Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-186/19 (A. V.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Uknjižba
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dosjelost
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-186/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-186/19, rješavajući apelaciju Arifa Vehabovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Arif Vehabović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 127 0 P 023586 17 Rev od 16. oktobra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 P 023586 15 Gž od 15. septembra 2016.

godine i Presude Općinskog suda u Banovićima broj 127 0 P 023586 12 P od 31. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Arif Vehabović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, podnio je 11. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 127 0 P 023586 17 Rev od 16. oktobra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 P 023586 15 Gž od 15. septembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Banovićima broj 127 0 P 023586 12 P od 31. decembra 2014. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev kojim su tužioci (apelant, H.V., Ć.V., F.V., A.Z. i Š.V.) tražili da se utvrdi da su oni posjednici i vlasnici određenih nekretnina i da je dosljedno tome tužena (Opština Banovići) dužna da trpi da se izbriše izvršena uknjižba o pravu tužene da raspolaže ovim nekretninama u dijelu 1/1, te da se tužioci kao pravni sljednici V.V. i sadašnji posjednici i korisnici uknjiže sa dijelom od po 1/6 na svakog.

3. U obrazloženju drugostepene odluke Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja i obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je predmetna nekretnina 1947. godine od djeda apelanta eksproprisana u korist opštenarodne imovine, da je od 1975. godine nekretninu koristio otac apelanta, te da je 2006. godine izvršena deeksproprijacija predmetne nekretnine. Ujedno je izvršen upis vlasništva u korist državne svojine, sa pravom raspolaganja Opštine Banovići, dok je privremeno pravo korištenja upisano u korist oca apelanta. Nakon smrti njihovog oca apelant i ostali tužioci su nastavili da koriste predmetnu nekretninu. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da od 1947. godine prednici apelanta nisu bili upisani ni kao vlasnici, a ni kao posjednici predmetnih nekretnina, sve do 2006. godine kada je uknjiženo privremeno pravo korištenja u korist prednika apelanta. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na ovako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbu člana 32. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kada je izveo zaključak da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uslovi za sticanje prava vlasništva dosjelošću, budući da apelant i ostali tužioci nisu dokazali savjestan i zakonit posjed u potrebnoj dužini trajanja.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je, nasuprot revizijskim navodima, drugostepeni sud u obrazloženju presude ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja, te je dao razloge o tome da posjed od 1947. godine nije relevantan za predmetni spor, budući da je predmetna nekretnina tada eksproprisana, a da je deeksproprijacija izvršena tek 2006. godine od kada se prihvata savjesnost posjeda, ali da vrijeme za dosjelost nije proteklo. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je savjesnost posjeda sporna i nakon 2006. godine, budući da se predmetne nekretnine nalaze u zoni gradskog građevinskog zemljištva. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da apelant i ostali tužioci svakako ne mogu steći pravo vlasništva na takvom zemljištu bez odluke opštine u skladu sa Zakonom o građevinskom zemljištu BiH, te da, iako je ova činjenica zanemarena u postupku, ona ne utiče na drugačiju odluku suda.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da sudovi nisu odgovorili na sve prigovore iz žalbe, odnosno revizije, i da nisu ispravno cijenili dokaze, zbog čega osporene odluke ne zadovoljavaju standard „obrazložene odluke“. Takođe, apelant navodi da se predmetni postupak nije vodio u skladu sa pravilima koje propisuje Zakon o parničnom postupku FBiH, a zbog čega je pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Dakle, cijeneći u konkretnom slučaju osporene presude, Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelan ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-186/19 (A. V.) | Sudska praksa | Aktio