Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-794/19 (A.P. i M. V.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršaj
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-794/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-794/19, rješavajući apelacije A. P. i Milana Vukobratovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
A. P. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Pr 051794 19 Pžp od 1. februara 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 Pr 051794 18 Pr od 17. oktobra 2018. godine i Milan Vukobratović protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Pr 056372 18 Pžp od 13. decembra 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 Pr 056372 18 Pr od 17.
septembra 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-794/19
1. A. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Drinka Lekić advokat iz Tešnja, podnio je 21. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 Pr 051794 19 Pžp od 1. februara 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 Pr 051794 18 Pr od 17. oktobra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen odgovornim zbog izvršenja prekršaja iz člana 3. stav 1. tačka 4. Zakona o javnom redu i miru Zeničko-dobojskog kantona, za koji prekršaj mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM.
3. U obrazloženju osporene konačne odluke Kantonalni sud je da odrebom člana 68. stav 1. Zakona o prekšajima propisano da ako okrivljeni ili ovlašteni organ namjeravaju pozvati svjedoke, oni moraju osigurati pojavljivanje takvih svjedoka na usmenom pretresu, te da u slučaju da svjedok ne želi dragovoljno pristupiti na sud svaka od strana može zahtijevati od suda da pozove takve svjedoke, kao i da svaki takav zahtjev mora se podnijeti najmanje osam dana prije dana određenog za usmeni pretres. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je ukazao da apelant i njegova braniteljica nisu osigurali pojavljivanje navedenog svjedoka na usmenom pretresu niti su podnijeli zahtjev prvostepenom sudu da se E. L. pozove na usmeni pretres, slijedom čega E. L. nije ni saslušan u dokaznom postupku, prema čemu se može zaključiti da nije došlo do povrede prava na odbranu apelanta. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je u žalbi navedeno da je policijski službenik koji je sačinio prekršajni nalog i primio E. P. na razgovor, nezakonito zaobišao da pribavi izvještaj policijske patrole koja je kritičke prilike postupala na licu mjesta po pozivu apelanta. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da navedenim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje zakonitost rješenja o prekršaju jer ne ukazuje ni na kakve propuste u primjeni zakona koje je eventualno počinio prvostepeni sud.
AP-813/19
4. Milan Vukobratović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kojeg zastupa Jadranko Stupar advokat iz Gradiške, podnio je 22. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 Pr 056372 18 Pžp od 13. decembra 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 Pr 056372 18 Pr od 17. septembra 2018. godine.
5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelant je proglašen odgovornim zbog izvršenja prekršaja iz člana 234 a. stav 1. tačka 7. Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, za koji prekršaj mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 400,00 KM, te su mu određena dva kaznena boda.
6. U obrazloženju osporene konačne odluke Okružni sud je naveo da iz obrazloženja rješenja prvostepenog suda proizilazi da je apelant oglašen odgovornim za prekršaj koji mu se stavlja na teret jer je utvrđeno da je apelant 15. jula 2018. godine upravljao putničkim vozilom, a isti nema pravo da upravlja vozilom "B" kategorije. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud na osnovu uvida u spis iz evidencije ličnih dokumenata izdanih na ime apelanta, te izvršenu provjeru kroz elektronsku bazu od strane ovlaštenog referenta PS Brod, kao i uvidom u fotografiju vozačke dozvole izdatu u SJB Srbac 29. oktobra 1999. godine, pravilno zaključio da je apelant počinio navedeni prekršaj. Naime, Okružni sud je dalje naveo da je predmetna vozačka dozvola važila do 1. februara 2010. godine, kao i da prema apelantovoj izjavi istu nije mogao zamijeniti s obzirom da je imao neplaćenih novčanih kazni. Prema tome, Okružni sud je ukazao da je predmetna vozačka poništena, odnosno isto je evidentno iz elektronskog ispisa IDDEE-a, iz kojeg proizilazi da apelant nema vozačku dozvolu u BiH.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-794/19.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti svoje navode o povredama navedenog prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni procesnog i materijalnog prava.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih odluka, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević