Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4142/17 (S. H.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Raskid ugovora
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4142/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-4142/17, rješavajući apelacije Sanela Halilbegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Sanela Halilbegovića podnesene zbog dužine trajanja postupka pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine u predmetu broj 32 0 Rs 245785 17 Rev i protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 245785 17 Rev od 10. maja 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Sanel Halilbegović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Senija Poropat, advokat iz Vogošće, podnio je 6. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) po izjavljenoj reviziji protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 245785 16 Rsž od 8. novembra 2016. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-4142/17.

2. Apelant, kojeg zastupa Senija Poropat, advokat iz Vogošće, podnio je 16. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 245785 17 Rev od 10. maja 2018. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-3827/18.

3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete broj AP-4142/17 i AP - 3827/18 i vodi jedan postupak, te donese jednu odluku pod brojem AP-4142/17.

4. Apelant je 24. aprila 2015. godine Općinskom sudu u Sarajevu podnio tužbu protiv Američkog univerziteta u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: tuženi) radi nezakonitog prestanka radnog odnosa i potraživanja iz radnog odnosa. Općinski sud u Sarajevu se rješenjem od 25. juna 2015. godine oglasio mjesno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari i spis je dostavljen Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) na redovan parnični postupak.

5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Rs 245785 15 Rs od 4. aprila 2016. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da mu je 31. maja 2015. godine prestao radni odnos kod tuženog, da se tuženi obaveže da mu isplati potraživanja iz radnog odnosa po osnovu: duga za manje isplaćenu platu za period od maja 2012. godine zaključno sa majom 2015. godine, neisplaćenog toplog obroka za mjesec juli i august 2012. godine, neisplaćenog regresa za godišnji odmor za 2012., 2013. i 2014. godinu, sve sa zakonskim zateznim kamatama, da mu uplati razlike doprinosa za penzijsko invalidsko osiguranje, te da mu naknadi troškove postupka, sve bliže opisano u izreci presude.

6. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant u tužbi naveo da je odredba ugovora o plati ništava po članu 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je protivna Općem kolektivnog ugovoru za Federaciju Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OKU) u odnosu na njegovo zvanje viši asistent i doktor ekonomskih nauka, da mu tuženi nije isplatio regres, da je bio primoran 27. oktobra 2014. godine podnijeti zahtjev za sporazumni raskid radnog odnosa, te je tražio da mu isplati razliku plate za period od maja 2012. godine zaključno sa 2014. godinom. Dalje, Općinski sud je naveo da je apelant u toku postupka precizirao tužbeni zahtjev potražujući pri tome novčana potraživanja za period naznačen u izreci presude.

7. Općinski sud je odlučujući o predmetnoj tužbi, a nakon provedenih dokaza, utvrdio da među parničnim strankama tokom postupka nisu bile sporne činjenice da je apelant bio zaposlenik tuženog shodno zaključenom ugovoru o radu od 6. oktobra 2011. godine i aneksima I, II i III ugovora o radu, te da mu je aneksom III od 29. augusta 2012. godine određena osnovna plata u iznosu od 400 KM i pravo na naknadu za topli obrok i prevoz na posao i sa posla u skladu sa aktima poslodavca. Također je navedeno da je nesporno da je 27. oktobra 2014. godine apelant podnio zahtjev tuženom za sporazumni raskid ugovora o radu, te da je isti potpisan od strane poslodavca.

8. Općinski sud je naveo da iz iskaza apelanta kao parnične stranke proizilazi da je bio zaposlenik tuženog u periodu od 1. maja 2012. do 31. maja 2015. godine, da nije zaključivao ugovore o radu sa drugim poslodavcem osim sa tuženim, da je 1. juna 2015. godine zaključio novi ugovor o radu (kod drugog poslodavca), da je „platu“ dobivao u jednoj cjelini u iznosu od 630,00 KM putem ličnog bankovnog računa, a u kojoj se nije znalo šta je neto plata, šta topli obrok, šta prevoz i da nije dobio ni jednu platnu listu. Osim toga, naveo je da mu nije prezentovan Pravilnik o radu tuženog, da nikada nije dobio rješenje o korištenju godišnjeg odmora koji je koristio u julu i augustu, a da mu nije isplaćen regres i da mu je tuženi ponudio raskid ugovora o radu koji nije želio potpisati jer je u istom bilo navedeno da jedni prema drugima nemaju finansijskih potraživanja.

9. Općinski sud je naveo da iz iskaza zakonskog zastupnika tuženog proizilazi da je apelant pored plate koja je regulisana ugovorom o radu primao i topli obrok i prevoz, da su sve poreske obaveze bile uredno plaćene, a da je regres tretiran kroz stimulaciju tokom čitave akademske godine, te da je u svom iskazu negirao da apelant nije primao platne liste mjesečno.

10. Općinski sud je ukazao da je iskaz apelanta u suprotnosti sa navodima tuženog, nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke kao i zaključenim ugovorom o radu i aneksima iz kojih jasno proizilazi pod kojim uslovima je apelant zaključio ugovor o radu, posebno što iz izvoda iz sudskog registra proizlazi da je tuženi u vlasništvu strane fizičke osobe koja je upisana kao osnivač subjekta sa 100% udjelom osnivačkog kapitala. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da apelant u toku postupka nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva imajući u vidu pravni osnov na kojem isti zasnovao, s obzirom da iz izvoda iz sudskog registra proizlazi da je tuženi visokoškolska ustanova sa 100% privatnim vlasništvom kapitala.

