Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-757/19 (J. R. i drugi)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-757/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-757/19, rješavajući apelacije Joze Raštegorca i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Jozo Raštegorac protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 Rs 033037 18 Rev od 20. novembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 033037 16 Rsž od 5.

decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Rs 033037 14 Rs od 30. oktobra 2015. godine;

Irena Šesto protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 032505 15 Rsž od 9. februara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Rs 032505 14 Rs od 15. septembra 2015.

godine;

Enver Bukvić protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 033977 16 Rsž od 15. decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Rs 033977 15 Rs od 28. aprila 2016. godine;

Dubravko Tomić protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 032749 16 Rsž od 22. avgusta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Rs 032749 14 Rs od 4. februara 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-757/19

1. Jozo Raštegorac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kupresa, kojeg zastupa Perica Babić advokat iz Livna, podnio je 15. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 033037 18 Rev od 20. novembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 033037 16 Rsž od 5. decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Rs 033037 14 Rs od 30. oktobra 2015. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Kanton 10 Livno) da apelantu na ime razlike u osnovnoj plaći za određeni vremenski period isplati novčano potraživanje sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka.

2. AP-822/19

3. Irena Šesto (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, koju zastupa Perica Babić advokat iz Livna, podnijela je 21. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 032505 17 Rev od 7. decembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda broj 68 0 Rs 032505 15 Rsž od 9. februara 2017. godine i Presude Općinskog suda broj 68 0 Rs 032505 14 Rs od 15. septembra 2015. godine. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-449/17 od 15. juna 2017. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv Presude Kantonalnog suda od 9. februara 2017. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

4. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi (Kanton 10 Livno) da apelantici na ime razlika osnovne plaće za određeni vremenski period isplati novčano potraživanje sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj nadoknadi troškove postupka.

3. AP-823/19

5. Enver Bukvić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Perica Babić advokat iz Livna, podnio je 21. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 033977 18 Rev od 18. decembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda broj 68 0 Rs 033977 16 Rsž od 15. decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda broj 68 0 Rs 033977 15 Rs od 28. aprila 2016. godine. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-209/18 od 31. januara 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda od 15. decembra 2017. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

6. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Kanton 10 Livno) da apelantu na ime razlika osnovne plaće za određeni vremenski period isplati novčano potraživanje sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka.

4. AP-824/19

7. Dubravko Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Perica Babić advokat iz Livna, podnio je 21. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 032749 18 Rev od 20. novembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda broj 68 0 Rs 032749 16 Rsž od 22. avgusta 2017. godine i Presude Općinskog suda broj 68 0 Rs 032749 14 Rs od 4. februara 2016. godine. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3745/17 od 11. oktobra 2017. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda od 22. avgusta 2017. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

8. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Kanton 10 Livno) da apelantu na ime razlika osnovne plaće za određeni vremenski period isplati novčano potraživanje sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka.

9. U obrazloženju osporenih odluka Kantonalni sud je naveo da su apelanti zaposlenici tuženog, te da im je tuženi u utuženom periodu obračunavao i isplaćivao plaću u skladu sa Zakonom o policijskim službenicima Kantona 10, Odlukom o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plate policijskih službenika MUP-a Kantona 10 i Pravilnikom o plaćama, naknadama i drugim materijalnim pravima iz radnog odnosa policijskih službenika MUP-a Kantona

10. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio tužbene zahtjeve apelanata, zato što je tuženi u utuženom periodu apelantima obračunavao i isplaćivao plaću shodno navedenim važećim kantonalnim propisima. Kantonalni sud je ukazao da je Zakonom o plaćama i naknadama policijskih službenika F BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama) propisan (za kantone) isključivo načelni okvir za uređivanje pitanja visine i načina ostvarivanja plaća, naknada, dodataka na plaće, koeficijenata i platnih razreda policijskim službenicima u kantonalnim ministarstvima unutrašnjih poslova. Naime, Kantonalni sud je naveo da navedeno proizlazi iz odredbe člana 31. Zakonom o plaćama i naknadama kojim je propisano da će se visina i način ostvarivanja plaća, naknada, dodataka na plaću, koeficijenati i platni razredi policijskim službenicima u kantonalnim ministarstvima unutrašnjih poslova utvrditi kantonalnim propisima koji će sadržavati načela iz člana 4. Zakonom o plaćama i naknadama [...].Također, Kantonalni sud je ukazao da (iako tuženi nije donio propise iz člana 31. Zakonom o plaćama i naknadama) da navedenim zakonom nije propisano da će se navedeni zakon primjenjivati i u kantonima sve do donošenja kantonalnih propisa, već je propisana samo obaveza kantona da u roku od 90 dana od dana donošenja Zakona o plaćama i naknadama donesu svoje odgovarajuće propise. Kantonalni sud je ukazao da nije posebno cijenio nalaze i mišljenja vještaka ekonomske struke, s obzirom da vještaci nisu mogli utvrditi eventualnu razliku plaće zato što Zakonom o plaćama i naknadama nisu propisani koeficijenti za policijske službenike u kantonalnim ministarstvima unutrašnjih poslova. Osim toga, Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke (u predmetu broj AP-757/19), između ostalog, naveo da nije osnovan apelantov prigovor da je Zakon o plaćama i naknadama „drugi“ zakon (član 1. Zakona o radu) kojim se na drugačiji način regulišu pitanja utvrđenja i isplate plaća u odnosu kako je to regulisano čl. 68. i 69. Zakona o radu, kao i apelantov prigovor da se u skladu s načelom povoljnosti (član 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH) na utužena potraživanja treba primijeniti odredbe Zakon o plaćama i naknadama budući da je to za apelanta najpovoljnije pravo. Također, Vrhovni sud je naveo da nije osnovan apelantov navod da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je apelantu u utuženom periodu plata isplaćivana u manjim iznosima od iznosa koje određuju propisi Kantona 10 u toj oblasti, zato je vještak utvrđivao samo razliku između isplaćene plaće i plaće koja bi pripadala apelantu primjenom odredaba Zakona o plaćama i naknadama.

Spajanje predmeta

10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-757/19. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

11. Nakon brižljive analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose u suštini na način na koji je u konkretnim predmetima utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1368/17 od 18. jula 2017. godine i AP-3620/17 od 6. decembra 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-757/19 (J. R. i drugi) | Sudska praksa | Aktio