Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1321/19 (H. D.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Bračna stečevina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vanbračna zajednica
  • Suvlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1321/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1321/19, rješavajući apelaciju Husnije Dautovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Husnija Dautović protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 063960 18 Gž od 11. januara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 063960 14 P od 22. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Husnija Dautović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 22. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 063960 18 Gž od 11. januara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 063960 14 P od 22. decembra 2017. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je tužiteljica (S.S.) živjela u vanbračnoj zajednici sa apelantom, te da stambeno poslovni objekat (bliže opisan u izreci prvostepene presude) predstavlja zajednički stečenu imovinu u vanbračnoj zajednici, te da je tužiteljica suvlasnik sa ½ dijela navedene nekretnine.

3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je činjenično utvrđenje prvostepenog suda rezultat ocjene izvedenih dokaza u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da takvo utvrđeno čnjenično stanje prihvata i ovaj sud kao potpuno i pravilno jer apelantovim žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je taj sud zaključio da je tužiteljica izvedenim dokazima u smislu odredbe člana 123. stav 1. ZPP dokazala da je vanbračna zajednica parničnih stranaka trajala od 1993. pa do 2003. godine kada je od strane apelanta jednostrano prekinuta. Takođe je navedeno da je tužiteljica dokazala da su u toku trajanja vanbračne zajednice stekli imovinu koje čine predmetne nekretnine (zemljište i kuća), te da je tužiteljica u sticanju vanbračne stečevine koju čine predmetne nekretnine učestvovala svojim radom i doprinosom na način da je obavljala uobičajne aktivnosti supruge na održavanju porodice, bila prisutna na gradilištu prilikom izgradnje kuće gdje je kuhala majstorima, ostvarivala zaradu, primala plaću, podizala kredite, a što apelant nije osporio. Nadalje je navedeno da apelant u smislu odredbe člana 123. stav 1. ZPP nije dokazao svoje navode kojim je osporavao vanbračnu zajednicu sa tužiteljicom, kao i da nije dokazao da predmetne nekretnine čine njegovu posebnu imovinu. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je o svim bitnim činjenicama u odnosu na navedene zaključke prvostepeni dao detaljne razloge u obrazloženju prvostepene presude, koje prihvata i ovaj sud. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je tužiteljica izvedenim dokazima dokazala činjenice iz kojih proizilazi da je vanbračna zajednica parničnih stranaka trajala najmanje tri godine, kao i da su parnične stranke u toku vanbračne zajednice svojim radom stekli predmetne nekretnine odnosno da je tužiteljica svojim radom i doprinosnom učestvovala u sticanju bračne stečevine koju čine predmetne nekretnine, te je pravilno primjenjeno materijalno pravo (tj. odredbe čl. 3, 251. i 263 Porodičnog zakona FBiH). Osim toga, Kantonalni sud je naveo da ocjenu izvedenih dokaza od strane prvostepenog suda apelant ne može suprotstaviti svoju ocjenu dokaza isprava i iskaza tužiteljice, a koju ocjenu je iznio u žalbi dajući svoje mišljenje o odlučnim činjenicama i izvodeći zaključke osporavajući utvrđenje i zaključke suda, slijedom čega se žalbeni prigovor da je prvostepeni sud pri donošenju presude povrijedio odredbu člana 8. ZPP ukazuje neosnovanim. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, apelant navodi da je nesporno da je teret dokazivanja u toku postupka bio na njemu, te da ga njegov punomoćnik nije savjetovao na koji način treba da ospori dokaze tužiteljice, kao i da je on neuka stranka. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali te tvrdnje nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih zasnovao na istim navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1321/19 (H. D.) | Sudska praksa | Aktio