11. Općinski sud je ukazao da je članom 32. Pravilnika o radu tuženog utvrđeno da se plata i naknade plata regulišu ugovorom o radu kojim je ugovorena plata, te da je ista i bila uredno obračunata i isplaćena apelantu, a kako proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Općinski sud, dalje, ukazao da je nejasno na osnovu čega je apelant iskazao naknadu za prevoz kada u toku postupka nije predložen nijedan dokaz na navedenu okolnost. Osim toga, Općinski sud je, u odnosu na potraživani regres, ocijenio da apelant nije dokazao činjenicu da li je uopće za sporne godine koristio godišnji odmor.

12. Općinski sud je, također, naveo da iz izvedenih dokaza jasno proizilazi da je apelantu prestao radni odnos na njegov zahtjev od 27. oktobra 2014. godine, te da se radi o prestanku radnog odnosa koji reguliše Zakon o radu, bez obzira na činjenicu, što apelant nije dobio konačno rješenje o prestanku radnog odnosa, ali je date navode potvrdio, te je nejasno i po kom osnovu potražuje navedene novčane iznose i za period nakon oktobra mjeseca 2014. godine. Stoga je, Općinski sud je odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje da je apelantu radni odnos prestao kod tuženog 31. maja 2015. godine.

13. Općinski sud je, također, zaključio da budući da je neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu isplatu razlike plate, tako je neosnovan i u dijelu potraživanja iznosa koji se tiču pripadajućih doprinosa za penzijsko invalidsko osiguranje, a za sporni period.

14. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 245785 16 Rsž od 8. novembra 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno izvršio ocjenu provedenih dokaza, odnosno da apelant u skladu sa odredbama člana 123., a u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije provođenjem dokaza potvrdio osnovanost svojih tužbenih navoda.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 245785 17 Rev od 10. maja 2018. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

16. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ukazao da su neosnovani apelantovi prigovori da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, jer su sudovi cijenili samo ugovor o radu i anekse ugovora gdje je određena plata apelantu (kao doktoru nauka) u visini minimalne plate. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je utvrđeno da je tuženi visokoškolska ustanova sa 100 % privatnog vlasničkog kapitala, te ukazao na član 32. Pravilnika o radu tuženog i ocijenio da se, suprotno apelantovim navodima, nisu mogle primjeniti odredbe "Pravilnika o grupama poslova i zadataka za obračun plata u javnim ustanovama za visoko obrazovanje u Tuzlanskom kantonu", a da je apelantu isplaćivana plata u skladu sa ugovorom o radu i aneksima, a što je utvrđeno vještačenjem po vještaku finansijske struke. Osim toga, Vrhovni sud je naveo i da u odnosu na ostala potraživanja (regres i prevoz) apelant nije predlagao dokaze, a da je neosnovan apelantov zahtjev za utvrđenje da mu je radni odnos kod tuženog prestao 31. maja 2015. godine budući da je utvrđena činjenica da je apelant podnio zahtjev za prestanak radnog odnosa 27. oktobra 2014. godine, a što je u skladu sa Zakonom o radu.

17. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije. Apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljnom ocjenom dokaza pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da su redovni sudovi pristrasni jer tuženi nosi naziv Američki univerzitet, te da ga favorizuju do te mjere da za njega ne važe propisi koji važe za ostale osobe što je očigledna diskriminacija imajući u vidu član 2. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora. Apelant smatra da su pogrešni zaključci sudova "da apelant nije dokazao visinu regresa i naknade za prevoz, te da mu je prestao radni odnos sa danom podnošenja zahtjeva za sporazumni raskid radnog odnos, te i u tome ne primjenjuju Zakona o radu, član 88a., prema kojem je poslodavac dužan da dokazuje postojanje razloga za otkaz jer je apelant otkazao ugovor o radu iz opravdanih razloga", te da je navedeno isticao svo vrijeme trajanja postupka po žalbi i reviziji, a koje žalbene i revizione navode sudovi niti navode niti o njima odlučuju.

Relevantni propisi

18. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 43/99, 32/00 i 29/03).

19. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 43/99, 32/00 i 29/03), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 88a.

Zaposlenik može otkazati ugovor o radu bez davanja predviđenog otkaznog roka u slučaju da je poslodavac odgovoran za prijestup ili povredu obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od zaposlenika da nastavi radni odnos.

U slučaju otkazivanja ugovora o radu iz stava 1. ovog člana zaposlenik ima sva prava u skladu sa zakonom, kao da je ugovor nezakonito otkazan od strane poslodavca.

20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

21. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

22. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose prije svega na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, ocijenili dokaze i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

23. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Naime, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan jer apelant u skladu sa odredbama člana 123., a u vezi sa članom 126. ZPP- a nije dokazao osnovanost svojih tužbenih navoda. Vezano za apelantove navode o primjeni člana 88a. Zakona o radu, Ustavni sud primjećuje da navedeni član, između ostalog, propisuje da zaposlenik može dati otkaz, ukoliko je poslodavac odgovoran za prijestup ili povredu obaveza iz ugovora o radu, tako da navedeno nije moguće dovesti u vezu sa konkretnim slučajem budući da je nesporno utvrđeno da je apelant podnio sporazumni raskid ugovora o radu koji je tuženi kao poslodavac potpisao. U odnosu na apelantove navode da su redovni sudovi pristrasni, jer tuženi nosi naziv Američki univerzitet, te da ga favorizuju do te mjere da za njega ne važe propisi koji važe za ostale osobe, Ustavni sud smatra paušalnim, jer apelant nije precizirao svoje navode u kontekstu eventualne povrede principa nepristrasnosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nadalje, vezano za apelantove navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, da su u predmetnom postupku koji je po zakonu hitne prirode, a koji je trajao ukupno tri godine i jedan mjesec, redovni sudovi donijeli četiri odluke (tri meritorne presude i jedno procesno rješenje). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4142/17 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio