Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1732/19 (G TANK D.O.O. VITEZ)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1732/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1732/19, rješavajući apelaciju G TANK D.O.O. VITEZ , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio G TANK D.O.O. VITEZ protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 242772 16 Rev od 24. januara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 242772 14 Pž od 1. aprila 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 242772 12 Ps od 19. maja 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. G TANK D.O.O. VITEZ (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jasmin Alikadić advokat iz Sarajeva, podnio je 18. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 242772 16 Rev od 24. januara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 242772 14 Pž od 1. aprila 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 242772 12 Ps od 19. maja 2014. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su ništava dva ugovora o finansijskom lizingu od 5. novembra 2010. godine i da mu tuženi (Raiffeisen Leasing d.o.o. Sarajevo) isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet postupka apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi ništavost dva ugovora o finansijskom lizingu zaključena između tuženog kao davaoca lizinga i pravnog lica PE-MA COMMERCE d.o.o Vitez kao primaoca lizinga, u kojima je apelant kao jemac predao mjenice tuženom, koje mjenice je tuženi naplatio, pa predmetnom tužbom apelant zahtjeva i vraćanje isplaćenog iznosa, te naknadu štete. Vrhovni sud je nadalje naveo da je prvostepeni sud, koje stanovište je potvrđeno i odlukom drugostepenog suda, odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da apelant kao tuženog nije označio i primaoca lizinga, kao drugu stranu ugovora čije utvrđivanje ništavosti je zahtijevao predmetnom tužbom. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da, suprotno apelantovim revizionim navodima, sud nije bio dužan, u smislu odredaba člana 66. i člana 67. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tesktu: ZPP), da pozove apelanta da uredi tužbu u pogledu ispravnog označavanja tužene strane, iz razloga što se u konkretnom slučaju nije radilo o neurednoj ili nepotpunoj tužbi, nego o pogrešnoj pasivnoj legitimaciji, te naglasio da je teret dokazivanja te činjenice bio na apelantu. U konačnici, Vrhovni sud je ukazao da je pravilno pravno stanovište drugostepenog suda da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, s obzirom da nije dovedena u pitanje validnost apelantove mjenične obaveze, te pri tom istakao da je apelant eventualnu štetu koju je pretrpio u vezi naplate mjenične obaveze mogao potraživati jedino od lica čiji je jemac bio, a ne od lica u čiju je korist mjenica izdata. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primjenjeno materijalno i procesno pravo, te da je prvostepeni sud bio dužan postupiti na način propisan odredaba člana 66. i člana 67. ZPP, s obzirom da se u konkretnom slučaju radilo o nužnim suparničarima i nedostatku stranačke sposobnosti na koju je sud, shodno odredb člana 221. ZPP, dužan paziti ex officio. Takođe smatra da je u toku postupka dokazao da predmetni ugovori imaju nedopušten i neodređen predmet, pa su iz tog razloga ništavi, te ističe da je sud na to bio dužan paziti i ex officio. Ističe da, i u situaciji da predmetni ugovori nisu ništavi, tuženi nije mogao teretiti apelanta za iznos za koji je to uradio, te da tuženi nije ni pokušao da se prvo naplati od PE-MA COMMERCE d.o.o Vitez.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1732/19 (G TANK D.O.O. VITEZ) | Sudska praksa | Aktio