Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-847/19 (Opština Vlasenica)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-847/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-847/19, rješavajući apelaciju Opština Vlasenica, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Opština Vlasenica protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 Rs 048177 18 Rsž od 29. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Opština Vlasenica (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 22. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 Rs 048177 18 Rsž od 29. oktobra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom, poništeno je kao nezakonito rješenje načelnika apelantice od 12. januara 2017. godine, kojim je utvrđeno da tužiocu (J.B.) prestaje radni odnos 13. januara 2017. godine zbog nezakonitog zasnivanja radnog odnosa i rješenje Odbora za žalbe apelantice od 27. marta 2017. godine kojim je odbijena žalba tužioca, te je naloženo apelantici da tužioca vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao do prestanka radnog odnosa ili da ga rasporedi na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da mu ime izgubljenih plata isplati određene novčane iznose za određene vremenske periode.
3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da je odlukom načelnika apelantice od 28. jula 2016. godine tužilac izabran na radno mjesto stručnog saradnika za ovjeru potpisa, rukopisa i prepisa, kao prvorangirani kandidat nakon provedenog javnog konkursa. Dalje je utvrđeno da je na osnovu rješenja načelnika apelantice od 4. avgusta 2016. godine tužilac primljen u radni odnos na neodređeno vrijeme, na radno mjesto za koje je izabran, te da je na osnovu predmetnog rješenja načelnika apelantice od 12. januara 2017. godine tužiocu prestao radni odnos 13. januara 2017. godine zbog nezakonitog zasnivanja radnog odnosa. Nadalje, Okružni sud je ukazao da je presudama na osnovu priznanja Osnovnog suda u Vlasenici od 22. decembra 2016. godine poništen javni konkurs od 23. maja 2016. godine. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da, i pored nesporne činjenice da je navedenim presudama na osnovu priznanja (koje su donijete po tužbi učesnice na javnom konkursu J.P. protiv apelantice) poništen javni konkurs na osnovu koga je donijeta odluka o izboru tužioca na radno mjesto stručnog saradnika za ovjeru potpisa, rukopisa i prepisa, navedene presude na osnovu priznanja ne mogu uticati na radno-pravni status tužioca. Naime, Okružni sud je ukazao da tim presudama nije poništena odluka načelnika apelantice od 28. jula 2016. godine o izboru tužioca na predmetno radno mjesto, niti je poništeno rješenje načelnika apelantice od 4. avgusta 2016. godine na osnovu kojeg je tužilac primljen u radni odnos na neodređeno vrijeme u upravu apelantice. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda pravilna i na zakonu zasnovana i da nije dovedena u sumnju žalbenim navodima apelantice. Naime, Okružni sud je istakao da su ostvarivanje i zaštita prava službenika u jedinicama lokalne samouprave regulisani odredbama člana 152. Zakona o lokalnoj samoupravi a identične odredbe sadržane su i odredbama člana 84. stav 2. Zakona o službenicima i namještenicima u organima jedinica lokalne samouprave. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da navedene zakonske odredbe upućuju na dopuštenost sudske zaštite isključivo u pogledu zakonitosti prijema u radni odnos, tako da predmet spora može biti samo konačna odluka o izboru kandidata po raspisanom javnom konkursu ali ne i objavljeni javni konkrus jer samo odluka o izboru kandidata proizvodi pravnu posljednicu u pogledu koje se traži zaštita. Stoga, Okružni sud je konstatovao da sud nije mogao odlučivati o zakonitosti javnog konkursa kako je to učinjeno pomenutim presudama na osnovu piznanja.
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, ukazuje da je radni odnos tužioca u konkretnom slučaju zasnovan na nezakonit način i da je načelnik apelantice bio dužan da taj radni odnos raskine jer je zasnivanje radnog odnosa direktno vezano za zakonitost konkursa po kojem je zasnovan radni odnos.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnosi isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelantica, u suštini, u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević