Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1437/17 (D. B. i F. B.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Ništavost
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Neovlašteno lice
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1437/17

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1437/17, rješavajući apelaciju Džafera Brčaninovića i Fahrudina Brčaninovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Fahrudina Brčaninovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 032769 14 Gž od 10. februara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 33 0 P 032769 11 P 2 od 21. oktobra 2013. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džafera Brčaninovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 032769 14 Gž od 10. februara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 33 0 P 032769 11 P 2 od 21. oktobra 2013. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Džafer Brčaninović i Fahrudin Brčaninović (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Živinica, koje zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnijeli su 14. aprila 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 032769 14 Gž od 10. februara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 032769 11 P 2 od 21. oktobra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od tužitelja P.B., S.B. i A.B. (u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 25. januara, odnosno 25. aprila 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelji su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 5. februara do 6. maja 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 33 0 P 032769 11 P 2 od 21. oktobra 2013. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja koji su 6. aprila 2011. godine podnijeli protiv apelanata, pa je utvrđeno da je ništav darovni ugovor zaključen 30. marta 2004. godine, a ovjeren 16. maja 2005. godine, između drugoapelanta, sina prvoapelantovog, kao darodavca, i prvoapelanta, kao daroprimca, dok su u dijelu petita kojim su tražili da se naloži uspostava pređašnjeg stanja u nadležnom katastarskom operatu Općine Živinice, u posjedovnom listu pobliže preciziranom u izreci presude (stanje prije upisa drugoapelanta), tužitelji odbijeni. Također, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da je otpao pravni osnov upisa prava na posjed na ime drugoapelanta, te da se ima uspostaviti pređašnje stanje upisa u katastru nekretnina Općine Živinice u predmetnom posjedovnom listu (stanje prije upisa drugoapelanta), i to na nekretninama preciziranim u izreci presude, a što su apelanti dužni priznati, te trpjeti.

6. Isto tako, odbijen je u cijelosti i protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o zamjeni nekretnina koji je sadržan u pravnom poslu koji su pod nazivom darovni ugovor 30. marta 2004. godine u Živinicama zaključili, te kod prvostepenog suda 16. maja 2005. godine ovjerili apelanti, a kojim su apelanti u zamjenu jedan drugome dali svoje nekretnine, pobliže opisane u izreci presude, te da su slijedom toga pravno valjani svi upisi i evidentiranja izvršeni u javnim knjigama o nekretninama na temelju navedenog ugovora, koji uistinu predstavlja ugovor o zamjeni nekretnina, a što su tužitelji dužni priznati, te trpjeti.

7. Općinski sud je u obrazloženju presude, prije svega, istakao da su apelanti podnijeli protivtužbu protiv tužitelja. Nadalje, Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku, pored ostalog, saslušao vještaka geometra, svjedoka Dž.B., te P.B. i drugoapelanta kao parnične stranke, kao i da je provedeno vještačenje vještaka geometra.

8. Zatim, istaknuto je da je predmetnom postupku prethodio postupak po tužbi tužitelja protiv drugoapelanta radi poništenja ugovora o kupoprodaji zaključenog između H.B. (brata tužitelja) i drugoapelanta, a pravosnažnom presudom Općinskog suda u predmetu broj P-420/98 od 19. aprila 2005. godine utvrđeno je da je ništav predmetni ugovor. Nadalje, ukazano je da su apelanti, u toku vođenja navedenog postupka, sačinili darovni ugovor 30. marta 2004. godine, te da su ga ovjerili kod Općinskog suda 16. maja 2005. godine, nakon donošenja prvostepene presude u predmetu koji je vođen za poništenje kupoprodajnog ugovora. Također, navedeno je da su tužitelji postavljenim tužbenim zahtjevom u predmetnom postupku tražili da se utvrdi da je ništav navedeni darovni ugovor, te da se uspostavi pređašnje stanje upisa u katastru nekretnina Općine Živinice, dok su posebnim zahtjevom tražili da se utvrdi da je otpao pravni osnov upisa prava posjeda na ime drugoapelanta, kao i uspostavu pređašnjeg stanja upisa u katastru na nekretninama precizno označenim u tužbenom zahtjevu. U vezi s tim, ukazano je da su zahtjev za utvrđivanje ništavosti ugovora tužitelji temeljili na tvrdnjama da je nakon donošenja presude u predmetu broj P-420/98 između apelanata zaključen fiktivni darovni ugovor, da bi se spriječila realizacija prava tužitelja nakon pravosnažnosti presude u tom predmetu. S druge strane, Općinski sud je naveo da su apelanti u odgovoru na tužbu i tokom postupka u cijelosti osporavali tužbeni zahtjev tužitelja, ističući da između njih nije zaključen darovni ugovor, kako je taj ugovor naslovljen, već da se radi o ugovoru o zamjeni nekretnina s obzirom na to da je drugoapelant predmetne nekretnine darovao u zamjenu za nekretnine koje je on dobio od prvoapelanta, po osnovu drugog darovnog ugovora, na kojim nekretninama je izgradio porodičnu stambenu zgradu, jer na nekretninama koje su predmet ovog postupka nije dozvoljena gradnja. Prema tome, Općinski sud je istakao da je na temelju utvrđene činjenične podloge primijenio materijalno pravo, pa je i odluku donio kao u izreci presude s pozivom na čl. 103, 104. i 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) a u vezi sa čl. od 46. do 52, te čl. 12. i 99. ZOO.

9. Shodno navedenom, Općinski sud je naveo da je, po principu najlikvidnijeg prigovora, najprije utvrdio da u predmetnom slučaju ne stoji kao osnovan navod apelanata da se radilo o prikrivenom pravnom poslu (disimulovanom), već, kako to i proizlazi iz sadržine spornog ugovora, da je u pitanju darovni ugovor. Stoga je Općinski sud istakao da je prigovor opunomoćenika tužitelja usmjeren u navedenom pravcu ocijenio kao osnovan, pa je slijedom navedenog i odbio protivtužbeni zahtjev apelanata. Imajući u vidu utvrđenu odlučnu činjenicu da je pravosnažnom presudom kupoprodajni ugovor zaključen između jednog suposjednika H.B. (pored ostala tri evidentirana u nadležnom katastarskom operatu, tj. pored tužitelja u ovoj pravnoj stvari) sa drugoapelantom, a koji je kao predmet imao sporne nekretnine, progašen ništavim, to znači da je predmet ugovorene besteretne (darovne) obligacije nedopušten. U vezi s tim, Općinski sud je istakao i već poznato načelo, da niko ne može prenijeti više prava nego što i sam ima, pa kako je utvrđeno da drugoapelant faktički nije ni mogao postati vlasnik predmetnih nekretnina, to tim nekretninama nije mogao ni raspolagati u smislu valjanog pravnog prometa. Također, Općinski sud je ukazao da je ocjenom izvedenih dokaza našao utvrđenim da su apelanti postupali nesavjesno, te da im cilj (osnov ili kauza ugovora) nije bio dopušten. Shodno tome, Općinski sud je naveo da, pošto je u konkretnom slučaju našao da su apelanti, u sklapanju darovnog ugovora koji je i sporan, postupali nasavjesno i jedino sa namjerom da osujete prava tužitelja, znajući da je već donesena odluka suda kojom se spomenuti kupoprodajni ugovor smatra ništavim, proizlazi da je i njihov cilj bio nedopušten i protivan propisima i moralu društva. Naime, ukazano je da takav ugovor decidiranim slovom zakona ne proizvodi pravna djejstva iako on postoji stvarno, jer ne postoji i pravno, pa stoga i ne proizvodi pravne učinke.

10. Osim toga, Općinski sud je naveo da u dispozitivu presude kojom se utvrđuje ništavost darovnog ugovora nije naglašavao dio petita koji se odnosi na uspostavu pređašnjeg stanja, imajući u vidu decidirane odredbe zakona kojima se propisuju pravni učinci ništavog ugovora (da se ima smatrati kao da taj ugovor nije ni postojao), a posebno zbog toga što se posljedice ništavosti mogu protezati samo u odnosu na određenu obligaciju, a ne i na obligaciju koja nije predmet ovog spora. Najzad, istaknuto je da je, ocjenjujući petit tužbenog zahtjeva tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da je otpao pravni osnov upisa prava na posjed na ime drugoapelanta. te da se ima uspostaviti pređašnje stanje upisa u katastru nekretnina Općine Živinice u predmetnom posjedovnom listu (stanje prije upisa drugoapelanta), i to na nekretninama preciziranim u izreci presude, a što su apelanti dužni priznati i trpjeti, Općinski sud ustanovio da predmetni tužbeni zahtjev nema utemeljenja u zakonskim odredbama.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 P 032769 14 Gž od 10. februara 2017. godine žalba apelanata je odbijena, a žalba tužitelja je uvažena i prvostepena presuda preinačena u odbijajućem dijelu, sadržanom u stavu I alineja druga i stavu II izreke, tako što je u tom dijelu usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i naložena uspostava pređašnjeg stanja upisa u nadležnom katastarskom operatu Općine Živinice, u posjedovnom listu pobliže preciziranom u izreci presude (stanje prije upisa drugoapelanta), te utvrđeno da je otpao pravni osnov upisa prava na posjed na ime drugoapelanta i da se ima uspostaviti pređašnje stanje upisa u katastru nekretnina Općine Živinice u predmetnom posjedovnom listu (stanje prije upisa drugoapelanta), i to na nekretninama preciziranim u izreci presude, što su apelanti dužni priznati i trpjeti.

12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da, prema utvrđenju prvostepenog suda, proizlazi da je predmetni darovni ugovor ovjeren kod Općinskog suda 16. maja 2005. godine (kada se smatra da je i zaključen), dakle, nakon donošenja prvostepene presude kojom je utvrđena ništavost kupoprodajnog ugovora u predmetu broj P-420/98, što daje osnova za zaključak da ugovorne strane nisu ni imale namjeru da zaključe nikakav posao, tako da ugovor nije zaključen saglasnošću volja ugovornih strana, nego je nastao saglasnošću ugovornih strana da se samo napravi privid (fikcija) o sklapanju ugovora. Shodno navedenom, ukazano je da je takav pravni posao apsolutno ništav, jer kod njega postoji obostrani svjesni nesklad između volje i očitovanja. Nadalje, istaknuto je da, kada bi se i prihvatili žalbeni navodi apelanata da je prvoapelant bio savjestan prilikom zaključivanja predmetnog ugovora, a imajući u vidu da je drugoapelant bio upisan kao suposjednik na navedenim nekretninama i da nije znao da je poništen kupoprodajni ugovor (što je upitno s obzirom na to da je drugoapelant sin prvoapelanta), prema ocjeni Kantonalnog suda, prvoapelant nije mogao steći pravo vlasništva na nekretninama, jer se pravo vlasništva na nekretninama ne može steći od nevlasnika.

13. Također, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelanti nisu dokazali da na nekretninama koje su bile predmet darovnog ugovora nije dozvoljena gradnja, da to ne proizlazi iz materijalne dokumentacije u spisu, zbog čega nisu osnovani ni navodi apelanata da je zbog tih razloga zaključen sporni ugovor. Dakle, imajući u vidu navedeno, ukazano je da, i prema ocjeni Kantonalnog suda, zaključeni ugovor između apelanata ima karakter darovnog ugovora, kako su ga ugovorne strane i naslovile, a ovo imajući u vidu da ugovorom o zamjeni nastaju za svaku ugovomu stranu prava i obaveze koje nastaju iz ugovora o prodaji za prodavca, što nije slučaj u konkretnoj situaciji. Naime, istaknuto je da to što je članom 3. ugovora o darovanju navedeno da drugoapelant daruje prvoapelantu nekretnine koje su predmet ugovora kao uzvrat za darovane nekretnine, ne mijenja karakter ugovora i ne može se smatrati da je među ugovornim stranama zaključen ugovor o zamjeni, a da je darovni ugovor samo prividni ugovor, kako to pogrešno rezoniraju apelanti, tim prije što se prividnost ugovora ne može isticati prema trećim savjesnim licima (član 66. stav 3. ZOO).

14. Međutim, Kantonalni sud je naveo da se žalbom tužitelja osnovano osporava prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za uspostavu stanja koje je bilo prije zaključenog darovnog ugovora i stanja koje je bilo prije zaključenog ugovora o kupoprodaji, ako se ima u vidu da ništavi ugovori ne proizvode pravno djejstvo i da se smatra da nisu ni zaključeni, tako da se uspostavlja stanje koje je bilo prije zaključenja ništavih ugovora (član 104. ZOO). Naime, ukazano je da, u situaciji kada iz izvedenih dokaza proizlazi da je drugoapelant bio upisan kao posjednik navedenih nekretnina sa dijelom od 1/4, da je na osnovu predmetnog darovnog ugovora prvoapelant upisan kao posjednik sa istim suposjedničkim dijelom, postoji pasivna legitimacija apelanata za postavljeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se na temelju presude uspostavi pređašnje stanje upisa u katastru nekretnina Općine Živinice, u posjedovnom listu bliže preciziranom u izreci presude. Nadalje, istaknuto je da činjenica da se uspostava pređašnjeg stanja odnosi i na izvršeni upis po ugovoru o kupoprodaji, čija ništavost je utvrđena u predmetu broj P-420/98, ne sprečava tužitelje da u predmetnom postupku postave takav tužbeni zahtjev za šta imaju pravni interes s obzirom na to da u vrijeme podnošenja tužbe u ranijem postupku drugoapelant nije bio upisan kao posjednik, zbog čega nije ni postavljen takav zahtjev, a zahtjev tužitelja za promjenu upisa i uspostavu pređašnjeg stanja u postupku pred organom uprave je odbijen na osnovu pravosnažne presude donesene u predmetu broj P-420/98.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelanti smatraju da je u postupku povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

16. Apelanti su istakli da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, u suštini, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, apelanti su ukazali da, u vrijeme kada je predmetni darovni ugovor zaključen, nisu postojale nikakve zakonske smetnje da apelanti raspolažu svojom imovinom, a ukoliko su tužitelji iz parničnog postupka smatrali da su povrijeđena neka njihova prava, mogli su samo postaviti zahtjev za naknadu štete, a nikako sa uspjehom istaći zahtjev za poništenje, odnosno utvrđivanje ništavim pravnog posla u kojem nisu bili ugovorna strana. Isto tako, apelanti su naveli da je drugostepeni sud, zbog razloga koji nisu prihvatljivi, uvažio žalbu tužitelja i preinačio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu. Nadalje, apelanti su istakli da im je pravo na imovinu povrijeđeno jer, ako bi ostale na snazi odluke redovnih sudova, ostali bi bez velike i izuzetno vrijedne zemljišne površine. Navode o diskriminaciji apelanti argumentiraju time što je suprotna strana u postupku bez ikakvog pravnog osnova dovedena u povoljniji položaj. II.Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud je istakao da mu je predmetni spis dostavljen na postupanje 13. februara 2014. godine, a da je presudu donio 10. februara 2017. godine, te je naveo da ostaje kod razloga i stavova navedenih u osporenoj odluci, jer smatra da je osporena odluka donesena uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa procesnog i materijalnog prava, kao i uz poštivanje prava apelanata zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o kompliciranom predmetu u kojem je, pored dva tužbena zahtjeva, trebalo odlučivati i o protivtužbi, a dužinu trajanja predmetnog postupka opravdavao je tako što se pozivao na prevelik broj predmeta koji se nalaze na rješavanju pred tim sudom od kojih je veliki broj hitnih.

19. Tužitelji su ukratko opisali hronološki tok postupka i istakli da nisu apsolutno ništa krivi, niti su šta preduzimali radi odugovlačenja sudskog procesa.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06), sačinjen u Ustavnom sudu, koje glase:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11), sačinjen u Ustavnom sudu, koje glase:

Načelo savjesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Kakav mora biti predmet obaveze Član 46.

(1) Ugovorna obaveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju.

(2) Ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

Ništavost ugovora zbog predmeta Član 47.

Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

Dopušten osnov Član 51.

(1) Svaka ugovorna obaveza mora imati dopušten osnov.

(2) Osnov je nedopušten, ako je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.

(3) Pretpostavlja se da obaveza ima osnov iako nije izražen.

Ništavost ugovora zbog osnova Član 52.

Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.

Prividan ugovor Član 66.

(1) Prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama.

(2) Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost.

(3) Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećem savjesnom licu.

Primjena odredbi i tumačenje spornih odredbi Član 99.

(1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posljedice.

Posljedice ništavosti Član 104.

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

(2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine prinudnim propisima ili moralu društva, sud može odbiti, u cjelini ili djelimično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište, odnosno prebivalište ili boravište.

(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno obiju strana, o značaju društvenih interesa koji se ugrožavaju, kao i o moralnim shvatanjima društva.

Isticanje ništavosti Član 109.

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost apelacije u odnosu na prvoapelanta

24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na prvoapelanta Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda.

Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

25. Ustavni sud, na osnovu stanja u spisu, utvrdio je da je prvoapelant umro 13. septembra 2014. godine. Dakle, apelant je umro u toku predmetnog postupka pred redovnim sudovima, a apelaciju je u njegovo ime podnio njegov advokat koji ga je zastupao u postupku pred redovnim sudovima. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 63. stav (2) Pravila Ustavnog suda predviđeno da će se, u slučaju da apelant umre u toku postupka povodom apelacije postupak obustaviti ukoliko nasljednik u roku od 30 dana od dana smrti ne podnese pismeni zahtjev da preuzima nastavak postupka. Shodno tome, Ustavni sud ne može smatrati dopustivom apelaciju u kojoj se kao apelant navodi lice koje je umrlo prije podnošenja apelacije, a nema dokaza da njegovi nasljednici preuzimaju nadležnost za pokretanje apelacionog postupka pred Ustavnim sudom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelaciju u odnosu na prvoapelanta podnijelo neovlašteno lice.

26. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je u navedenom dijelu apelaciju odbacio kao nedopuštenu.

Dopustivost apelacije u odnosu na drugoapelanta

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 P 032769 14 Gž od 10. februara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu zastupnik drugoapelanta je primio 3. marta 2017. godine a apelacija je podnesena 14. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da su mu u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 17. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi utvrđenja ništavosti ugovora po tužbenom zahtjevu i utvrđivanja valjanosti ugovora po protivtužbenom zahtjevu. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

32. U konkretnom slučaju drugoapelant, u suštini, smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s primjenom prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

33. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju usvojen tužbeni zahtjev tužitelja koji su podnijeli protiv apelanata, pa je utvrđeno da je ništav darovni ugovor zaključen 30. marta 2004. godine, a ovjeren 16. maja 2005. godine, između drugoapelanta, prvoapelantovog sina, kao darodavca, i prvoapelanta, kao daroprimca. Također, usvojen je i tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se naloži uspostava pređašnjeg stanja upisa u nadležnom katastarskom operatu i da se utvrdi da je otpao pravni osnov upisa prava na posjed na ime drugoapelanta, te da se uspostavi pređašnje stanje upisa u katastru nekretnina u predmetnom posjedovnom listu (stanje prije upisa drugoapelanta), i to na nekretninama preciziranim u izreci presude, što su apelanti dužni priznati i trpjeti. S druge strane, odbijen je u cijelosti protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o zamjeni nekretnina koji je sadržan u pravnom poslu koji su pod nazivom darovni ugovor 30. marta 2004. godine zaključili, te kod prvostepenog suda 16. maja 2005. godine ovjerili apelanti, a kojim su apelanti u zamjenu jedan drugome dali svoje nekretnine, pobliže opisane u izreci presude, te da su slijedom toga pravno valjani svi upisi i evidentiranja izvršeni u javnim knjigama o nekretninama na temelju navedenog ugovora, koji uistinu predstavlja ugovor o zamjeni nekretnina, a što su tužitelji dužni priznati i trpjeti. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na obrazloženje Općinskog suda i Kantonalnog suda koji su, polazeći od navedenih odredaba ZOO, zaključili da je predmetni darovni ugovor apsolutno ništav, jer je osnov ugovora nedopušten i nemoralan, odnosno da činjenica da se uspostava pređašnjeg stanja odnosi i na izvršeni upis po ugovoru o kupoprodaji, čija ništavost je utvrđena u predmetu broj P-420/98, ne sprečava tužitelje da u predmetnom postupku postave takav tužbeni zahtjev za šta imaju pravni interes s obzirom na to da u vrijeme podnošenja tužbe u ranijem postupku drugoapelant nije bio upisan kao posjednik zbog čega nije ni postavljen takav zahtjev. Također, Ustavni sud ukazuje na obrazloženje Općinskog suda koji je utvrdio da u predmetnom slučaju ne stoji kao osnovan navod apelanata da se radilo o prikrivenom pravnom poslu (disimulovanom), već, kako to i proizlazi iz sadržine spornog ugovora, da je u pitanju darovni ugovor, pa je slijedom navedenog i odbio protivtužbeni zahtjev apelanata. Ustavni sud smatra da su sudovi u vezi sa navedenim dali dovoljno jasno obrazloženje, koje Ustavni sud, suprotno drugoapelantovim navodima, ne smatra proizvoljnim budući da je ovako obrazloženje utemeljeno na detaljno utvrđenim činjenicama i relevantnim zakonskim odredbama.

34. U vezi s drugoapelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da su tužitelji tužbu podnijeli 6. aprila 2011. godine kojom su zahtijevali utvrđenje ništavosti ugovora, odnosno uspostavu pređašnjeg stanja, dok su apelanti podnijeli protivtužbu kojom su tražili utvrđivanje valjanosti ugovora. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak pred Općinskim sudom trajao dvije godine i šest mjeseci, a žalbeni postupak je trajao dvije godine i 11 mjeseci (računajući od dana dostavljanja predmetnog spisa Kantonalnom sudu). Također, Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Dakle, sagledajući postupak u cjelini, imajući u vidu posebno činjenicu da su redovni sudovi donijeli dvije meritorne presude u periodu od pet godina i deset mjeseci, da je drugoapelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, te da se u konkretnom slučaju radi o složenijem predmetu (tužbeni i protivtužbeni zahtjevi, provođenje vještačenja), Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta nema povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

35. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

36. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje u vezi sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava, pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi i u odnosu na pravo na imovinu.

Pravo na zabranu diskriminacije

37. U pogledu drugoapelantovih navoda o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da drugoapelant kršenje navedenog prava, u suštini, zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje u vezi sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Zabrana zloupotrebe prava

38. U odnosu na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17. Evropske konvencije propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može da tumači tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi apelacije neosnovani.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kada su Kantonalni i Općinski sud detaljno i jasno obrazložili svoj zaključak da je predmetni darovni ugovor apsolutno ništav, odnosno da tužitelji imaju pravni interes za uspostavu pređašnjeg stanja, kao i da se u konkretnom slučaju nije radilo o prikrivenom pravnom poslu (disimulovanom), već da je u pitanju darovni ugovor. Osim toga, Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne nalazi da je dužina postupka u ukupnom trajanju od pet godina i deset mjeseci, u okviru kojeg perioda su donesene dvije presude, prešla granice „razumnog roka“.

40. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, budući da apelant nije ponudio nikakve argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.

41. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.

42. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka d) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1437/17 (D. B. i F. B.) | Sudska praksa | Aktio