Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1485/17 (R. Ž.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Ratni zločin
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1485/17

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1485/17, rješavajući apelaciju R. Ž., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija R. Ž. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 011492 16 Kž od 9. februara 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 011492 14 K od 4. novembra 2015.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. R. Ž. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Dušan Tomić, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 011492 16 Kž od 9. februara 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 011492 14 K od 4. novembra 2015. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se odgodio početak izdržavanja izrečene kazne zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je 10. maja 2017. godine donio odluku o privremenoj mjeri (vidi AP 1485/17, Odluka o privremenoj mjeri, dostupna na www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i Federalnog tužilaštva Federacije BiH zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

4. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Kantonalni sud je donio Presudu broj 07 0 K 011492 14 K od 4. novembra 2015. godine kojom je apelanta (i E.G.) proglasio krivim (pod tačkom 1. presude) za nečovječno postupanje prema zatvorenom civilu D.K., kojeg su teško pretukli na način detaljno naveden u presudi, a pod tačkom 2. presude apelanta („zajedno sa drugim pripadnicima oružanih snaga ABiH“) za radnje navedene pod tač. 2, 2.1. i 3, odnosno za učestvovanje u mučenju zarobljenog civila Z.K., u nečovječnom postupanju i namjernom nanošenju velikih patnji zarobljenom civilu Z.K., i nečovječno postupanje prema zarobljenom civilu I.E., čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZSFRJ za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi historijat postupka. Na strani 4. Kantonalni sud ukazuje da je izmijenjenom optužnicom Tužilaštvo stalo na stanovište da je u tački 1. djelo učinjeno prema civilnoj osobi, dok u ostalim tačkama označavanjem oštećenih kao zarobljenih pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO) proizlazi da su oni ratni zarobljenici iako to nije navedeno u činjeničnom opisu navedenih tačaka optužnice. Dalje, Kantonalni sud navodi da, iako nije vezan pravnom kvalifikacijom Tužiteljstva, potrebno je analizirati postavljenu pravnu kvalifikaciju u izmijenjenoj optužnici, jer je njome Tužilaštvo pravno opisalo radnje u pojedinim tačkama izmijenjene optužnice. Kantonalni sud je naveo da je Tužiteljstvo apelantu krivična djela iz izmijenjene optužnice kvalificiralo kao krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u stjecaju sa krivičnim djelom ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tač. a) i b) KZBiH. Kantonalni sud je u konkretnom predmetu naveo da oštećena osoba (radi se o jednoj osobi po svakoj tački optužnice) može biti ili jedno ili drugo, civilna osoba ili ratni zarobljenik. Kantonalni sud, s tim u vezi, navodi da su sve oštećene osobe imale status civila, što je utvrđeno iz izvedenih dokaza, pa budući da nije dokazano da se radi o ratnim zarobljenicima i da nije dokazan blanketni propis kojim se krši Ženevska konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima, sud je navedenu konvenciju ispustio iz činjeničnog opisa. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da oštećene osobe nisu ratni zarobljenici, već da spadaju „u okvir IV Ženevske konvencije koja se primjenjuje na civile, a koja je navedena u preambuli izmijenjene optužnice, tako da oštećene osobe u pojedinim tačkama izreke presude imaju status zarobljenih civilnih osoba“. Kantonalni sud je naveo da odbrane nisu smatrale potrebnim, nakon izmijenjene optužnice, izjašnjavati se o navedenim izmjenama, niti su tražile odgađanje pretresa radi pripreme odbrane. Kantonalni sud je utvrdio da su optuženi (apelant i E.G.) kršili međunarodne propise, i to član 3. stav 1. tač. a) i c) IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, te su na taj način počinili krivično djelo zločini protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZSFRJ i djelo je tako i kvalificirano.

8. Na strani 9. Kantonalni sud je naveo da je iskaze određenih svjedoka na glavnom pretresu pročitao u smislu člana 288. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) za šta je dao svoje razloge ( svjedoci žive u inozemstvu i jedan svjedok je starije dobi i bolestan).

9. Kantonalni sud (nakon što je razmotrio postojanje oružanog sukoba i povezanost radnji optuženih sa oružanim sukobom i status optuženih) na strani 12. naveo je da, da bi se utvrdilo postojanje kršenja pravila međunarodnog prava, potrebno je utvrditi protiv koga je počinjenje djela usmjereno, odnosno da li je bilo usmjereno prema osobama koje su zaštićene članom IV Ženevske konvencije. Kantonalni sud je naveo da su oštećeni ( Z. K. i I. E.) iskazali da su bili pripadnici HVO-a, ali, osim navedenog, Tužilaštvo niti jednim dokazom nije dokazalo da su oni bili pripadnici oružanih snaga u sukobu. Ukazujući na situacije u kojima su oštećeni bili kada su lišeni slobode, odnosno da oštećeni nisu u vojnim uniformama, u borbenom djelovanju i drugo, pozivajući se na sudsku praksu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ), Kantonalni sud je zaključio da oštećeni u momentu hapšenja nisu bili ratni zarobljenici, nego civilne osobe, pa su uživali zaštitu u skladu sa odredbom člana 3. IV Ženevske konvencije.

10. Kantonalni sud je na osnovu provedenih dokaza koje je ocijenio relevantnim, te njihovom ocjenom pojedinačno i u međusobnoj vezi, došao do zaključka da je apelant u vrijeme navedeno u tački 1. izreke prvostepene presude u prostorijama Osnovne škole „Musala“ u Konjicu (u daljnjem tekstu: „Musala“), gdje su bili zatvoreni civili hrvatske i srpske nacionalnosti, u svojstvu pripadnika oružanih snaga RBiH, nečovječno postupao prema nezakonito zatvorenom civilu D. K. (u daljnjem tekstu: oštećeni D. K.), kojeg je, zajedno sa saoptuženim E.G., teško pretukao na način detaljno opisan u tački 1. izreke presude, uslijed čega je oštećeni D. K. pretrpio snažnu tjelesnu i duševnu bol, te zadobio povrede opisane u toj tački, a posljedice trpi i danas. Kantonalni sud je utvrdio da su apelant i saoptuženi E. G. počinili radnje navedene u tački 1. ove presude prema oštećenom D. K., a što proizlazi iz iskaza svjedoka oštećenog D. K., koji je u iskazu datom putem videolinka iz Švedske, 28. aprila 2015. godine, pojasnio, između ostalog, kako je uhapšen, da je augusta 1992. godine bio zarobljen u „Musali“ u kojoj je ostao do 4. ili 6. oktobra 1994. godine, te da je u septembru ili oktobru 1994. godine dobio batine od apelanta i saoptuženog R. Ž. U presudi je potom detaljno interpretiran iskaz oštećenog u kojem je opisao zlostavljanje od apelanta i saoptuženog E. G. (str. 15-16). Kantonalni sud je naveo da je oštećeni D. K. jasno i nedvosmisleno u sudnici prepoznao apelanta i saoptuženog E. G. Kantonalni sud je istakao da nije mogao naći razuman razlog zašto bi oštećeni D. K. lažno teretio baš apelanta i saoptuženog E. G., a ne neke druge stražare koji su osiguravali „Musalu“.

11. Na strani 16. Kantonalni sud je naveo da je apelantov branilac svjedoku – oštećenom D. K. predočavao pojedine navode iz „službene zabeleške o obaveštenju primljenih od građana“ Uprave Kriminalističke policije Republike Srbije od 6. juna 2003. godine, navodeći da se radi o iskazu iz istrage koju je nakon korištenja priložio kao dokazni materijal. Međutim, Kantonalni sud je utvrdio da se radi o obavijesnom razgovoru koji nije sačinjen u skladu sa odredbama ZKP, tako da navedena službena zabilješka, bez obzira na njen sadržaj, ne predstavlja iskaz sačinjen propisano, čiji se sadržaj nije mogao predočavati svjedoku prilikom unakrsnog ispitivanja. Uslijed navedenog, predočavane navode iz tog „obavijesnog razgovora“ i odgovore svjedoka - oštećenog D. K. u odnosu na predočavanja Kantonalni sud nije koristio prilikom donošenja presude, nego je koristio navode svjedoka iz direktnog i unakrsnog ispitivanja. Kantonalni sud je naveo da je prilikom unakrsnog ispitivanja ovog svjedoka apelantov branilac predočio ovom svjedoku određene dijelove zapisnika koji je kao svjedok dao u Tužilaštvu BiH 3. marta 2014. godine. Međutim, navedeni iskaz nakon korištenja, a ni u daljnjem toku postupka, odbrana nije priložila kao dokazni materijal, kako bi sud mogao utvrditi radi li se o zakonitom dokazu, te, sa tim u vezi, izvršiti uvid u navedeni iskaz, odnosno njegove dijelove kako bi izvršio ocjenu navoda iz tog iskaza i onih navoda koje je svjedok iznio na glavnom pretresu. Zbog navedenog, navode koje je odbrana predočavala iz iskaza iz istrage, koji nije predat sudu i odgovore svjedoka na ta predočavanja, Kantonalni sud nije koristio prilikom donošenja odluke.

12. Kantonalni sud je naveo da su iskaz oštećenog D. K., da je pretučen u „Musali“, u bitnom potvrdili svjedoci očevici R. M. i R. Đ., kao i svjedok N. Đ. U tom smislu su u presudi interpretirani dijelovi iskaza ovih svjedoka koje su dali Tužilaštvu u Ambasadi BiH u Beogradu, a čiji iskazi su pročitani na glavnom pretresu. Naime, sva tri navedena svjedoka su potvrdila da je sasvim „sigurno da je navedene prilike pretučen D.K.“. Također, u presudi su pojašnjena određena različita viđenja predmetnog događaja ovih svjedoka, koji je počeo pred svlačionicom, kada je oštećenog tukao (optuženi) E. G., a nastavio se u drugom dijelu hodnika i wc-gdje su ga zajedno tukli apelant i E. G. Navedene dijelove događaja ispred svlačionice koje su oni vidjeli pojedinačno sud je ocijenio kao dio jedinstvenog događaja, čiji je dalji slijed opisao svjedok - oštećeni D. K., a koji navedeni svjedoci nisu vidjeli.

