Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1738/19 (D. Č.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Aktivna legitimacija
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stečaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1738/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1738/19, rješavajući apelaciju Dragana Čičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragan Čičić protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 102468 18 Rev od 25. februara 2019. godine i Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 102468 18 Gž od 13. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Čičić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nebojša Pantić advokat iz Banjaluke, podnio je 17. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 102468 18 Rev od 25. februara 2019. godine i Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 102468 18 Gž od 13. septembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda, utvrđeno je da je ništav ugovor o prodaji određene zemljišne parcele zaključen 17. februara 2009. godine između PTR „Drvoplast“ Konarevo (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik) kao prodavca i tužitelja („Novi Bimex“ d.d. Brčko u stečaju) kao kupca, te je obavezan apelant da tužitelju na ime povrata kupoprodajne cijene isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su tužitelj i apelantov pravni prednik 17. februara 2009. godine zaključili ugovor o prodaji, kojim je apelantov pravni prednik prodao tužitelju određene nekretnine, da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora apelant bio direktor tužitelja i vlasnik i zakonski zastupnik apelantovog pravnog prednika i da je tužitelj u pretežnom dijelu isplatio kupoprodajnu cijenu. Takođe je utvrđeno da je apelantov pravni prednik brisan iz Registra privrednih subjekata, da su tužitelj i apelantov pravni prednik i apelant sačinili Zapisnik o usaglašavanju prava i obaveza u skladu sa zakonskim propisima (u daljnjem tekstu: Zapisnik), prema kojem apelantov pravni prednik potražuje od tužitelja iznos od 81.899.176,42 KM, a tužitelj od PTR „Drvoplast“ iznos od 41.875.026,29 KM, te da je dan nakon toga otvoren stečajni postupak nad tužiteljem. Apelacioni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor stvarne nenadležnosti, kao i prigovor pogrešne ocjene nalaza vještaka ekonomske struke, tumačenja Zapisnika i pogrešne primjene Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima, odredbe člana 103. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima i odredaba Zakona o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji. Pri tom je naglasio da apelant u toku postupka nije sporio ništavost predmetnog ugovora, već se protivio dijelu tužbenog zahtjeva kojim se traži povrat kupoprodajne cijene, ističući da je traženi iznos u cjelosti isplaćen putem kompenzacije zaključene između tužitelja i apelantovog prednika. S tim u vezi je istakao da, uprkos činjenici da apelant nije sporio da je predmetni ugovor ništav, nije mogao spriječiti nastupanje posljedica ništavosti iz člana 104. Zakona o obligacionim odnosima, kojom odredbom je propisana obaveza svake ugovorne strane, koja primi djelimično ili u cjelosti obavezu druge strane iz ništavog ugovora, da vrati sve ono što je primila. Apelacioni sud je takođe ukazao da je, u situaciji kada je predmetni ugovor ništav a sporazum o prebijanju međusobnih potraživanja zaključen jedan dan prije otvaranja stečaja nad tužiteljem, u kom trenutku je tužitelj insolventan a prodavac brisan iz sudskog registra, navedeni sporazum protivan prinudnom propisu o povratku u prijašnje stanje u slučaju ništavog ugovora. Pri tome je ukazao da je odredbom člana 63. Zakona o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji propisano da se mogu pobijati samo punovažne pravne radnje koje je stečajni dužnik poduzeo u poslednjoj godini prije otvaranja stečanog postupka, te ukazao da se a contrario ne mogu pobijati pravne radnje koje su protivne zakonu, jer one od nastanka ne proizvode pravno dejstvo.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Apelacioni sud propustio primjeniti odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima i Zakona o parničnom postupku kada se nije proglasio stvarno nenadležnim, a što je bio dužan uraditi ex officio. Spori postojanje aktivne legitimacije na strani tužitelja, s obzirom da je stečajni upravnik nad tužiteljevom imovinom u cjelosti priznao apelantova potraživanja, te smatra da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništavost ugovora koji je nesporno raskinut.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelanta ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević