Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1571/17 (V. Č.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Hipoteka
  • Zastara
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Kamata
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1571/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1571/17, rješavajući apelaciju Velimira Čančara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velimira Čančara podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 020236 13 Gž od 12. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Velimir Čančar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Milenko-Vojo Radović, advokat iz Foče, podnio je 23. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 020236 13 Gž od 12. oktobra 2015. godine. Apelant je tokom 2017. godine podnescima u dva navrata dopunio apelaciju.

2. Punomoćnik apelanta je 23. marta 2016. godine u jednoj koverti dostavio dvije apelacije sličnog činjeničnog i pravnog osnova, ali sa različitim apelantima i osporenim presudama. U jednoj apelaciji su kao apelanti bili navedeni Radmilo Radović i Milena Radović, dok je u drugoj apelaciji naveden sadašnji apelant - Velimir Čančar. Apelacija u kojoj su kao apelanti bili navedeni Radmilo Radović i Milena Radović evidentirana je pod brojem AP-1354/16, te odbačena kao očigledno (prima facie) neosnovana odlukom Ustavnog suda broj AP-1354/16 od 7. juna 2016. godine. Apelacija u kojoj je kao apelant naveden Velimir Čančar 23. marta 2016. godine nije evidentirana kao posebna apelacija, nego je naknadno tj. 25. aprila 2017. godine evidentirana kao posebna apelacija pod brojem AP-1571/17.

3. Presudom Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 020236 13 P od 30. septembra 2013. godine utvrđeno je da je apelant sa danom 30. maj 2013. godine tuženom Fondu stanovanja RS, Banjaluka (u daljnjem tekstu: Fond) u cijelosti izvršio uplatu ugovorene otkupne cijene stana po ugovoru o otkupu, te je tuženom naloženo da apelantu izda valjanu ispravu za brisanje upisanog založnog prava na stanu, uz naknadu troškova postupka, te je istovremeno odbijen protivtužbeni zahtjev Fonda kojim je tražena isplata zakonske zatezne kamate zbog docnje u ispunjenju ugovorne obaveze (sve pobliže navedeno u izreci presude).

4. Shodno utvrđenom činjeničnom stanju Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan jer je utvrđeno da je apelant 30. maja 2013. godine u cijelosti izmirio otkupnu cijenu stana, a odredbama ugovora o otkupu nije ugovorena obaveza plaćanja kamata od strane apelanta prema tuženom, čime su se stekli uslovi za davanje pismene saglasnosti za brisanje hipoteke na predmetnom stanu koja je upisana u korist tuženog, shodno članu 173. stav 1. Zakona o stvarnim pravima.

5. U vezi s protivtužbenim zahtjevom Osnovni sud je nakon njegovog razmatranja zaključio da je neosnovan uvažavajući prigovor zastarjelosti naplate zakonskih zateznih kamata kao glavnog duga, pri čemu je sud imao u vidu odredbu člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

6. Odlučujući o žalbi tuženog Fonda Okružni sud je Presudom broj 94 0 P 020236 13 Gž od 12. oktobra 2015. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbijen, a protivtužbeni zahtjev usvojen, tako da je apelant obavezan na isplatu zakonske zatezne kamate, kao i troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

7. Okružni sud je, između ostalog, naveo da je ugovor o otkupu stana ovjeren pred sudom 3. jula 2002. godine, pa kako je za ugovor o otkupu stana propisana obavezna pismena forma i ovjera potpisa ugovornih strana kod nadležnog suda, u smislu odredaba člana 17. stav 2. tada važećeg Zakona o privatizaciji državnih stanova, takav ugovor shodno tome zadovoljava zakonsku formu tek kada se potpisi ugovornih strana ovjere kod nadležnog suda. Sem toga, kako je istakao Okružni sud, tačno je da je u tački VII ugovora o otkupu stana ugovoreno da ako kupac ili njegov nasljednik ne plati tri uzastopne rate, cijeli neotplaćeni ostatak otkupne cijene dospijeva odmah na naplatu. Među strankama nije sporno da je apelant bio u docnji sa uplatama mjesečnih rata u periodu od 16. januara 2004. godine do 30. maja 2013. godine i da zakonska zatezna kamata za taj period iznosi 5.322,022 KM, a apelant navedeno nije osporio, niti je osporio visinu obračunate kamate, osim što je istakao prigovor zastarjelosti potraživanja kamata.

8. Prema ocjeni Okružnog suda prigovor zastarjelosti potraživanja kamata prvostepeni sud je pogrešno usvojio smatrajući da se radi o povremenim potraživanjima, u smislu člana 372. ZOO-a i da se shodno tome primjenjuje trogodišnji rok iz navedene odredbe, a ne opšti zastarni rok iz člana

371. ZOO-a. Okružni sud je u vezi s tim naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant posljednju ratu na ime otkupne cijene stana uplatio 30. maja 2013. godine, a da je Fond protivtužbeni zahtjev istakao 26. jula 2013. godine iz čega slijedi da je prigovor zastarjelosti potraživanja kamata iz protivtužbe neosnovan. U vezi s tim Okružni sud je, između ostalog, naveo da povremena potraživanja počivaju na stalnom pravu, a u konkretnoj parnici radi se o potraživanja na osnovu ugovora o otkupu stana na otplatu koja je ugovorena u mjesečnim jednakim ratama, pa stoga takva potraživanja zastarijevaju u roku shodno osnovu iz koga potiču, pa pošto nije propisan poseban rok zastarjelosti za ovu vrstu potraživanja primjenjuje se opšti zastarni rok iz člana 371. ZOO-a koji iznosi 10 godina.

9. Potom se Okružni sud pozvao na odredbu člana 277. ZOO-a koja propisuje da je svaki dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze dužan da plaća zateznu kamatu, naglasivši da se kamata duguje po osnovu opšteg načela po kome onaj koji neovlašteno zadrži isplatu treba da plaća kamatu, a dužnik duguje kamatu kad padne u docnju, bez obzira da li je bilo štete za povjerioca. Prema odredbi člana 324. ZOO-a dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje, a zbog toga povjerilac ima pravo da traži zateznu kamatu, bez obzira što je dužnik platio glavni dug, a kamate i teku sve do ispunjenja glavnog duga pri čemu je naglašeno da kamate, kao sporedno potraživanje, dijele sudbinu glavnog duga, pa i u pogledu zastarjelosti. Zakonska zatezna kamate se duguje, prema odredbi člana 277. ZOO-a, kada dužnik zadocni sa isplatom novčane obaveze, što znači da zatezna kamata nije stvar volje ugovorača, već se ona plaća po samoj sili zakona i ona postoji i kad nije ugovorena za razliku od tzv. ugovorene kamate.

10. Budući da apelant nije isplatio kamate kao sporedno potraživanje, prema ocjeni Okružnog suda, nisu se ispunili ni uslovi da prestane hipoteka kao založno pravo, niti da se izda brisovna dozvola, pri čemu je taj sud imao u vidu odredbe člana 173. odnosno člana 141. stav (4) Zakona o stvarnim pravima.

Apelacioni navodi

11. Apelant smatra da je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešnom tumačenju odredaba ZOO-a koje se tiču zastarjelosti (odredbe člana 371., 372. i 324. ZOO-a), te odredaba Zakona o stvarnim pravima (čl. 173. i 141.) jer je, prema ocjeni apelanta, primjena citiranih odredaba od strane Okružnog suda bila proizvoljna i diskriminatorska. Apelant u iscrpnoj apelaciji, između ostalog, tvrdi da plaćanje zakonske zatezne kamate ugovorom nije bilo dogovoreno kako i na koji način i na koje iznose će se vršiti obračun kamata. U dopunama apelacije apelant je dostavio nekoliko rješenja Vrhovnog suda koja su donesena tokom 2017. godine u kojima je taj sud, razmatrajući revizije, u smislu člana 237. stav 3. ZPP-a, povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja, iznio stav suprotan stavu Okružnog suda o spornom pitanju zastare, što je bio razlog da Vrhovni sud ukine drugostepene odluke i predmete vrati drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

12. Pri ispitivanju dopustivost apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Ustavni sud je u dosadašnjoj praksi konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. U vezi sa brojnim apelacionim prigovorima kojima apelant dovodi u pitanje zakonitost osporene presude Okružnog suda tvrdeći da je osporena presuda donesena kao rezultat proizvoljne primjene i tumačenja materijalnog prava i to ZOO-a i Zakona o stvarnim pravima Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u kontekstu gotovo identičnih apelacionih prigovora (vidi, inter alia, Ustavni sud, Odluka broj AP- 3053/15 od 15. novembra 2017. godine tač. 35-46, i op. cit. AP-1354/16 tačka 10, dostupne na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da je u odluci AP-3053/15, nakon detaljne analize, zaključio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju u situaciji kada je Okružni sud svoju odluku zasnovao na relevantnim odredbama ZOO-a i Zakona o stvarnim pravima, pri čemu je o spornom pitanju zastare dato obrazloženje koje ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti u primjeni i tumačenju relevantnih zakonskih odredaba. Ustavni sud podsjeća da se u navedenoj odluci dotakao i prigovora vezanih za odluke Vrhovnog suda na koje je apelant i u predmetnoj apelaciji naknadno ukazao (op.cit. AP- 3053/15, tačka 40).

16. Ustavni sud smatra da okolnosti konkretnog slučaja nisu mogle dovesti do drugačijeg odlučenja, pa se Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u navedenim odlukama.

17. Stoga, slijedeći sopstvenu praksu Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u odnosu na osporenu presudu Okružnoga suda očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1571/17 (V. Č.) | Sudska praksa | Aktio