Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2067/17 (Medžlis Islamske zajednice Brčko)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Vanparnični postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Naknada
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2067/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-2067/17, rješavajući apelaciju Medžlisa Islamske zajednice Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koju je podnio Medžlis Islamske zajednice Brčko protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne br. 96 0 V 081194 17 Rev od 30. avgusta 2017.

godine i 96 0 V 081194 16 Gž 2 od 1. marta 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Medžlis Islamske zajednice Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 24. maja 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 V 081194 16 Gž 2 od 1. marta 2017. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-2067/17.

2. Apelant je, po punomoćniku, podnio 29. septembra 2017. godine apelaciju protiv rješenja Apelacionog suda broj 96 0 V 081194 17 Rev od 30. avgusta 2017. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4095/17.

3. S obzirom na to da se gore navedene apelacije zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu i tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija (dvije) u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2067/17.

4. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je rješenje broj 96 0 V 081194 15 V 2 od 25. maja 2016. godine kojim je apelantu, kao ranijem nosiocu prava građenja, određena novčana naknada za zemljište preciznije označeno u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište ili predmetna nekretnina) eksproprisano rješenjem Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinskopravne poslove Vlade Brčko Distrikta BiH (broj i datum pobliže navedeni u izreci rješenja) u preciziranom novčanom iznosu, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom (stav 1. izreke), pa je predlagač obavezan da apelantu isplati tu novčanu naknadu kao i troškove vanparničnog postupka (st. 2. i 3. izreke).

5. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja konstatovao da je predmet odlučivanja u predmetnoj vanparničnoj stvari određivanje naknade za eksproprisano predmetno zemljište, budući da pred nadležnim organom uprave nije postignut sporazum o naknadi. Takođe, ukazao je da su u toku dokaznog postupka izvedeni dokazi vještačenjem po vještaku građevinske struke Zijadu Begoviću i saslušanjem tog vještaka, te čitanjem materijalnih dokaza (preciziranih na str. 2. i 3. predmetnog rješenja) pa je nakon savjesne i brižljive ocjene dokaza shodno članu 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučeno kao u izreci.

6. U vezi sa apelantovim prijedlogom mu se za izuzetu nekretninu da u zamjenu idealni dio precizirane nekretnine (u naravi djelom dvorište, djelom drugo neplodno zemljište i poslovno-stambena zgrada; u daljnjem tekstu: zamjenska nekretnina), Osnovni sud je istakao da taj prijedlog nije prihvatio jer se ne radi o nekretninama koje su po strukturi, površini i izgrađenosti odgovarajuće jedna drugoj, s obzirom da zamjenska nekretnina ima status izgrađenog građevinskog zemljišta, a da predmetna nekretnina ima status neizgrađenog građevinskog zemljišta.

7. Osnovni sud je konstatovao da je prema odredbi člana 33. stav 1. Zakona o eksproprijaciji Brčko distrikta BiH ( u daljnjem tekstu: Zakon o eksproprijaciji), a u vezi sa odredbom člana 21. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu) odlučna činjenica, koju sud treba utvrditi u postupku određivanja naknade, tržišna vrijednost predmetne nekretnine. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je Komisija za utvrđivanje iznosa naknade u postupku eksproprijacije nekretnina Direkcije za finansije Brčko distrikt BiH (u daljnjem tekstu: Komisija) utvrdila tržišnu vrijednost predmetne nekretnine uzimajući u obzir parametre kao što su površina, vrijednost za zonu u kojoj se ista nalazi, mogućnost pristupa nekretnini, kao i njenu upotrebnu vrijednost. Osnovni sud je prihvatio procjenu tržišne vrijednost eksproprisane nekretnine koju je sačinila Komisija, ocijenivši da je podatak o tržišnoj vrijednosti te nekretnine, naveden u predmetnoj procjeni, potpun, objektivan, stručan i sačinjen u skladu sa pozitivnim propisima. U skladu sa tom procjenom Osnovni sud je odredio naknadu za predmetnu eksproprisanu nekretninu. Za razliku od navedenog, Osnovni sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Zijada Begovića u pogledu tržišne vrijednosti predmetne nekretnine. Naime, Osnovni sud je ukazao da taj vještak nije naveo egzaktne podatke, već da su njegovi navodi dosta proizvoljni i neutemeljeni na dokazima, a da je velik i sam raspon cijena koje je koristio za istu ili sličnu lokaciju za zemljište u izgradnji (kako je to sve precizno obrazloženo na strani 4. rješenja). Osnovni sud je takođe konstatovao da je vještak u nalazu i mišljenju kao kriterijum za procjenu tržišne vrijednosti predmetne nekretnine uzimao jedino položaj parcele u odnosu na centar grada (nultu tačku), a da nije uzeo u obzir površinu parcele, njen položaj i okruženje u mikrosredini i infrastrukturnu uređenost parcele. Pored toga, ukazao je da je i sam vještak u svom nalazu i mišljenju naveo „da se ne može utvrditi da je ovo tačna i precizno utvrđena tržišna cijena zemljišta i da bi se na ovoj analizi trebalo vjerovatno još puno raditi“. U vezi sa navodima vještaka da je nekretnina koja se ekspropriše „specifična-nesvakidašnja“ i da se zbog toga ne može napraviti usporedba, Osnovni sud te navode nije prihvatio, obrazloživši da predmetna nekretnina ni po čemu nije specifična. Osim toga, Osnovni sud je ukazao da jedini podatak koji je vještak koristio pri procjeni tržišne vrijednosti predmetne nekretnine vrijednost iz preciziranog ugovora o udruživanju sredstava radi izgradnje stambenog objekta. Međutim, obrazložio je da nije mogao prihvatiti taj dio nalaza i mišljenja jer je pri zaključenju tog ugovora uzeta u obzir buduća namjena zemljišta, a po položaju to zemljište je bliže centru grada od eksproprisanog zemljišta, nalazi se u kompleksu stambenih zgrada i kuća, ima svu infrastrukturu, pa se ne može komparirati sa eksproprisanim zemljištem koje je obraslo i predstavlja šikaru.

8. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Osnovnog suda, koju je Apelacioni sud odbio rješenjem broj 96 0 V 081194 16 Gž 2 od 1. marta 2017. godine.

9. Apelacioni sud je ocijenio da je prvostepeni sud u obrazloženju prvostepenog rješenja dao jasne razloge zašto nije prihvatio nalaz vještaka građevinske struke odnosno zašto je prihvatio tržišnu vrijednost predmetne nekretnine utvrđenu od strane Komisije. Pri tome, konstatovao da se žalbenim navodima zapravo ne osporava visina utvrđene naknade, već da je apelant u suštini osporio prvostepeno rješenje zbog toga što naknada za eksproprisane nekretnine nije određena davanjem u svojinu (susvojinu) zamjenske nekretnine, te da je u vezi sa tim smatra da je izostala pravilna ocjena nalaza i mišljenja vještaka, da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. U vezi sa tim, Apelacioni sud je istakao da u smislu odredbe člana 33. Zakona o eksproprijaciji nije sporno da se naknada za eksproprisane nekretnine može dati davanjem u svojinu (susvojinu) druge nepokretnosti, naravno pod uslovom ako korisnik eksproprijacije ima takve nepokretnosti približno iste tržišne vrijednosti i ako sa tom nepokretnosti korisnik eksproprijacije može raspolagati, kao što nije ni sporno da se u sudskom postupku može sprovesti dokaz putem vještaka odgovarajuće struke radi pravilnog utvrđivanja naknade. Dalje, istakao je da, kada se naknada daje davanjem u zamjenu druge odgovarajuće nekretnine, pod odgovarajućom nekretninom se podrazumijeva nekretnina koja po svojim karakteristikama odgovara eksproprisanoj nepokretnost, kako bi se zapravo ranijem vlasniku omogućili isti uslovi korištenja koje je imao od eksproprisane nekretnine. Apelacioni sud je takođe istakao da nije sporno da suvlasnički dijelovi mogu biti predmet prometovanja (u skladu sa materijalnim propisima). Međutim, ukazao je da zamjenska nekretnina, koja se traži u zamjenu za eksproprisano zemljište, ima status izgrađenog građevinskog zemljišta, da se parcelacija zemljišta provodi u skladu sa prostornim planovima , te da je na zamjenskoj nekretnini izgrađen stambeno-poslovni objekat, odnosno da se nalazi u prostornoj cjelini stambenog naselja „Kolobara“ i u funkciji je izgrađenog stambeno-poslovnog objekta, kao i da se zgrada koja je izgrađena na pravu građenja prenosi sa pravom građenja. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je ocijenio da je zaključak prvostepenog suda da ta nekretnina koji apelant isključivo traži u zamjenu, pa makar i davanjem u susvojinu na način na koji to insistira apelant, ne predstavlja odgovarajuću naknadu u smislu odredbe člana 33. Zakona o eksproprijaciji. Dakle, imajući u vidu da apelant predložio da dobije kao naknadu isključivo zamjensku nekretninu i to u suvlasničkom udjelu, a ne drugu odgovarajuću nekretninu koju bi mu predlagač mogao obezbijediti, a koja po svojim karakteristikama i ekvivalentu odgovara izuzetom zemljištu, Apelacioni sud je ocijenio da nisu ispunjeni uslovi da se naknada odredi na način kako to je to predložio apelant.

10. Apelant je podnio reviziju protiv rješenja Apelacionog suda, koju je Apelacioni sud odbio rješenjem broj 96 0 V 081194 17 Rev od 30. avgusta 2017. godine

11. Apelacioni sud je konstatovao da je u obrazloženju drugostepenog rješenja odgovoreno na sve apelantove žalbene navode koji se odnose na njegov prijedlog da se naknada za eksproprisane nekretnine odredi davanjem zamjenske nekretnine. Imajući u vidu da apelant isključivo traži da mu se dodijeli zamjenska nekretnina u preciziranom suvlasničkom dijelu, a da ne pristaje ne drugu odgovarajuću nekretninu koju bi mu predlagač mogao obezbijediti, koja bi po svojim karakteristikama i statusu odgovarala eksproprisanoj nekretnini, Apelacioni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da nisu ispunjeni uslovi da se ta nekretnina dodijeli apelantu u zamjenu za eksproprisanu nekretninu, a koji zaključak je pravilno prihvatio i drugostepeni sud. Pored toga, Apelacioni sud je zaključio je da je visina naknade za eksproprisanu nekretninu određena pravilno u skladu sa odredbom člana 33. Zakona o eksproprijaciji i da je prvostepeni sud sasvim jasno i argumentovano naveo zašto visina te naknade nije određena prema procjeni vještaka građevinske struke, a za koju naknadu apelant inače nije ni zainteresovan jer traži samo drugo zemljište i to samo zamjensku parcelu u preciziranom suvlasničkom dijelu iako za to nisu ispunjeni uslovi.

12. Apelant u apelaciji broj AP-2067/ 17 tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa tim, apelant u suštini tvrdi da redovni sudovi nisu pravilno cijenili izvedene dokaze i pravilno primijenili materijalno i procesno pravo kada mu u zamjenu za eksproprisanu nekretninu nisu dodijeli preciziranu nekretninu u idealnom (alikvotnom dijelu). Takođe, apelant tvrdi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju promijenili svoj pravni stav da apelant ima pravo na naknadu u vidu druge odgovarajuće nekretnine, a da nisu obrazložili zašto su to učinili. Takođe, tvrdi da se Bošnjaci „diskriminiraju po nacionalnoj osnovi pri imenovanjima u Apelacionom sudu […]“.

13. Apelant se u apelaciji broj AP-4095/17 poziva na povredu istih prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom na koja se pozvao u apelaciji broj AP-2067/ 17 i u suštini ponavlja apelacione navode kao u toj apelaciji. Pored toga, ističe da u konkretnom slučaju diskriminisan po nacionalnoj osnovi. U vezi sa tim, apelant tvrdi da je u drugom predmetu broj 96 0 V 0875888 u postupku određivanja naknade za eksproprisanu nekretninu, protivniku predlagača Dušanu Matiću, koji je po nacionalnosti Srbin, kao naknada za eksproprisano pravo građenja dato pravo građenja na drugoj odgovarajućoj nekretnini. U prilogu apelacije, dostavio je, između ostalog, rješenja Osnovnog suda i Apelacionog suda, donesena u predmetu broj 96 0 V 0875888 u predmetu predlagača protiv protivpredlagača „M.D.“ (u rješenjima su navedeni isključivo inicijali protivpredlagača).

14. Zakon o eksproprijaciji Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“, br. 6/04, 19/07, 2/08, 19/10, 15/11 i 18/18 – Prečišćeni tekst). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o eksproprijaciji Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“, br. 6/04, 19/07, 2/08, 19/10 i 15/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi navedenog Zakona, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 33.

Naknada za eksproprisanu nekretninu određuje se u novcu u visini tržišne vrijednosti eksproprisane nekretnine ili davanjem druge odgovarajuće nekretnine u vrijednosti ne većoj od tržišne vrijednosti eksproprisane nekretnine u vrijeme zaključenja sporazuma o naknadi.

Tržišnu vrijednost nekretnina utvrđuje Direkcija za finansije Distrikta (u daljnjem tekstu: Direkcija), na zahtjev Odjeljenja.

