazivali istinitost svojih navoda iz čega slijedi da je prvostepeni sud utvrdio činjenice iz dokaza koje su stranke predložile i izvele koje je prvostepeni sud pravilno cijenio utvrđujući osnovanost tužbenog zahtjeva primjenom člana 251. stav (1) i člana 252. stav (1) PZ-a.

11. Kantonalni sud je, između ostalih prigovora, ocijenio neosnovanim i prigovor da se prvostepeni sud u pobijanoj presudi neosnovano poziva na činjenicu ugovora o kupnji iz 1938. godine, koji kao dokaz uopšte nije proveden na glavnoj raspravi, jer je u postupku jasno navedeno da se radi o nespornoj činjenici da je pravna prednica Fatima zv. Vahida bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnik predmetnih nekretnina na temelju ugovora o kupnji iz 1938. godine, a takvu činjenicu u smislu člana 125. ZPP-a ne treba dokazivati. Ostalim prigovorima Kantonalni sud se detaljnije bavio na str. 3 i 4 obrazloženja presude.

12. Apelantica je protiv presude Kantonalnog suda iz prethodne tačke ove odluke izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 65 0 P 085904 16 Rev od 10. januara 2017. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu jer kriteriji dopuštenosti revizije, u smislu člana 237. st. 2. i 3. ZPP-a nisu ispunjeni.

Apelacioni navodi

13. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su osporene odluke donesene kao rezultat proizvoljne ocjene dokaza prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja, odnosno proizvoljne primjena člana 8. ZPP-a, te proizvoljne primjene materijalnog prava jer prema ocjeni apelantice u konkretnom slučaju nije bilo mjesta za primjenu PZ iz 2005. godine s obzirom da je brak pravnih prednika tužitelja započeo i prestao prije stupanja na snagu PZ iz 2005. godine. Apelantica smatra da joj je u predmetom postupku povrijeđeno i pravo na „suđenje u razumnom roku“. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje njenih prava na koja se pozvala, da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, te da se naloži Vladi Kantona Sarajevo da joj na ime nematerijalne štete isplati iznos od 600,00 KM.

14. Iz odgovora Općinskog suda na apelaciju, između ostalog, proizlazi da je taj sud u kratkom roku proveo postupak nakon zaprimanja tužbe, odnosno njenog uređenja (17. maj 2010. godine), da je tokom postupka dolazilo do odlaganja ročišta na zahtjev punomoćnika stranaka, zbog njihove spriječenosti da prisustvuju ročištu. Općinski sud je naveo da se radilo o obimnom predmetu u okviru kojeg je učestvovalo više tužitelja i tuženih, da je u toku posutpku došlo do promjene troje sudija zbog odlaska na nove dužnosti, ali da je taj sud unatoč svemu u najkraćem mogućem roku preduzimao sve potrebne procesne radnje, kako bi donio odluku.

15. Pri ispitivanju dopustivost apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica poziva odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje odnosno primijenili materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući slične predmete, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. U vezi s istaknutim prigovorima, Ustavni sud, suprotno tvrdnjama apelantice, smatra da je Općinski sud na temelju ocjene velikog broja materijalnih dokaza i iskaza parničnih stranaka utvrdio činjenično stanje na koje je primijenio relevantne odredbe PZ utvrdivši da je tužbeni zahtjev osnovan, a iz datog obrazloženja Ustavni sud prima facie ne uočava proizvoljnost u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjenično stanja i primjene prava. Ustavni sud također zapaža da je Kantonalni sud ispitujući prvostepenu presudu u svjetlu žalbenih prigovora apelantica koji su gotovo identični ovim iz apelacije utvrdio da od strane prvostepenog suda nije bilo propusta u segmentima na koje je apelantica ukazala (ocjena dokaza, odnosno utvrđeno činjenično stanje i primjena prava). U takvim okolnostima, s obzirom na svoju nadležnost, Ustavnom sudu ne ostaje prostor za drugačiji zaključak.

19. U vezi s prigovorom apelantice o kršenju prava na „suđenje u razumnom roku“ Ustavni sud zapaža da apelantica u tom pravcu nije pružila nikakvo dodatno obrazloženje u čemu se ogleda kršenje navedenog prava. Imajući to u vidu, te relevantne okolnosti konkretnog slučaja i posebno odgovor Općinskog suda (vidjeti tačku 15 ove odluke) koji se detaljno osvrnuo na ovaj prigovor, Ustavni sud u postupanju redovnih sudova u kontekstu dužine trajanja predmetnog postupka, koji je na dvije sudske instance meritorno okončan za nešto duže od pet godina i to od momenta podnošenja tužbe (14. april 2009. godine), a od konačno opredijeljenog zahtjeva (17 maj 2010. godine) za nešto duže od četiri godine, ne uočava ništa što bi opravdalo izneseni prigovor. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da prilikom razmatranja dužine trajanja postupka nije razmatrana dužina trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, s obzirem na procesnu odluku tog suda i činjenicu da revizija nije bila djelotvoran pravni lijek (vidi, Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka broj AP- 4449/16 od 31. januara 2018. godine, tačka 48., dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

20. Stoga, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

21. S obzirom na prednji zaključak apelantičin zahtjev kojim zbog navodnog kršenja prava na koja se pozvala traži isplatu nematerijalne štete, očigledno je (prima facie) neosnovan.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1220/17 (V. P.) | Sudska praksa | Aktio