13. Kantonalni sud je naveo da je iskaz D. K. da su ga tukli optuženi potvrdila i njegova supruga, koja je navela da je bila iznenađena da ga je tukao E. G., dok apelantovo ime nije pamtila, jer tu osobu nije ni poznavala. Apelantova odbrana je dovodila u pitanje vjerodostojnost iskaza ovog svjedoka zbog činjenice da na glavnom pretresu, kao i ranije, nije naveo apelantovo ime. Kantonalni sud je naveo da je prihvatio objašnjenje svjedoka kao istinito kada je naveo da apelanta nije odranije poznavao i da mu to ime ništa nije značilo, dok je E. G. odranije dobro poznavao, kao i da ga ranije niko nije pitao za apelanta. O vrstama ozljeda kod oštećenog D. K., kada je izašao iz „Musale“, svjedočila je njegova supruga B. K., koja je opisala sve ozljede koje je oštećeni D. K. imao kada je došao u Beograd, a njen iskaz je potvrđen iskazom svjedoka D.V. iz istrage, koji je navedeni svjedok dao Tužilaštvu u Ambasadi BiH u Beogradu 20. februara 2014. godine. Pored toga, o vrstama ozljeda koje je imao oštećeni D.K., nakon inkriminiranog događaja, u svojim iskazima svjedočili su i R. M., R. Đ. i N. Đ. a ta okolnost proizlazi i iz materijalnog dokaza - uvjerenja o zdravstvenom stanju oštećenog D. K. broj 133/13 od 3. septembra 2013. godine u kojem su navedene upravo ozljede koje su svjedoci opisivali neposredno poslije izlaska iz zarobljeništva svjedoka oštećenog D. K. Kantonalni sud je na strani 26. ukazao da su iskazima navedenih svjedoka u odnosu na tačku 1. presude bili suprotstavljeni iskazi optuženih dati u svojstvu svjedoka, te svjedoka ZĐ., E. M. i I. H.

14. Dalje, Kantonalni sud je naveo iskaze optuženih date u svojstvu svjedoka. Na strani 27. Kantonalni sud je naveo iskaz apelanta koji je naveo da nikada nikoga u „Musali“ nije „rukom dohvatio“, da nije bio prisutan u „Musali“ u vrijeme kada je oštećeni D. K. pretučen. Kantonalni sud je naveo da nije prihvatio apelantov iskaz u kojem je tvrdio da nije bio prisutan u „Musali“ u vrijeme kada je pretučen oštećeni D. K., ukazujući na iskaze oštećenog D. K. i svjedoka, ali i ukazujući da apelant iskaz svjedoka oštećenog D. K., koji je dao putem linka, kada je naveo da je apelant taj koji ga je pretukao, nije pobijao, niti je osporio sadržaj svjedočenja. Na strani 28. i 29. Kantonalni sud je naveo zašto nije prihvatio apelantove navode da nije bio u „Musali“, a što je apelant pokušao dokazati rješenjem od 25. septembra 1994. godine, što je sud detaljno pojasnio upućujući na „zvanično ovjerene dokumente“ nadležnih organa. Kantonalni sud je detaljno naveo iskaz svjedoka Z. Đ., koji je naveo da je oštećenog odranije poznavao, da ga je vidio prilikom razmjene zarobljenika, „da se slučajno trefio pred autobusom“, da je vidio ozljede na određenim licima koja su izašla iz „Musale“, koje je odranije poznavao, ali da na oštećenom D. K. nije vidio ozljede. Kantonalni sud nije prihvatio iskaz ovog svjedoka kao vjerodostojan i istinit u ovom dijelu, ukazujući na iskaze supruge oštećenog D. K. i D. V., kao i na iskaze svjedoka koji su u „Musali“ vidjeli oštećenog D. K. i opisali njegove ozljede. Kantonalni sud je detaljno naveo i iskaz svjedoka E. M. (str. 32-35), koji je značajan u dijelu u kojem je opisao kako je bio određen za osobu pod čijom kontrolom će se izvršiti razmjena zarobljenih iz „Musale“. Navedeni svjedok je naveo da bi sa sigurnošću vidio da neko nije mogao da hoda, da je bio na nosilima i drugo, a njegov iskaz je Kantonalni sud detaljno analizirao i ukazao koje dijelove iskaza nije mogao da prihvati, dajući za takav svoj stav obrazloženje.

15. Dalje, Kantonalni sud je naveo da se iskazi svjedoka odbrane Z. Đ. i E. M., koji su bili prisutni prilikom razmjene zarobljenika, bitno razlikuju u pogledu činjenice jesu li na oštećenom D. K. bile vidljive ozljede. Naime, svjedok E. M. je naveo da prilikom razmjene nije primijetio da je iko ozlijeđen, dok je svjedok Z. Đ. naveo da je vidio kod većine ozljede kada su izlazili iz autobusa, ali da nije vidio kod oštećenog D. K. Kantonalni sud je istakao da je očigledno da su oba svjedoka nastojala prikazati na različite načine da oštećeni D. K. nije imao vidljive ozljede, ali njihove iskaze sud nije prihvatio zbog toga što je bilo praktično nemoguće ne primijetiti vidljive ozljede koje je oštećeni imao a koje su opisali svjedoci optužbe. Također, Kantonalni sud je obrazložio zašto ni iskaz svjedoka odbrane I .H., koji je od 20. augusta 1994. godine bio u „Musali“ kao medicinski tehničar, koji je relevantan u dijelu koji se odnosi na razmjenu zarobljenih, nije prihvatio kao istinit i vjerodostojan, jer je sud zaključio da taj svjedok nije uopće bio prisutan prilikom razmjene.

16. Kantonalni sud je naveo da iskazima svjedoka odbrane apelanta i saoptuženog E. G. Z. Đ. i E. M. nisu dovedeni u pitanje navodi oštećenog D. K. i svjedoka R. M., R. Đ. i N. Đ., da je neutvrđenog dana, krajem septembra ili početkom novembra 1994. godine, u „Musali“ premlaćen oštećeni D. K., kada ga je počeo tući E. G., a nastavio da ga tuče sa apelantom, što je Kantonalni sud zaključio dovođenjem u vezu iskaze navedenih svjedoka i u vezu sa iskazima Branke K. i Danila V.

17. Dalje, od strane 36. Kantonalni sud navodi kako je došao do zaključka da je apelant zajedno sa drugim pripadnicima Armije BiH počinio radnje opisane u tač. 2, 2.1. i 3. presude za koje je osuđen. Kantonalni sud je na strani 62. naveo da je apelantov branilac predao kao dokaze zapisnike sa iskazima svjedoka koje je on neposredno kao branitelj uzimao. Međutim, Kantonalni sud je naveo da zapisnike (navedene u presudi) nije koristio, jer je apelantov branitelj nezakonito preuzeo ovlaštenja Tužilaštva, kao državnog organa, propisana odredbama ZKP. Dalje, na strani 63. Kantonalni sud navodi da je apelantov branitelj predao kao dokaze određene zapisnike o saslušanju svjedoka (navedeni u presudi) koje sud nije upotrijebio prilikom donošenja presude, jer se oni ne mogu koristiti bez neposrednog saslušanja svjedoka koji su dali te iskaze (član 288. stav 1. ZKP), a navedeni svjedoci nisu svjedočili neposredno na glavnom pretresu, niti je branitelj, prilažući navedene dokaze, obrazložio ili naveo koje je iznesene navode kojih svjedoka i u kojim dijelovima pobijao navedenim dokazima. Kantonalni sud se očitovao i na „braniteljevu zabilješku o telefonskom razgovoru sa svjedokom“ (J. S.) koju je branitelj predao, a u kojoj se radi, kako je pojasnio sud, o svjedoku koji, iako je obećao da će se odazvati i doći na pretres, to nije učinio a koji živi u inozemstvu. Kantonalni sud je naveo da braniteljeva zabilješka o onome šta je svjedok kazivao o događaju koji je inkriminiran u tački 2.1. presude ne predstavlja dokaz na kojem se može zasnovati presuda. Dalje, na strani 65. Kantonalni sud je naveo da način ispitivanja svjedoka, kako je to radila apelantova odbrana, nije dozvoljen u skladu sa odredbama ZKP, što je pojasnio, te takve navode svjedoka sud nije uzimao kao vjerodostojne dijelove iskaza.

18. Vrhovni sud je donio Presudu broj 07 0 K 011492 16Kž od 9. februara 2017. godine kojom je žalbe optuženih i Tužilaštva odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

19. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da iz pobijane presude proizlazi da se zaključak suda u pogledu utvrđivanja apelantove odgovornosti u odnosu na tačku 1. izreke pobijane presude ne zasniva samo na iskazu oštećenog D. K. nego da su taj iskaz potvrdili i svjedoci R .M., R. Đ. i N. Đ. u dijelu koji su oni mogli da vide, a o drugom dijelu svjedoci nisu govorili, ali su u kasnijem toku potvrdili iskaz oštećenog. Utvrđeno je da iz zapisnika o glavnom pretresu nesporno proizlazi da se odbrana nije protivila čitanju zapisnika o saslušanju ovih svjedoka, niti je prigovarala nakon što su iskazi ovih svjedoka pročitani. Također, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i prigovor da je sud prekršio član 15. i član 64. stav 1. ZKP, jer ZKP ne priznaje, niti poznaje institut tzv. branilačke istrage na kojoj su odbrane optuženih insistirale u žalbi, jer se branitelji nisu koristili svojim pravima koja imaju po odredbama ZKP - nisu isticali prigovore na glavnom pretresu kada su čitani iskazi svjedoka optužbe u smislu člana 288. stav 2. ZKP.

20. Vrhovni sud je naveo da je apelantov branilac ukazivao da sud nije prihvatio kao dokaz odbrane krivičnu prijavu Republike Srbije od 16. septembra 2013. godine iako je to bio materijalni dokaz Tužilaštva, pobrojan na 15. stranici potvrđene optužnice. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je ona bila na popisu, ali da nije uložena u spis kao dokaz, odnosno nije pročitana na glavnom pretresu kao materijalni dokaz, ukazujući na član 296. stav 1. ZKP. Dalje, na strani 4. Vrhovni sud je dao obrazloženje u vezi sa navodima žalbe o „nepriznavanju“ službene zabilješke, a priznavanju medicinske dokumentacije za oštećenog D. K. iz Beograda.

21. Vrhovni sud je, između ostalih navoda iz apelantove žalbe koje je ispitao i dao odgovor (u vezi sa tač. 2, 2.1. i 3. presude), naveo da je iskaz oštećenog Z. K. potvrđen iskazima ostalih svjedoka ( J. S., R. M. i I. Đ., ali su ostali svjedoci naveli šta je i ko njima radio) i medicinskom dokumentacijom o utvrđenim povredama. Također, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi žalbe da oštećeni Z. K. u ranijim iskazima nije spominjao apelanta, što je sud pojasnio (strana 12).

22. Na strani 13. Vrhovni sud je istakao da je žalbom ukazivano da nije jasno zašto je sud dao status civila osobama u navedenim tačkama kada su sami oštećeni rekli da su bili pripadnici HVO-a, a ne civilna lica, te sa tim u vezi uz žalbu priložio specijalistički nalaz ratne bolnice (dalje kako je navedeno u presudi), sve na ime oštećenog Z. K., u kojem je konstatirano da je on bio pripadnik HVO-a. Vrhovni sud je ovaj žalbeni prigovor ocijenio kao neosnovan, navodeći da ljekar nije nadležan da utvrdi status oštećenog prema međunarodnom pravu. Pozivajući se na međunarodno pravo, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud ocijenio iskaze svjedoka - oštećenih iz kojih jasno proizlazi da su oni u vrijeme učinjenja krivičnog djela bili potpuno izvan borbenog korpusa. Također, žalbom je navedeno da oštećeni I. E. nije bio civil, već vojnik HVO-a, da je prag tolerancije prema ratnim zarobljenicima veći, te da se šamaranje i tjeranje da uradi sklekove ne mogu smatrati ratnim zločinom, jer on nema nikakvih posljedica i ne traži da se apelant krivično goni. Međutim, Vrhovni sud je i ove navode ocijenio neosnovanim, upućujući na kriterije prema kojima se utvrđuje da li je neka osoba imala status civila ili ratnog zarobljenika. U konkretnom slučaju na osnovu iskaza svjedoka i oštećenog I. E. prvostepeni sud je utvrdio da je on bio potpuno van borbenog korpusa, te činjenica da nema posljedice, ili da ne traži da se apelant krivično goni nije od značaja i ne dovodi u pitanje pravilnost presude.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U tom kontekstu ističe da je na glavnom pretresu prilikom izvođenja dokaza optužbe samo jedan svjedok, i to oštećeni D. K., saslušan neposredno, i to putem videolinka iz Švedske, te da su svi ostali iskazi navodnih očevidaca i posrednih svjedoka optužbe pročitani na glavnom pretresu, jer se svjedoci, i pored uredno primljenog poziva, nisu odazvali pozivu suda, zbog čega apelant nije imao mogućnost da diskreditira iskaze tih saslušanih svjedoka u unakrsnom ispitivanju. Dalje, apelant smatra da se u presudi Vrhovnog suda kao ključni argument ističe da branioci na glavnom pretresu nisu prigovarali čitanju iskaza svjedoka iz istrage, te u tom kontekstu navodi „kao da bi njihovo protivljenje bilo od utjecaja na odluku suda o toj procesnoj radnji“. Pri tome se ne daje ni riječ obrazloženja za činjenicu da prvostepeni sud nije omogućio odbranama da, nakon čitanja zapisnika o saslušanju svjedoka na zapisnik, izdiktiraju pitanja koja bi, da su svjedoci bili neposredno saslušani, postavili u okviru unakrsnog ispitivanja. Pored toga, apelant navodi da je Kantonalni sud onemogućio njegovom braniocu da postupa u skladu sa imperativnom odredbom člana 64. stav 1. ZKP, jer nije dozvolio da se uloži zapisnik o saslušanju svjedoka kojeg je saslušao njegov branilac i da se pročita takav zapisnik, što je dozvoljeno Tužilaštvu za istog svjedoka (svjedok R. M.). Apelant smatra da je navedenim postupanjem povrijedio načelo jednakosti stranaka. Apelant ističe da obje osporene presude drastično krše pravo na jednakost stranaka, pravo na odbranu i kontradiktornost postupka, te na neposredno izvođenje dokaza u utvrđenom činjeničnom stanju u pogledu utvrđivanja odlučne činjenice vrste i težine povreda koje je zadobio oštećeni D. K., te ističe da, osim iskaza samog oštećenog, ovaj navod ne potvrđuje nijedan svjedok optužbe osim njegove supruge B. K. i njenog brata D. V., nasuprot izjavama očevidaca, svjedoka odbrane. Nasuprot tome, sud ne poklanja vjeru svjedocima apelantove odbrane uz apsurdno i logički neodrživo objašnjenje da su njihovi iskazi suprotni iskazu oštećenog. Apelant navodi da dosljednost u kršenju prava na apelantovu odbranu dolazi do izražaja i pri ocjeni iskaza svjedoka optužbe B. K. (supruge oštećenog D. K.) i (njenog brata) D. V., koji su davali iskaze i ranije, a za koje apelant u apelaciji ukazuje da su promijenili iskaze „prilagođavajući ga navodima iz optužnice“. Apelant navodi da je branilac E. G., u vezi sa drastičnim razlikama u iskazu svjedoka B. K. na glavnom pretresu, zatražio da se svjedok o njima izjasni, a prvostepeni sud se na ovu ključnu činjenicu nije osvrnuo, dok je Vrhovni sud ukazao na propust tadašnjeg branioca E. G. da ovaj iskaz dostavi sudu. S tim u vezi, apelant napominje da su oba zapisnika sa izjavama tih svjedoka bila predložena uz optužnicu, ali da ih postupajući tužilac, u konačnici, nije uvrstio u dokaze optužbe, niti je ove izjave, koje idu u prilog optuženim i objektivno dovode u sumnju teze optužbe u pogledu odlučnih činjenica, dostavio odbrani. Apelant ukazuje da su jedini dokaz o vrsti i težini povreda oštećenog D. K. nalazi iz Republike Srbije iz 2013. godine, sačinjeni 19 godina nakon izlaska na slobodu oštećenog D. K. U odnosu na tač. 2, 2.1. i 3. presude apelant navodi da je sud ove tačke tretirao kao ratni zločin protiv civila iako je to optužba kvalificirala kao ratni zločin protiv zarobljenika, jer su oštećeni kao svjedoci svjedočili da su zarobljeni kao pripadnici HVO-a, a ne civili. Na ovaj način sud je prekoračio optužnicu na apelantovu štetu, jer je tolerancija postupanja prema civilima nulta u odnosu na ponašanje prema ratnim zatvorenicima. Na ovaj način je sud, kako apelant ističe, povrijedio materijalno pravo KZ. Apelant je ukazao i da sudovi temelje presudu isključivo na iskazima oštećenih.

II.Odgovor na apelaciju

24. U odgovoru na apelaciju svi pozvani (Kantonalni sud, Vrhovni sud, Tužilaštvo i Federalno tužilaštvo Federacije BiH) su naveli da je apelacija neosnovana, da su redovni sudovi poštovali odredbe ZKP, kao i garancije pravičnog suđenja, da su dati jasni razlozi o utvrđenim činjenicama, provedenim dokazima i zaključku o apelantovoj krivičnoj odgovornosti.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba ZKP, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 64.

Preduzimanje radnji od branioca (1) Branilac mora, zastupajući osumnjičenog odnosno optuženog, preduzimati sve neophodne radnje s ciljem utvrđivanja činjenica, prikupljanja dokaza koji idu u korist osumnjičenog odnosno optuženog, kao i zaštite njihovih prava.

(2) Prava i dužnosti branioca ne prestaju u slučaju opoziva punomoći sve dok sudija odnosno vijeće ne razriješi branioca njegovih prava i dužnosti.

Član 288.

Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnoj raspravi i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju osobi će se dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla, psihički oboljela, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je značajno otežan iz važnih uzroka ili ako bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnoj raspravi.

(3) Ako se tokom glavne rasprave optuženi koristi pravom da nije dužan iznijeti svoju odbranu ili odgovarati na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se, prema odluci sudije odnosno vijeća, pročitati i koristiti kao dokaz na glavnoj raspravi i priložiti kao dokazni materijal samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu sa članom 92. stav (2) tačka c) ovog Zakona.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. marta 2017. godine a apelacija je podnesena 19. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom [...].

[…]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.

33. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosio na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

34. Apelant smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na odbranu, na jednakost strana u postupku, na kontradiktornost postupka, nemogućnost da ispita svjedoke. Suština apelantovih navoda se svodi na osporavanje načina na koji je sud ocijenio dokaze optužbe, odnosno ukazuje da sud nije prihvatio određene dokaze odbrane. Apelant ukazuje na vjerodostojnost iskaza pojedinih svjedoka, kojima je sud poklonio vjeru, a koji su u ranijim fazama davali drugačije iskaze. Apelant je osporavao (uslijed istaknutih povreda) način na koji je sud utvrdio činjenice. Također, apelant je isticao i da je presuda temeljena samo na iskazima oštećenih. Apelant ukazuje i da je sud prekoračio optužnicu, jer je oštećene u tač. 2, 2.1. i 3. tretirao kao civile iako su oni sami rekli da su zarobljeni kao pripadnici HVO-a, zbog čega je povrijeđeno materijalno pravo.

35. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

36. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

37. U kontekstu navedenih stavova, a u vezi sa apelantovim navodima o prihvatanju i ocjeni dokaza, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

38. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, koje su redovni sudovi detaljno ispitali i ocijenili kao neosnovane. Naime, Ustavni sud zapaža da je konačnom i osporenom odlukom Vrhovni sud potvrdio presudu Kantonalnog suda kojom je apelant proglašen krivim zato što je radnjama detaljno opisanim u izreci presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ, te ga je, uz primjenu relevantnih odredaba tog zakona, osudio na kaznu zatvora. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj odluci veoma detaljno obrazložio da je oštećeni D. K. u inkriminirano vrijeme bio civilno lice srpske nacionalnosti i da je kao takav uživao zaštitu prema pravilima međunarodnog prava, odnosno da su oštećeni Z. K. i E. I. (iako su izjavili da su bili pripadnici HVO-a) u vrijeme lišavanja slobode bili u svojoj kući/na ulici, van borbenih djejstava, u civilu, što je sud detaljno ocijeno, zbog čega im je pozivajući se na međunarodne propise i utvrdio status civilne osobe. Također, Kantonalni sud se veoma detaljno izjasnio u vezi sa izmijenjenom optužnicom, načinom na koji su ova lica bila označena i ostalo, te je naveo da odbrana ovim licima nije ni osporavala navedeni status zaštićenih osoba kao civila, dok Tužilaštvo nije izvodilo dokaze u odnosu na položaj navedenih oštećenih kao ratnih zarobljenika, pa je sud pošao od odredbe zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija. Ustavni sud zapaža da je na glavnom pretresu proveden obiman dokazni postupak u kojem su izvedeni mnogobrojni dokazi odbrane i optužbe, kao i relevantni materijalni dokazi.

39. Dalje, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je, naprotiv, prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o apelantovoj krivici. Pri tome Ustavni sud zapaža da nije izostala detaljna i iscrpna ocjena iskaza saslušanih svjedoka, kao i da je poklonjena posebna pažnja ocjeni iskaza svjedoka koji nisu saslušani na glavnom pretresu, čiji su iskazi pročitani na glavnom pretresu. Naime, Ustavni sud zapaža da se pojedini svjedoci optužbe koji žive u inozemstvu nisu odazvali na poziv suda da svjedoče na glavnom pretresu iako su uredno obaviješteni, a izostanak nisu opravdali. U tom smislu su u presudi interpretirani dijelovi iskaza svjedoka R. M., R. Đ. i N. Đ. koje su dali Tužilaštvu u Ambasadi BiH u Beogradu. Također je pročitan i predat kao dokaz i iskaz svjedoka R. M. iz Bijeljine, koji je uredno obaviješten o glavnom pretresu, jer je taj svjedok pismeno opravdao svoj izostanak medicinskom dokumentacijom navedenom u presudi, zbog čega je sud zaključio da je dolazak tog svjedoka znatno otežan i neizvjestan ubuduće, te je i taj iskaz pročitan u smislu člana 288. stav 2. ZKP. Istaknuto je da je, u smislu člana 288. stav 2. ZKP, sud prihvatio prijedlog Kantonalnog tužilaštva da se iskazi pročitaju, budući da sud nema instrument kako bi svjedoka prinudno doveo na glavni pretres iz inozemstva. U presudi su pojašnjena određena različita viđenja predmetnog događaja ovih svjedoka, ali je istaknuto da to ne umanjuje vjerodostojnost i istinitost onoga što su naveli da su vidjeli bez obzira na različite pozicije na kojim su bili kada se to dešavalo (u sobi, odnosno na hodniku ispred sobe), jer to nisu odlučne činjenice koje ne dovode u pitanje njihove iskaze u dijelu da su vidjeli kako optuženi E. G. premlaćuje oštećenog D. K. ispred svlačionice, dok je sud „dijelove događaja“ koji su ovi svjedoci vidjeli i opisali ocijenio kao jedinstvenu cjelinu i nastavak onoga što je dalje opisao oštećeni DK., čiji je iskaz sud prihvatio i ocijenio kao istinit. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ocijenio da su (i) iskazi svjedoka R. M., R. Đ. i N. Đ. vjerodostojni s obzirom na to da su u bitnim dijelovima saglasni, da ne odstupaju ni od drugih izvedenih dokaza i da su iskazi tih svjedoka potkrepljujući dokazi i da potvrđuju navode oštećenog D. K. (i u onom dijelu koji navedeni svjedoci nisu mogli vidjeti, o čemu je kazivao oštećeni D. K.). Dakle, Ustavni sud ne može zaključiti da je dokazni postupak proveden na apelantovu štetu, odnosno da su apelantu u tom dokaznom postupku bila uskraćena bilo kakva procesna prava. Ocjenu dokaza prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud o čemu je, također, dao jasne razloge koji ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost.

40. U odnosu na apelantove navode o kršenju principa ravnopravnosti strana, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva uspostavljanje pravične ravnoteže među stranama u postupku, tj. da postoji ravnopravnost strana u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, princip ravnopravnosti strana znači da stranama u postupku mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, Serija A broj 274).

41. Dalje, što se tiče navoda da apelant nije imao mogućnost ispitati svjedoke optužbe čiji su iskazi pročitani na glavnom pretresu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, „u principu, sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa“ (vidi, Evropski sud, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, Serija A-166). Ovakvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi, npr. Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Primarni zadatak domaćih vlasti jeste da formuliraju i primijene pravila koja se tiču prihvatljivosti dokaza (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, odluka o dopustivosti od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

42. Član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe (vidi presudu Evropskog suda, Unterpertinger protiv Austrije od 24. novembra 1986. godine, Serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Međutim, Ustavni sud naglašava da ova odredba nema apsolutno djelovanje, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno, a izuzeci su propisani zakonom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, st. 25-27).

43. O navedenom sud je dao detaljno obrazloženje pozivajući se na odredbe člana 288. stav 2. ZKP koji regulira kada je moguć i dozvoljen izuzetak od neposrednog izvođenja dokaza. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 288. stav 2. ZKP propisano da se zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu po odluci sudije, odnosno vijeća, pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla, psihički oboljela, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je značajno otežan zbog važnih uzroka. Ustavni sud primjećuje da iz osporene presude proizlazi da je Vrhovni sud dao obrazloženje za čitanje ovih iskaza u skladu sa odredbama člana 288. stav 2. ZKP koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Pri tome Ustavni sud naročito zapaža da je Vrhovni sud u svojoj presudi istakao da iz zapisnika o glavnom pretresu nesporno proizlazi da se odbrana nije protivila čitanju zapisnika o saslušanju ovih svjedoka, niti je prigovarala nakon što su iskazi ovih svjedoka pročitani (što ne osporava ni apelant, samo navodi da njihovo protivljenje čitanju iskaza ne bi ništa promijenilo). Osim toga, sud je ove iskaze ocijenio i u vezi sa drugim provedenim dokazima, naročito sa izjavama drugih svjedoka, na osnovu čega je utvrdio njihovu vjerodostojnost. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ocijenio kao neosnovan i prigovor da je sud prekršio član 15. i član 64. stav 1. ZKP, jer ZKP ne priznaje, niti poznaje institut tzv. branilačke istrage na kojoj je odbrana insistirala, jer se ovdje ne radi o različitom tretiranju stranaka od suda, već o tome da se stranke, konkretno branitelji, nisu koristile svojim pravima koja imaju prema odredbama ZKP - nisu isticale prigovore na glavnom pretresu kada su čitani iskazi svjedoka optužbe u smislu člana 288. stav 2. ZKP.

44. Konačno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da je sud svestrano razmotrio sve izvedene dokaze i da je o odlučnim činjenicama koje su dovele sud do zaključka da je apelant kriv za krivično djelo za koje je proglašen krivim i osuđen dao obrazloženje koje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Stoga su svi navodi koji se odnose na kršenje principa ravnopravnosti strana u postupku, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije, neosnovani.

45. Ostali apelantovi navodi tiču se načina na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze i utvrdili činjenično stanje (povrede oštećenog D. K.). U vezi s tim, Ustavni sud je u svojoj praksi slijedio praksu Evropskog suda, pa je u svojim odlukama uvijek naglašavao da, u pravilu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava” (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 25. sa daljnjim referencama, i AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, tač. 102-104). Također, Ustavni sud je naglasio i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom“ (vidi, Ustavni sud, idem, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi sa činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije (idem). Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka, jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice.

46. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije budući da su Kantonalni sud, a potom i Vrhovni sud za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza na osnovu kojih je apelant proglašen krivim, a pri tome apelant i njegov branitelj nisu, u okviru propisanom odredbama ZKP, onemogućeni da postupaju u skladu sa tim odredbama.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1485/17 (R. Ž.) | Sudska praksa | Aktio