Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7706/18 ("Elta-Mt" d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7706/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-7706/18, rješavajući apelaciju "Elta-Mt" d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Elta- Mt" d.o.o. Tuzla protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 028894 18 Rev od 16. oktobra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 028894 15 Gž od 14. septembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 028894 13 P 2 od 6. februara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Elta-Mt" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 31. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 028894 18 Rev od 16. oktobra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 028894 15 Gž od 14. septembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 028894 13 P 2 od 6. februara 2015. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je ništava i bez pravnog značaja odluka o imenovanju tuženog (D.J.) na poslove „komercijalnog direktora“, te da se dosljedno tome tuženi obaveže da plati tužiocu na ime naknade štete određen novčani iznos za: isplaćene neto plate, naknadu za topli obrok, naknade za korištenje vlastitog automobila, dnevnicu za službeni put, troškove održavanja i registracije vozila, troškove reprezentacije i isplaćeni regres za korištenje godišnjeg odmora, sve sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je E.O., obavljajući dužnost direktora apelanta, donio Odluku o dopuni organizacije i sistematizacije radnih mjesta apelanta, kojom je proširio sistematizaciju za još četiri nova radna mjesta, između ostalog i za radno mjesto direktora komercijale i marketinga. Nadalje, da je donio Odluku o prijemu tuženog u radni odnos na radno mjesto direktora komercijale i marketinga, da je između apelanta i tuženog zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kojim je tuženi raspoređen na navedeno radno mjesto, a zatim i aneks ugovora o radu koji je definisao iznos plate, te ostale naknade iz radnog odnosa. Vrhovni sud je dalje naveo da iz utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je bivši direktor apelanta, na osnovu odredaba Statuta apelanta, bio ovlašten za donošenje opštih akata, a time i odluke o proširenju sistematizacije radnih mjesta, za prijem radnika i zaključenje ugovora o radu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev temeljem odredaba Zakona o radu (član 81.), člana 7. stav 1. i 123. Zakona o parničnom postupku, te Zakona o obligacionim odnosima (član 154.). Naime, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelant nije dokazao, a bio je dužan, da je bivši direktor apelanta postupao protivno zakonu i aktima apelanta kada je donio odluku o proširenju organizacije i sistematizacije radnih mjesta i odluku o prijemu tuženog na radno mjesto komercijalnog direktora apelanta, te kada je sa tuženim zaključio ugovor o radu i aneks ugovora o radu. Stoga, Vrhovni sud je naveo da su te odluke zakonite i pravilne, te da u takvim okolnostima nisu ostvareni osnovni elementi prava na naknadu štete (član 154. Zakona o obligacionim odnosima), da bi zahtjevu iz tužbe moglo biti udovoljeno.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da su sudovi pogrešno u postupku razmatrali da li je tuženi apelantu pričinio štetu namjerno ili iz krajnje nepažnje, a apelant smatra da se radi o sticanju bez osnove, budući da je tuženi isposlovao zaključenje fiktivnog ugovora o radu na mjestu komercijalnog direktora apelanta, preko koje pozicije je otuđivao novac. Osim toga, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na navode koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelant osim što je naveo da je "prvostepeni postupak trajao četiri godine, pet mjeseci i 10 dana", nije posebno obrazlagao te navode, dakle, nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević