Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1495/17 (Slobodan Marčeta i„Liberty“ d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1495/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1495/17, rješavajući apelaciju Slobodana Marčete i „Liberty“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Marčete i „Liberty“ d.o.o. Banjaluka podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 013758 16 Kž 16 od 23. novembra 2016.

godine i S1 2 K 013758 14 K od 17. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Marčeta (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke podnio je 18. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu Sud BiH) br. S1 2 K 013758 16 Kž 16 od 23. novembra 2016. godine i S1 2 K 013758 14 K od 17. maja 2016. godine [pismeni otpravak od 27. jula 2016. godine]. Apelacija je u Ustavnom sudu evidentirana pod brojem AP-1495/17.

2. „Liberty“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Banjaluke, kojeg također zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke podnio je 18. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv istih presudā Suda BiH kao i prvoapelant. Apelacija je u Ustavnom sudu evidentirana pod brojem AP-1496/17.

3. Na osnovu člana 32. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da apelacije pokreću slična pravna pitanja, kao i da proizlaze iz istog činjeničnog supstrata, Ustavni sud je odlučio da apelacije spoji i vodi jedan postupak pod brojem AP 1495/17.

4. Sud BiH je donio Presudu broj S1 2 K 013758 14 K od 17. maja 2016. godine kojom je prvoapelanta, direktora i odgovornu osobu u pravnoj osobi - drugoapelantu proglasio krivim da je radnjama opisanim pod tačkom 12. osuđujućeg dijela izreke presude počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 4. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: KZ BiH) a u vezi sa krivičnim djelom poreska utaja iz člana 210. stav 2. KZ BiH, za koja djela mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Istom presudom, a primjenom odredaba čl. 110. i 111. KZ BiH, od optuženih, uključujući prvoapelanta, je oduzeta imovinska korist stečena krivičnim djelom, i to u visinama utajenog poreza, a koje imovinske koristi su optuženi pribavili kao odgovorne osobe u pravnim licima, koji iznosi su precizirani u presudi. Nadalje, pobijanom presudom pravne osobe, između ostalih drugoapelant, oglašene su odgovornim za krivična djela optuženih fizičkih osoba, odnosno da je drugoapelant, kao pravna osoba u prikazanom lancu fiktivnog prometa, omogućila imenovanim pravnim licima u 2007. godine lažno prikazivanje fiktivnog prometa u cilju umanjenja poreskih obaveza propisanih poreskim zakonodavstvom BiH, odnosno davanje lažnih podataka o stečenim oporezivim prihodima koju je u ime, za račun i u korist navedene pravne osobe omogućio prvoapelant, direktor i odgovornoj osobi u pravnom licu –drugoapelantu u ukupnom iznosu od 56.317,60 KM, na način opisan u tački izreke presude koja se odnosi na prvoapelanta, pa mu je Sud BiH izrekao kaznu prestanka pravne osobe.

5. U veoma detaljnom obrazloženju presude Sud BiH je naveo (strana 44) završnu riječ apelanata. Nadalje, na strani 53. Sud BiH navodi relevantne odredbe KZ a zatim i relevantne blanketne propise (na str. 54-55 presude) i to Zakon o porezu na dodatnu vrijednost, Zakon o Upravi za indirektno oporezivanje BiH, Zakon o postupku indirektnog oporezivanja, Zakon o računovodstvu i reviziji FBiH i Zakon o računovodstvu i reviziji RS. Od strane 55. presude, Sud BiH navodi sadržaj provedenih dokaza, pa na str. 89 - 91 navodi iskaz svjedoka (zaposlenog u Upravi za indirektno oporezivanjem u daljnjem tekstu UIO,) koji je naveo kako je izvršena kontrola kod drugoapelanta i to u dva navrata, odnosno šta je utvrđeno i za koji navedeni period., kao i iskaz svjedoka Z.L., na strani 99. Također, na strani 105. naveden je nalaz vještaka, koji je od strane Tužilaštva dobio naredbu za vještačenje, a čiji zadatak je bio da izvrši finansijsko vještačenje po dokumentaciji koja je dostavljena koja se odnosi između ostalog na drugapelanta i da se utvrdi valjanost dokumentacije sa aspekta poreznog zakonodavstva, hronologija vođenja knjigovodstva i hronologija novca u blagajni, kao i transfera putem poslovnih banaka. Vještak je trebao da se izjasni da li su pravna lica među kojima je drugoapelant mogla tražiti i ostvariti (na osnovu postojeće dokumentacije) povrat PDV-a, te da utvrdi da li je bilo stvarnog prometa ili se radilo o fiktivnom prometu. Sud BiH nadalje iznosi nalaz i mišljenje vještaka, koje je dat u toku postupka, između ostalog za drugoapelanta, ukazuje da se radi o fiktivnom prometu i neosnovanom povratu PDV-a. Vještak je napravio i rekapitulaciju poreskih obaveza pravnih lica (između ostalih drugoapelanta) odnosno iznos neosnovano vraćenog PDV. Vještak je ispitan od strane Tužilaštva, kao i od strane odbrana. Od strane 171. Sud BiH je dao ocjenu dokaza, konkretno za apelante od strane 204-207. Sud BiH navodi da je na osnovu dokaza Tužilaštva, koje odbrane nisu dovele u pitanje, ocjenom svakog dokaza pojedinačno i dovodeći iste u međusobnu vezu, utvrdio da su optuženi među kojima je prvoapelant, i pravne osobe, među kojima je drugoapelant, na način opisan u izreci presude počinili krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. KZ u vezi sa krivičnim djelom porezna utaja poreza iz člana 210 KZ. Sud BiH je naveo da je ocjenom provedenih dokaza van razumne sumnje utvrdio - da je prvoapelant kao direktor i odgovorna osoba u pravnom licu (drugoapelantu) poduzetim radnjama, na način kako je to detaljno navedeno u izreci presude, pristupio grupi za organizovani kriminal, koju je organizovao i kojoj je rukovodio M.K., dajući drugim saoptuženim upute i smjernice kako da rade, pa su tako optuženi, među kojima je prvoapelant, otvorili transakcijske račune kod navedenih banaka, izdavali i primali između sebe fiktivne fakture za različitu robu (mašine i opremu) iako stvarnog prometa po izdatim i zaprimljenim fakturama nije bilo, te u poslovne knjige unosili neistinite podatke o stečenim oporezivim prihodima, umanjujući svoje poreske obaveze i označavajuću u poreskim prijavama zahtjev za neosnovan povrat PDV-a, na koji način su svjesno dajući lažne podatke o svojim poreskim prihodima, unoseći u svoje poreske prijave neistinite podatke, znajući da nemaju pravo na povrat PDV-a, jer prometa između pravnih lica nije bilo, izbjegavali da plate davanja utvrđena poreskim zakonodavstvom, što su kontinuirano činili u dužem vremenskom periodu od nekoliko godina, po istom principu poslovanja i koristeći se istim metodama - ostvarili bitna obilježja krivičnog djela koje im je stavljeno na teret (prvoapelant organizovani kriminal iz člana 250. stav 4. KZ BiH u vezi sa krivičnom djelom poreske utaje iz člana 210. stav 2. KZ BiH). Dalje, Sud BiH navodi da sve krivično pravne radnje koje su optuženi počinili čine realno kontinuirano u jednom vremenskom periodu, evidentno sa umišljajem, te je sud zaključio da radnje optuženih predstavljaju jednu prirodnu cjelini i jedno krivično djelo, kao produženo krivično djelo poreske utaje. Na strani 226. Sud BiH navodi zašto je prvoapelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te navodi da je optužena pravna lica, među kojim je drugoapelant oglasio odgovornim za počinjena krivična djela odgovornih lica i izrekao im kazne prestanka pravne osobe.

6. Sud BiH (Apelaciono vijeće) je donio Presudu broj S1 2 K 013758 16 Kž 16 od 23. novembra 2016. godine, kojom je odbio žalbe Tužilaštva i optuženih i prvostepenu presudu potvrdio.

7. Između ostalog, u odnosu na žalbene navode prvoapelanta, koje je u potpunosti prihvatio advokat drugoapelanta, Apelaciono vijeće je istaklo sljedeće:

8. U pogledu navoda odbrane da je izreka presude nerazumljiva, kontradiktorna i proturječna sama sebi i da u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, Sud BiH je naveo (strana 25) da presuda sadrži sve potrebno u skladu sa članom 286. ZKP, pa su neosnovani navodi žalbe. Sud BiH je naveo da iz sadržaja činjeničnog opisa presude koji je žalba problematizirala, iz činjeničnog supstrata proizilazi jasan opis ostvarenja poslovnih odnosa između drugoapelanta i ostalih pravnih lica, u lancu fiktivnog prometa, kao i radnji prvoapelanta u svojstvu direktora, koji je sačinjavao i ovjeravao predmetne fakture. Sud BiH je razmatrajući ostale navode žalbe ukazao da osporena presuda sadrži sve što je potrebno u skladu sa članom 285. stav 1. tačka a) ZKP, odnosno sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama pa sud nije mogao prihvatiti tvrdnju da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu krivičnog postupka iz člana 297. stav1. tačka k) ZKP. Nadalje, cijeneći prigovore žalbe u smislu nedokazanosti postojanja organizovane grupe Sud BiH (stana 26) nalazi da je prvostepeni sud na ispravan način pravno ocijenio i kvalifikovao radnje koje se apelantici stavljaju na teret. Sud BiH je citirao osuđujući dio presude u odnosu na apelante i zaključio da utvrđeno činjenično stanje odnosno utvrđene krivično pravne radnje koje je poduzeo prvoapelant pokazuju postojanje organizovane grupe ljudi, koju pored prvoaplnta čine B.T., G.T. i M.K. (kao organizator), a organizovane sa ciljem izvršenja krivičnog djela poreska utaja. Sud BiH je potvrdio stav prvostepenog suda da je prvoapelant kao pripadnik organizovane kriminalne grupe, formirane radi sticanja protupravne imovinske koristi, unosio neistinite podatke o stečenim oporezivim prihodima, koji su od uticaja na utvrđivanje poreskih obaveza po poreskom zakonodavstvu BiH, odnosno zajedničkim djelovanjem sa drugim pripadnicima grupe učestvovao u organizovanju, pripremanju, koordiniranju radnji koje je sud naveo, sa ciljem sticanja imovinske koristi kroz neosnovani povrat PDV-a, iako na to nije imao pravo, odnosno povećavao bonitet svoje firme radi dobijanja kredita, a shodno činjenici da se nije radilo o stvarnom nego fiktivnom prometu robe. Dalje Sud BiH navodi da je apelant bila samo jedna karika u klancu fiktivnog prometa, djelujući po prethodno dogovoru sa njoj poznatim osobama, koji su dio te organizirane grupe, a što posebno proizilazi iz čitavog niza nelogičnosti u pogledu materijalne dokumentacije koja je sačinjena kao podloga navodnom prometu robe između pravnih lica, a na koje okolnosti je saslušano više svjedoka i vještak, koji su iznijeli argumentaciju u pogledu fiktivnog prometa.

9. Sud BiH se također izjasnio na žalbene navode branioca prvoapelanta da je postupak vođen bez prisustva optuženog M.K. te da bez njegovog učešća navodno nije bilo moguće donijeti presudu. Sud BiH je istakao da prigovor nije jasan i argumentovano obrazložen ali da neosvisno od toga, smatra da ne postoji propust prvostepenog vijeća u tom pogledu, te da je prvostepeno vijeće u potpunosti pravilno primjenilo odredbu člana 26. ZKP-a i u odnosu na optuženog M.K. razdvojilo postupak s obzirom da je isti zaključio sporazum o priznanju krivice iz kog razloga je bilo neophodno u odnosu na to lice razdvojiti postupak i razmotriti ga u drugom predmetu, a koja činjenica sasvim sigurno predstavlja razlog svrsishodnosti, kako to propisuje navedena odredba ZKP-a.

10. Sud BiH se također izjasnio u pogledu tačke 12. presude odnosno odgovorio na određene žalbene prigovore (da je izreka presude nerazumljiva, nejasna i da ne odgovora izvedenim dokazima), a koje nije mogao prihvati dajući odgovre o njihovoj neosnoavanosti. Sud BiH je naveo da presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama i da se ne može prihvatiti tvrdnja da je došlo do bitne povrede krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKP.

11. U odnosu na navode iz žalbi odbrana kojima se ukazivalo na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje, Sud BiH je ispitao žalbu prvoapelanta, zajedno sa žalbom drugoapelanta. U obrazloženju presude su navedeni žalbeni prigovori. Međutim, Sud BiH je cijenio da je žalba neosnovana i da ne može dovesti u pitanje zaključke prvostepenog suda. Sud BiH je istakao da se žalbom branioca prvapelanta, a samim tim i žalbom punomoćnika drugoapelanta nije napravljena jasna distinkcija povreda u smislu na koji žalbeni osnov se navodna nepravilnost prvostepenog postupka odnosi, da je to vijeće odgovore na sve prigovore iz kojih se da izvući zaključak da se radilo o prigovorima kojima se ukazuje na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje, dalo u dijelu obrazloženja presude koji se odnosi na žalbeni osnov iz člana 297. st. 1. i 2. ZKP-a (bitne povrede odredaba krivičnog postupka). Dakle, kako bi se izbjeglo ponavljanje, već ranije date argumentacije, ovo vijeće žalioca upućuje na dio obrazloženja koji je naveden od 99 do 117 paragrafa.

12. U odnosu na navode iz žalbe da se radi o nedokazanosti postojanja grupe za organizovani kriminal, odnosno pripadnosti apelantice istoj, neispunjenosti subjektivnih i objektivnih elemenata djela u radnjama apelantice, Sud BiH je uputio na dijelove odluke gdje je dato detaljno obrazloženje (tač. 92-98) u vezi sa navedenim. Sud BiH razmotrio i prigovore žalbe vezano za odluku o krivično pravnoj sankciji i iste odbio (str. 57-60).

13. Apelanti ukazuju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su naveli da im je povrijeđeno pravo zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka (član 297. stav 1 tač. c), k) i j) ZKP, odnosno zbog činjenice da su pretresi održavani bez M.K., i zbog prekoračenja optužbe za iznos od 1.484,00 KM, odnosno jer je presuda nerazumljiva, proturječna i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Također, apelanti ukazuju da nema dokaza niti objašnjenja o pojmu grupe za organizovani kriminal, a što je usko povezano sa članom 250. stav 4 u vezi sa članom 210. stav 2. KZ. Apelanti su podnijeli apelaciju i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog povrede člana 313. ZKP učinjene u drugostepenom postupku. U „obrazloženju“ [apelacije] apelanti navode dijelove presude te daju svoj stav o istom osporavajući način na koji je sud primijenio propise. Tako apelanti ukazuju da se Sud BiH pozvao na član 64 Zakona o PDV – kada utvrđuje da se radi o fiktivnom prometu, dok apelanti smatraju „da bi se u ovakvoj vrsti krivičnih djela trebalo raditi o povredi određenih blanketnih propisa, tako da nije moguća gornja formulacija [..]“. Apelanti navode da je trebalo reći da je navodna radnja izvršenja protivna određenim blanketnim propisima, a što govori da činjenični supstrat presude nije jasno određen. Apelanti postavljaju pitanje zašto se Z.L. oslobađa odgovornosti i ispituje samo u svojstvu svjedoka. U odnosu na relevantne zakonske propise koje apelanti navode u apelaciji isti ističu (tumačenjem odredbe člana 454. stav 1 Zakona o obligacionim odnosima i dovođenjem u vezi sa članom 250. KZ) da nema tri lica nego dva. Također, apelanti navode da Tužilaštvo nije optužilo „LA. IM. EX.“, te dalje navedeno „vezuju“ za konkretan predmet ukazujući da Tužilaštvo prihvata da je promet bio stvaran. Apelanti također detaljno navode u čemu je pogrešno okarakterisano djelo kao „organizovani kriminal“, te ukazuju da nije naveden psihički odnos osuđenog prema radnji izvršenja krivičnog djela (koje se može izvršiti samo umišljajem). Apelanti su ukazali da im je izrečena prestroga kazna, te opreza radi, da „ako Ustavni sud, ukoliko odbaci ili odbije žalbene razloge u pogledu utvrđivanja krivične odgovornosti“ apelantu izrekne uslovnu osudu.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose uglavnom na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo (član 250. KZ BiH, odnosno postojanje organizovanog kriminala i primjene blanketnih propisa). Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju svojih odluka, koje su osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelanti daju svoj stav u vezi sa primjenom određenih propisa. Takođe, Ustavni sud primjećuje da određeni navodi iz apelaciju upućuju na ocjenu dokaza. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. U odnosu na navode apelanata da su pretresi održavani bez prisustva M.K., Ustavni sud primjećuje da apelanti ničim nisu ukazali kako je to uticalo na apelante, odnosno u čemu se sastoji povreda njihovog prava na pravično suđenje. Isto se odnosi na navode o prekoračenju optužbe, bez jasne konkretizacije, a koji se čak i ne odnosi na apelante.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1495/17 (Slobodan Marčeta i„Liberty“… | Sudska praksa | Aktio