[…]

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Ustavni sud zapaža da u suštini apelant smatra da su u osporenim odlukama pogrešno ocijenjeni dokazi, te da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, pa mu slijedom toga nije dosuđena adekvatna naknada za eksproprisane nepokretnosti u vidu dodjele zamjenske nekretnine, a što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, ukazuje da je rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

18. Ustavni sud ukazuje da se Apelacioni sud, koji je u predmetnom postupku odlučivao kao žalbeni i revizijski sud, u osporenim odlukama, kojima je zapravo potvrđeno rješenje Osnovnog suda o određivanju naknada za eksproprisanu nepokretnost u vidu novčane naknade u preciziranom iznosu, pozvao na odredbe člana 33. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, u vezi sa odredbom člana 21. stav 2. Zakona o vlasništvu. Ustavni sud dalje primjećuje da su redovni sudovi obrazložili zašto nisu prihvatili apelantov prijedlog da se naknada za eksproprisanu nekretnini odredi dodjelom zamjenske nekretnine odnosno zašto se u konkretnom slučaju apelantu ima isplatiti tržišna vrijednosti eksproprisane nepokretnosti prema procjeni Komisije, a ne procjeni koju je izvršio vještak građevinske struke.

19. Imajući u vidu gore navedeno, te citirane odredbe Zakona o eksproprijaciji, kao i činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz predočenih dokumenata, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženjima osporenih odluka, nasuprot apelantovim tvrdnjama, razmotrio sva sporna pitanja. Takođe, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u osporenim odlukama dao detaljne, jasne i precizne razloge zašto se, u okolnostima apelantovog slučaja, naknada za eksproprisanu nekretninu nije mogla odrediti dodjelom zamjenske nekretnine odnosno zašto se u konkretnom slučaju apelantu ima isplatiti tržišna vrijednosti eksproprisane nepokretnosti prema procjeni Komisije. Dakle , Apelacioni sud je u osporenim rješenjima dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pri čemu je obrazložio zašto apelantovi navodi, koje je isticao u žalbi i reviziji a koje ponavlja u apelaciji, nisu mogli dovesti do drugačije odluke u konkretnoj pravnoj stvari. U datim obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Nasuprot apelantovom mišljenju, ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da su proizvoljno cijenjeni dokazi i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, a apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo i do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, iako se apelant izričito nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskiriminisan, da iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. Pri tome iz apelacionih navoda proizilazi da apelant ove tvrdnje zapravo dovodi u vezu sa svojim statusom vjerske institucije smatrajući da su redovni sudovi zbog tog njegovog statusa naknadu za eksproprisanu nekretninu proizvoljno odredili isplatom tržišne vrijednosti umjesto dodjelom zamjenske nekretnine te da su ga na taj način diskriminisali u odnosu na pripadnika druge vjerske zajednice kojem su naknadu za eksproprisane nekretnine odredili davanjem druge odgovarajuće nekretnina. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na prethodne razmatranja u vezi sa tvrdnjama o kršenju prava na pravično suđenje u kojima je Ustavni sud zaključio da su obrazloženja osporenih odluka jasna i logična i da u istim nema elemenata koji ukazuju da je procjena dokaza i činjenica u konkretnom slučaju zloupotrijebljena na štetu apelanta, niti da je primjena materijalnog i procesnog prava bila proizvoljna.

21. Nadalje, Ustavni sud zapaža da, apelant osim ovih svojih tvrdnji nije ponudio relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenim odlukama neki drugi način diskriminisan po nekom zabranjenom osnovu. Naime, Ustavni sud ukazuje da je iz dokumentacije koju je dostavio apelant (prije svega, preciziranih rješenja Osnovnog i Apelacionog suda) proizilazi da je M.D. naknada za eksproprisanu nekretninu (u naravi njiva) data u vidu davanja prava građenja na drugoj nekretnini (u naravi pašnjak), a što je činjenično različito od konkretne situacije u kojoj je apelant tražio da mu se naknada za ekspropisanu nekretninu (koja predstavlja neizgrađeno građevinsko zemljište) dodijeli davanjem precizirane nekretnine (koja predstavlja izgrađeno građevinsko zemljište). Iz navedenog dakle proizilazi da apelant zapravo nije dokazao da je po nekom zabranjenom osnovu drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji. Imajući u vidu sve naprijed navedeno odnosno uzimajući u obzir da apelant nije ponudio relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenim odlukama diskriminisan zbog svog statusa vjerske institucije, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani i apelantovi navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2067/17 (Medžlis Islamske zajednice Brčko) | Sudska praksa | Aktio