Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-424/19 (R. M.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-424/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-424/19, rješavajući apelaciju Robina Mujačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Robin Mujačić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 214148 18 Kž od 12. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 214148 14 K od 18. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Robin Mujačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mensur Radončić advokat iz Tuzle, podnio je 29. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 214148 18 Kž od 12. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 214148 14 K od 18. decembra 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, te je od apelanta oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u određenom novčanom iznosu i obavezan je da plati troškove krivičnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je osuđenik S.K. imao određene pogodnosti u Kazneno popravnom zavodu Tuzla (u daljnjem tekstu: KPZ), inter alia zaduženje da čisti apelantovu kancelariju u kojoj je koristio fiksni telefon, računar i internet. Pri tom je naglasio da je navedenu činjenicu u iskazu potvrdio osuđenik S.K, navodeći da je to u početku činio bez apelantove saglasnosti, te da se, nakon što je s tim upoznat, apelant s tim saglasio. Navedeni iskaz, istakao je Kantonalni sud, potvrđen je iskazom svjedokinje S.K. (supruga osuđenika S.K.), koja je navela da joj je poznato da je S.K koristio fiksni telefon i računar iz apelantove kancelarije, te da je i nju zvao sa apelantovog fiksnog telefona. S tim u vezi je naveo da su saslušani uposlenici KPZ N.G, A.S, E.J. i M.S. u svojim iskazima potvrdili da je osuđeni S.K. ulazio u apelantovu kancelariju bez prisustva stražara, iako to nije bilo dozvoljeno. Kantonalni sud je nadalje naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su u restoranima „Zlatnik" i ,,Park“, koji su vlasništvo S.K. i njegove porodice, dovoženi pilići, koju činjenicu su u svojim iskazima potvrdili uposlenici tih restorana i svjedokinja S.K, koja je potvrdila da je osuđenik S.K. od nje tražio da od apelanta uzima pileće meso koje se proizvodilo u Privrednoj jedinici „Kozlovac" i da su takav dogovor postigli zajedno njen muž, apelant i ona. Takođe je navela da u poslovnoj dokumentaciji navedenih restorana nije bilo naznačeno da se to pileće meso nabavlja iz KPZ, koje činjenice su potvrdili i svjedoci M.S. i E.J, koji su u svojim iskazima naveli da su pileće meso koje je proizvedeno u KPZ vozili službenim vozilom u restorane u vlasništvu osuđenika S.K. U vezi žalbenog navoda apelantovog branioca kojim dovodi u pitanje kredibilitet svjedoka S.K, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno poklonio vjeru iskazu navedenog svjedoka, navodeći da je iskaz tog svjedoka saglasan sa iskazima E.J. i M.S, koji su potvrdili da im je apelant nalagao da iz hladnjača u kojima se nalazilo pileće meso uzmu određeni broj komada pilića i odnesu u restoran „Zlatnik'" i ,,Park“. U vezi žalbenih navoda apelantovog branioca kojim dovodi u sumnju iskaz svjedoka M.S, zbog činjenice da navedeni svjedok nije u dobrim odnosima sa apelantom, Kantonalni sud je naveo da je taj svjedok na glavnom pretresu sam izjavio da nije bio u dobrim odnosima sa apelantom, ali da je u poslu sve funkcionisalo i da je postupao onako kako je to apelant, kao nadređeni, od njega tražio, te istakao da je iskaz navedenog svjedoka u saglasnosti sa iskazima ostalih svjedoka. U vezi žalbenih navoda apelantovog branioca da je sud pogrešno cijenio iskaze svjedoka S.K, D.N. i Lj.V. kada je prihvatio kao dokazanu činjenicu da je osuđenik S.K. dao apelantu iznos od 2.500,00 EUR kao pozajmicu za zapošljavanje D.N. u KPZ, Kantonalni sud je istakao da su isti neosnovani, s obzirom da je prvostepeni sud analizirao i cijenio iskaze navedenih svjedoka i izvršio suočenje svjedoka D.N. i Lj.V. sa S.K. Kantonalni sud je nadalje naveo da je vještak ekonomske struke S.A. u nalazu i mišljenju utvrdila da Privredna jedinica ,,Kozlovac“ u spornom periodu nije imala ni manjka ni viška, odnosno da je knjigovodstvena dokumentacija bila uredna. S tim u vezi je istakao da navedeno nije moglo dovesti u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, imajući u vidu činjenicu da su saslušani svjedoci E.J. i M.S. u svojim iskazima potvrdili da isporuka pilića restoranima ,,Zlatnik“ i ,,Park“ nije bila propraćena nikakvim otpremnicama, niti drugom dokumentacijom, te da je utvrđeno da su se u KPZ uzgajali pilići koji nisu bili evidentirani u poslovnim knjigama.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su povrijeđene odredbe Zakona o krivičnom postupku, iz razloga što su izvedeni dokazi cjenjeni selektivno i isključivo na apelantovu štetu i zbog činjenice da drugostepeni sud nije odgovorio na sve apelantove žalbene prigovore. Ističe da sud nije obrazložio iz kojih razloga je povjerio vjeru svjedocima S.K, S.K, E.J. i M.S, da je vještačenje po vještaku odbrane S.A. samo „deklarativno“ prihvaćeno, te da se sud nije osvrnuo na žalbene prigovore u vezi sa tačnosti utvrđenja da je apelant od osuđenika S.K. primio pozajmicu od 2.500 EUR.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
9. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima, zaključio da su isti neosnovani, a naročito u pogledu prihvatanja kao vjerodostojnih iskaza svjedoka S.K, S.K, E.J. i M.S, za šta je dao jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević