Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1873/17 (M. B.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravo na odbranu
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Dokaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1873/17
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1873/17, rješavajući apelaciju Miladina Bosnića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miladina Bosnića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 K 003016 16 Kž 7 od 22. februara 2017.
godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 K 003016 16 K od 20. juna 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miladin Bosnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Drvara, kojeg zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je 12. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 10 0 K 003016 16 Kž 7 od 22. februara 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 10 0 K 003016 16 K od 20. juna 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Livno (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 12. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 22. do 29. marta 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Kantonalnog suda broj 10 0 K 003016 16 K od 20. juna 2016. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivična djela u stjecaju, i to krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka d) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZFBiH za koja je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14 godina.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant, nakon potvrđivanja optužnice, negirao krivicu za izvršenje navedenih krivičnih djela, te da je na glavnoj raspravi proveden veliki broj dokaza Tužilaštva i apelantove odbrane. Potom je naveden sadržaj svih izvedenih dokaza, između ostalog iskazi saslušanih svjedoka, iskaz apelanta u svojstvu svjedoka sa glavnog pretresa i iskaz koji je dao u svojstvu osumnjičenog u fazi istrage, iskaz drugookrivljene Z.T. u istom predmetu u svojstvu svjedoka, iskazi vještaka koje je Tužilaštvo pozvalo i ispitalo na okolnost datih nalaza i mišljenja – vještaka obducenta, vještaka za balistiku, vještaka psihologa i vještaka neuropsihijatra, te je izvršen uvid u mnogobrojne materijalne dokaze koje je sačinio MUP Kantona 10 povodom pronalaska tijela ubijenog Perice Trninića (u daljnjem tekstu: oštećeni), dokaze FUP-a Centra za forenzička ispitivanja, vještačenja i istraživanja, te dokaze prikupljene povodom pretresa apelantove porodične kuće.
7. Nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza u smislu čl. 16. i 296. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), Kantonalni sud je utvrdio apelantovu krivičnopravnu odgovornost za krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret (kao i odgovornost drugookrivljene Z.T.). U tom pravcu u obrazloženju presude su, prije svega, navedene nesporne činjenice, i to: da je oštećeni suprug drugookrivljene Z.T. ubijen u šumi vatrenim oružjem i da su apelant i drugookrivljena Z.T. imali mobilne telefone (karakteristike telefona navedene u obrazloženju) koje su, svako od njih, uništili na različite načine. Na okolnost odnosa apelanta i drugookrivljene Z.T. su, također, provedeni mnogobrojni dokazi, i to: uvid u listinge njihovih telefonskih brojeva, sadržaj poruka koje su razmjenjivali, kao i sadržaj poruka koje su razmijenili kritične večeri, kada je oštećeni ubijen (ukupno 23 poruke), iskaz svjedoka Duška Kecmana i Ivanke Jakovac. Temeljem navedenih dokaza je utvrđeno da su apelant i drugookrivljena Z.T. bili u ljubavnoj vezi i da je drugookrivljena poticala apelanta da izvrši ubistvo oštećenog, odnosno njenog supruga, koristeći njegovu ljubav i privrženost. Osim toga, pri utvrđenju postojanja apelantove krivičnopravne odgovornosti Kantonalni sud je imao u vidu njegov iskaz dat u toku istrage kojim je praktično priznao izvršenje krivičnog djela koji je na glavnoj raspravi promijenio i negirao izvršenje djela. Međutim, iskaz iz istrage je, nakon ocjene njegove zakonitosti u formalnopravnom smislu, doveden u vezu s ostalim izvedenim dokazima, posebno s nalazima i mišljenima vještaka obducenta i balističara u pogledu položaja tijela oštećenog i načina ubistva. Nakon povezivanja svih izvedenih dokaza utvrđene su odlučne činjenice temeljem kojih je proizašao zaključak da je apelant bio u ljubavnoj vezi s drugookrivljenom Z.T., koja ga je potakla da usmrti oštećenog, njenog supruga. U radnjama koje je apelant poduzeo, koje su detaljno opisane kako u izreci, tako i u obrazloženju presude (strana 17. obrazloženja presude), Kantonalni sud je zaključio da su se stekla sva obilježja krivičnog djela ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka d) u vezi sa članom 32. KZFBiH, jer je apelant bio svjestan i htio je da izvrši djelo koje je učinio iz niskih pobuda, htijući sebi omogućiti nastavak ljubavne veze sa drugookrivljenom Z.T., odnosno suprugom oštećenog. U pogledu krivičnopravne odgovornosti za drugo krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZFBiH, Kantonalni sud je istakao da je apelant praktično priznao izvršenje tog krivičnog djela, te da izvršenje navedenog krivičnog djela proizlazi i iz materijalnih dokaza u spisu, budući da je apelant posjedovao oružje koje, u smislu člana 10. stav 1. Zakona o nabavci, držanju oružja i streljiva, nije dopušteno.
8. Prilikom odmjeravanja kazne uzete su obzir sve okolnosti koje utječu na vrstu i visinu kazne, pa je od olakšavajućih okolnosti ocijenjeno apelantovo držanje na sudu, dok otežavajućih okolnosti nije bilo, nakon čega je apelantu, imajući u vidu generalnu i specijalnu prevenciju, za izvršenje navedenih krivičnih djela izrečena kazna zatvora u trajanju od 14 godina.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 10 0 K 003016 16 Kž 7 od 22. februara 2017. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude su istaknuti navodi žalbe apelantovog banioca kojim je ukazao na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, povredu krivičnog zakona, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i odluku o krivičnopravnoj sankciji uz prijedlog da se žalba uvaži i apelant oslobodi optužbe, ili da se prihvati izmijenjena pravna kvalifikacija na način da se radi o krivičnom djelu ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH i, u skladu s tim, izrekne krivičnopravna sankcija. Nakon što je pobijanu presudu ispitao u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, u smislu člana 321. ZKPFBiH, Vrhovni sud je zaključio da žalba nije osnovana uz razloge koji su opširno navedeni u obrazloženju presude. Naime, u pogledu neosnovanosti žalbenih navoda apelantovog branioca kojima je ukazano na bitne povrede postupka zbog prihvatanja apelantovog iskaza datog u istrazi, a ne na glavnom pretresu, čime se indicira na nezakonitost dokaza u smislu člana 93. stav 2. ZKPFBiH (da iskaz u istrazi mora biti snimljen na audio ili videotraku), Vrhovni sud je istakao da takvi navodi žalbe ne dovode u pitanje zakonitost apelantovog iskaza datog u istrazi. S tim u vezi je naveden sadržaj zakonske odredbe člana 93. stav 2. ZKPFBiH koja ne sadrži izričitu obavezu da se ispitivanje osumnjičenog snima na audio ili videotraci, te da se na takvoj tvrdnji ne može zasnivati zaključak da se u konkretnom slučaju radi o nezakonitom dokazu, u smislu člana 11. ZKPFBiH. U tom pravcu Vrhovni sud je ukazao na sadržaj zapisnika od 9. oktobra 2015. godine o saslušanju apelanta u svojstvu osumnjičenog koji je sačinjen pred kantonalnim tužiteljem iz kojeg proizlazi da je apelant poučen o svim svojim pravima iz člana 92. ZKPFBiH, pa i o tome da se može izjasniti o djelu koje mu je stavljeno na teret, da se takav iskaz može koristiti na glavnom pretresu ukoliko je dat u prisustvu branioca, te da je apelant svojim potpisom na zapisniku, povodom iskaza koji je tad dao u prisustvu svog branioca, potvrdio da je prava o kojima je poučen u potpunosti razumio. Iz zapisnika proizlazi da je prvostepeni sud prethodno provjerio njegov sadržaj u formalnopravnom smislu i utvrdio da je apelantov branilac bio prisutan prilikom davanja iskaza i da je bio u prilici da pomogne apelantu svojim stručnim znanjem u konkretnom predmetu, a iz samog zapisnika ne proizlazi da je apelant tražio da mu se omoguće dodatne konsultacije s braniocem kako bi ga ovaj uputio na posljedice davanja iskaza u istrazi. Stoga su kao neosnovani ocijenjeni navodi žalbe da apelant nije bio upućen u to da bi se njegovo priznanje krivičnog djela učinjeno u fazi istrage moglo koristiti protiv njega u daljnjem toku postupka i da se bez njegove saglasnosti taj iskaz pročita na glavnom pretresu, jer su suprotni sadržaju zapisnika od 9. oktobra 2015. godine. Osim toga, neosnovanim su ocijenjeni žalbeni navodi kojima je apelantova struktura ličnosti dovedena u vezu sa izjavom datom u istrazi. U tom smislu Vrhovni sud je istakao da žalbom nije dovedena u pitanje apelantova uračunljivost, niti se iz nalaza vještaka psihijatra može zaključiti da apelant nije bio u mogućnosti da shvati značaj davanja izjave, niti se može prihvatiti tvrdnja da je izjavu dao pod pritiskom. Vrhovni sud je, imajući u vidu jasno obrazloženje prvostepene presude u pogledu prihvatanja apelantove izjave date na zapisnik 9. oktobra 2015. godine, ocijenio da nije učinjena bitna povreda postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKPFBiH, jer se ne radi o dokazu na kome se, po odredbama ZKPFBiH, ne može zasnivati presuda.
10. Što se tiče apelantove žalbe kojom je, također, ukazano na bitnu povredu postupka zbog prihvatanja njegovog iskaza iz istrage, jer je, kako smatra, bio izložen izvjesnom pritisku (prisutnost više policijskih inspektora i kantonalnog tužitelja), Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim, jer apelant u žalbi nije u tom kontekstu istakao konkretne činjenice i okolnosti koje bi ukazivale da su navodi iz žalbe tačni. U tom kontekstu je ponovljeno obrazloženje dato povodom žalbe apelantovog branioca u pogledu neosnovanosti tvrdnji o bitnoj povredi postupka u vezi sa zakonitošću dokaza i sadržajem relevantnih zakonskih odredaba prilikom apelantovog ispitivanja, te pouke o pravima u smislu člana 92. ZKPFBiH.
11. U pogledu žalbenih tvrdnji kojima je ukazano na pogrešno utvrđeno činjenično stanje zbog pogrešnog prihvatanja pravne kvalifikacije da je krivično djelo ubistvo učinjeno iz niskih pobuda, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim. U tom smislu su u obrazloženju presude ponovljeni dokazi iz prvostepene presude temeljem kojih je prvostepeni sud utvrdio postojanje niskih pobuda u konkretnim okolnostima. Pri tome su, između ostalog, ponovljeni sljedeći dokazi: listinzi za mobilne aparate koje su koristili apelant i drugookrivljena Z.T., njihovi iskazi, sadržaj pisma koje je apelant uputio drugookrivljenoj iz kojih je, po ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je oštećeni bio smetnja u ljubavnoj vezi između apelanta i drugookrivljene Z.T., te da je apelant krivično djelo ubistvo oštećenog učinio iz niskih pobuda, dakle kvalificirano, a ne osnovno krivično djelo o čemu su u prvostepenoj presudi dati jasni i određeni razlozi (opširno navedeno na str. 9. i 10. presude).
12. Što se tiče neosnovanosti žalbenih tvrdnji za izvršenje drugog krivičnog djela nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija, Vrhovni sud je istakao da navodima žalbe kojim se tvrdi da oružje pripada apelantovom stricu, a ne njemu, nije dovedeno u pitanje utvrđenje prvostepenog suda da je od apelanta oduzeto vatreno oružje i municija koje je evidentirano i izdate potvrde o privremenom oduzimanju, te da se radi o oružju čija nabavka građanima uopšte nije dopuštena, zbog čega je zaključak prvostepenog suda i u tom dijelu, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilan.
13. U pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji kojima je osporena odluka o kazni, Vrhovni sud je istakao da žalbom nije dovedena u pitanje pravna kvalifikacija krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim i da je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke o kazni ocijenio sve okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja, koja je, i po ocjeni Vrhovnog suda, srazmjerna težini krivičnog djela i stepenu apelantove krivične odgovornosti.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelant je u apelaciji eksplicitno naveo da smatra da mu je osporenim presudama prekršeno „pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim pravima“. Navedeno pravo je garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s kršenjem navedenog prava, apelant je istakao bitnu povredu postupka u vezi s prihvatanjem njegovog iskaza datog u istrazi, ukazujući da su stav i zaključak o njegovoj krivičnopravnoj odgovornosti, uglavnom, utemeljeni na izjavi koju je dao u istrazi kojom prilikom je praktično priznao izvršenje djela iako je u pitanju dokaz koji nije valjan. U tom pravcu apelant je izrazio svoje mišljenje zbog kojeg smatra da spomenuti dokaz nije pribavljen zakonito opisujući okolnosti zbog kojih je navedenu izjavu dao pod pritiskom. Pojašnjavajući navedeno, istakao je da njegov iskaz nije snimljen na audio ili videotraku iako je trebalo da bude, zatim, da u trenutku davanja izjave u istrazi nije bio dovoljno upoznat s njenim posljedicama i da je davanju izjave prethodio razgovor s više policijskih istražitelja i glavnog tužitelja, zbog čega su, kako smatra, stvoreni preduslovi da prizna izvršenje krivičnog djela iako je na glavnom pretresu promijenio iskaz negirajući izvršenje djela i tom prilikom pojasnio zbog čega je prethodno dao iskaz kojim se praktično samooptužio. S tim u vezi je ukazao da su sudovi u osporenim presudama iskaz iz istrage nezakonito doveli u vezu sa ostalim izvedenim dokazima iako su ti „drugi“ dokazi, po njegovom mišljenju, indicije koje ne potvrđuju izvan razumne sumnje zaključak o njegovoj krivičnopravnoj odgovornosti.
15. Apelant, također, smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja pogrešno primijenjeno materijalno pravo zbog toga što je njegova izjava data u istrazi nezakonito pribavljen dokaz, a kako je taj dokaz doveden u vezu sa ostalim izvedenim dokazima, proizlazi da nijedan od ostalih dokaza ne bi opravdao sumnju da je počinilac krivičnih djela za koja je osuđen. Smatra da su svi dokazi svedeni na indicije koje nisu takvog intenziteta i značaja i koje, bez njegovog iskaza iz istrage, ne bi dovele do zaključka o njegovoj krivičnopravnoj odgovornosti. Na taj način mu je, kako smatra, povrijeđeno pravo na odbranu.
II.Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je taj sud razmatrao sve prigovore iz apelacije u okviru žalbenih navoda i da su dati jasni i određeni razlozi o neosnovanosti prigovora u obrazloženju presude (str. 4, 5. i 6). Budući da u postupku iz kog je proizašla osporena presuda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, da je u presudi dovoljno i jasno obrazloženo zbog čega iskaz iz istrage nije nezakonito pribavljen dokaz, predloženo je da se apelacija kao neosnovana odbije.
17. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana i da su u obrazloženju presude navedeni jasni i određeni razlozi kojima se sud rukovodio prilikom donošenja presude. Predloženo je da se apelacija odbije.
18. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana i da u postupku koji se vodio protiv apelanta nije povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. S tim u vezi je podsjetilo na sadržaj zapisnika iz istrage iz kog proizlazi da je apelant poučen o svim pravima iz člana 92. ZKPFBiH, a naročito da se iskaz iz istrage dat u prisutnosti njegovog branioca može koristiti na glavnom pretresu. Predloženo je da se apelacija odbaci kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
19. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni list FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 59/14, 96/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi: Član 54.
Stjecaj krivičnih djela (1) Ako je počinitelj jednom radnjom ili s više radnji počinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora, jedinstvenu kaznu zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu.
(…) Član 166.
Ubistvo (1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
(2) Kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kaznit će se:
(…)
d) ko drugog usmrti iz koristoljublja, radi učinjenja ili prikrivanja kog drugog krivičnog djela, iz bezobzirne osvete ili iz drugih niskih pobuda;
(...)
Član 371.
Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija (1) Ko neovlašćeno izradi, prepravi, proda, nabavi ili razmijeni vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije, ili ko neovlašćeno drži vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije čija nabavka građanima uopće nije dozvoljena, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine, (…)
20. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni list FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 92.
Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (1) Kad se osumnjičeni prvi put ispituje pitaće ga za ime i prezime, nadimak, ako ga ima, ime i prezime roditelja, djevojačko porodično ime majke, gdje je rođen, gdje stanuje, dan, mjesec i godinu rođenja, koje je narodnosti i čiji je državljanin, jedinstveni matični broj građana državljanina Bosne i Hercegovine, koje mu je zanimanje, kakve su mu porodične prilike, da li je pismen, kakve je škole završio, da li je, gdje i kada služio vojsku odnosno ima li čin rezervnog vojnog starješine, vodi li se u vojnoj evidenciji i kod kojeg organa nadležnog za poslove odbrane, da li je odlikovan, kakvog je imovnog stanja, da li je, kada i zašto osuđivan, da li je i kada je izrečenu kaznu izdržao, da li se protiv njega vodi postupak za neko drugo krivično djelo, a ako je maloljetan, ko mu je zakonski zastupnik. Osumnjičeni će se poučiti da je dužan odazvati se pozivu i odmah saopštiti svaku promjenu adrese ili namjeru da promijeni boravište, a upozoriće se i na posljedice ako po tome ne postupi.
(2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučiće se i o sljedećim pravima:
a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu, niti odgovarati na postavljena pitanja,
b) da može uzeti branioca po svom izboru koji može biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo na branioca bez nadoknade u slučajevima predviđenim ovim zakonom,
c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist "i ako to učini u prisustvu branitelja da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnoj raspravi i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnoj raspravi, (...)
Član 93.
Način ispitivanja osumnjičenog (1) O svakom ispitivanju osumnjičenog sastavlja se zapisnik. Bitni dijelovi iskaza unijeće se doslovno u zapisnik. Nakon što je zapisnik sastavljen, osumnjičenom će se pročitati zapisnik i predati kopija zapisnika.
(2) Ispitivanje osumnjičenog, u pravilu, se snima na audio ili videotraku, pod sljedećim uslovima:
a) da je osumnjičeni obaviješten na jeziku koji govori i razumije da se ispitivanje snima na audio ili videotraku,
b) u slučaju prekida ispitivanja, razlog i vrijeme prekida će se naznačiti u snimku, kao i vrijeme nastavljanja i zaključenja ispitivanja,
c) na kraju ispitivanja osumnjičeni će dobiti mogućnost da pojasni sve što je rekao i da doda sve što želi,
d) zapis s trake će se prepisati nakon završetka ispitivanja, a kopija prepisa predaće se osumnjičenom zajedno s kopijom snimljene trake ili ako je korištena aparatura za istovremeno pravljenje većeg broja snimaka, predaće mu se jedna od originalno snimljenih traka,
e) pošto se napravi kopija originalne trake u svrhu prepisa, originalno snimljena traka ili jedna od originalno snimljenih traka će se zapečatiti u prisustvu osumnjičenog, s ovjerom potpisa organa krivičnog postupka i osumnjičenog.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 321.
Granice ispitivanja presude Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakon.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 10 0 K 003016 16 Kž 7 od 22. februara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Nadalje, apelant je osporenu presudu primio 15. marta 2017. godine, a apelacija je podnesena 12. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant pobija presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda smatrajući da mu je navedenim presudama povrijeđeno „pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim pravima“. Navedeno pravo je garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. Nadalje, iako to apelant, dakle, nije eksplicitno naveo, zapravo proizlazi da apelacijom pokreće pitanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...)
28. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kog su proizašle osporene presude ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog izvršenja krivičnih djela ubistvo i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija, pa proizlazi da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
29. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi, Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, Serija A, broj 115, str. 21, stav 54), dakle, uključujući i žalbeni postupak (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34). Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, koji se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, ispitati apelantove navode u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije.
30. U odnosu na apelantove navode da su osporene presude zasnovane na nezakonito pribavljenom dokazu, jer je na glavnom pretresu korišten njegov iskaz dat u fazi istrage koji je na glavnom pretresu promijenio, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koje su u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
31. Nadalje, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, treba uzeti u obzir značaj javnog interesa u istraživanju i kažnjavanju krivičnog djela koje je u pitanju nasuprot značaju interesa pojedinca da dokazi protiv njega budu pribavljeni zakonito (vidi, Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 97, ECHR 2006-IX).
32. U konkretnom slučaju apelant smatra da je nezakonito pribavljen i korišten njegov iskaz dat u fazi istrage, a ne iskaz sa glavnog pretresa. Smatra da se takav nezakonito pribavljen dokaz nije mogao dovesti u vezu sa ostalim dokazima koji, po njegovom mišljenju, nisu ni čvrsti, niti pouzdani, već ukazuju na indicije, zbog čega smatra da je ishod postupka, dakle utvrđenje njegove krivičnopravne odgovornosti, nezakonit. U tom smislu Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, osporava vjerodostojnost sadržaja svog iskaza koji je dao u fazi istrage, ukazujući da u vrijeme davanja iskaza nije bio dovoljno upoznat s posljedicama takvog iskaza koji je dao u prisutnosti svog branioca, podsjećajući pri tome na strukturu svoje ličnosti i okolnosti koje su prethodile davanju iskaza, pri čemu, između ostalog, navodi prisutnost više policijskih istražitelja i kantonalnog tužitelja, te u tom smislu svojevrstan pritisak koji je zbog toga imao. Međutim, nasuprot ovim tvrdnjama, Ustavni sud uočava da su sudovi na obje sudske instance s posebnom pažnjom razmotrili ovaj apelantov prigovor, prvostepeni u okviru ocjene i analize dokazne građe a drugostepeni u okviru žalbenih razloga koje je apelant u tom pravcu istakao. Pri tome je prvostepeni sud, obrazlažući ključne činjenice utvrđene u postupku i dokaze na kojima su te činjenice utemeljene, ocjenjujući dijametralno suprotne apelantove iskaze iz istrage i sa glavne rasprave, naveo zbog kojih razloga i na osnovu koje zakonske odredbe je prihvatio apelantov iskaz iz istrage. U tom smislu je za prihvatljivost navedenog dokaza polazna osnova bila ta što je apelant u fazi istrage bio poučen o svojim pravima i djelima za koja se tereti, te činjenici da je, osim što je shvatio za koja djela se tereti, iskaz dao u prisutnosti svog branioca s kojim se, kako je obrazloženo, mogao konsultirati u vezi sa pravom i posljedicama proisteklim iz iskaza, te mogućnosti da se on koristi i na glavnom pretresu. Osim toga, Vrhovni sud je, razmatrajući identične navode u okviru bitnih povreda postupka, ocjenjujući ih neosnovanim, prije svega, naveo sadržaj zakonske odredbe člana 93. stav 2. ZKPFBiH koja ne sadrži izričitu odredbu da se ispitivanje osumnjičenog (apelanta) snima na audio ili videotraku (navedena odredba koristi termin „u pravilu“) i da se isključivo na toj činjenici ne može zasnivati zaključak da je u pitanju nezakonit dokaz. U tom pravcu je podsjetio na cilj i značaj navedene odredbe, te činjenicu proizašlu iz zapisnika od 9. oktobra 2015. godine pri davanju apelantove izjave u fazi istrage, kojom prilikom je apelant poučen o svim pravima iz člana
92. ZKPFBiH a, između ostalog, i o tome da se njegov iskaz dat u prisustvu branioca može bez njegove saglasnosti pročitati i koristiti na glavnoj raspravi. Imajući u vidu, kako je obrazložio Vrhovni sud, da je apelant svoj iskaz u istrazi dao u prisutnosti branioca i da je svojim potpisom na zapisniku potvrdio da je shvatio i razumio prava o kojima je poučen, te da apelant nije zahtijevao dodatne konsultacije sa svojim braniocem kako bi ga eventualno uputio na posljedice davanja takvog iskaza, te imajući pri tome u vidu sadržaj tog zapisnika, zaključeno je da apelantov iskaz iz istrage ne predstavlja dokaz na kome se ne može zasnivati presuda. Imajući u vidu navedeno, prvenstveno cjelokupan sadržaj odredbe člana 93. ZKPFBiH („Način ispitivanja osumnjičenog“), tj. okolnost da u apelantovom slučaju nisu dovedene u pitanje garancije iz stava 1. navedene odredbe (prema kojem se o ispitivanju osumnjičenog sastavlja zapisnik u koji se unose bitni dijelovi iskaza, te se zapisnik čita osumnjičenom i predaje mu se kopija zapisnika), pri čemu je nesporno da su prilikom ispitivanja apelanta poštivane sve garancije propisane članom 92. navedenog zakona („Pouka osumnjičenom o njegovim pravima“), te imajući u vidu da odredba člana 93. stav 2. ZKPFBiH propisuje da se ispitivanje osumnjičenog „u pravilu“ snima, Ustavni sud smatra da su, s obzirom na jasna i argumentirana obrazloženja osporenih presuda, apelantovi navodi vezani za zakonitost dokaza neosnovani.
33. U pogledu navoda apelacije o povredi prava na odbranu, Ustavni sud uočava da apelant i ove navode dovodi u isključivu vezu s prihvatanjem njegovog iskaza datog u fazi istrage, ne dovodeći pri tome u pitanje izvođenje i ocjenu ostalih dokaza koje je predložio i koje je sud na glavnom pretresu izveo u prilog njegovoj odbrani. Imajući u vidu prethodno obrazloženje u vezi sa zakonitosti navedenog dokaza, Ustavni sud će ovaj aspekt prava na pravično suđenje razmotriti pri analizi sljedećeg prigovora koji se tiče činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava u vezi s ocjenom dokaza. U tom pravcu Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01) u vezi s ocjenom dokaza. Ustavni sud će se, u smislu navedenog, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).
34. U vezi sa činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je osuđujuća presuda protiv apelanta zasnovana na analizi i ocjeni velikog broja dokaza, između ostalih na velikom broju saslušanih svjedoka, iskazu drugookrivljene Z.T. u istom predmetu koja je, također, osuđena na kaznu zatvora za podsticanje apelanta u izvršenju krivičnog djela, zatim, na nalazima i mišljenjima vještaka (obducenta, balističara, psihologa i neuropsihijatra), djelomičnom rekonstrukcijom događaja na licu mjesta prema nalazima balističkog vještačenja, te svim ostalim izvedenim dokazima koji u svojoj povezanosti čine jedinstvenu cjelinu u pogledu ključnih činjenica i utvrđenja apelantove krivičnopravne odgovornosti. Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda, nasuprot apelantovim tvrdnjama, ne proizlazi da je zasnovana jedino i isključivo na njegovom iskazu iz istrage, niti na indicijama, kako apelant neosnovano tvrdi. Upravo suprotno tome, u obrazloženju je pojedinačno naveden sadržaj svih izvedenih dokaza i činjenice koje su temeljem predmetnih dokaza utvrđene, nakon čega su svi dokazi ocijenjeni u njihovoj međusobnoj povezanosti, između ostalog i sa apelantovim iskazom iz istrage koji je doveden u vezu sa zapisnikom o uviđaju, te nalazima i mišljenjima vještaka obducenta i balističara, kao i iskazom drugookrivljene Z.T. u istom predmetu, koji u svojoj povezanosti čine jedinstvenu cjelinu u pogledu utvrđenja apelantove krivičnopravne odgovornosti.
35. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred prvostepenim vijećem Kantonalnog suda proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, te je van razumne sumnje utvrđeno da je apelant počinio krivična djela za koja je proglašen krivim, dajući za takav stav jasno, argumentirano i cjelovito obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja, tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Stoga, nasuprot apelacionim tvrdnjama, osporenim presudama, po mišljenju Ustavnog suda, nije prekršeno apelantovo pravo na odbranu, jer u okolnostima konkretnog slučaja apelantu nije uskraćeno pravo na izvođenje bilo kojeg dokaza u prilog njegovoj odbrani, niti je izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama koje čine sve bitne elemente krivičnih djela za koja je apelant osuđen.
36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan, te su stoga neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza uz ocjenu njihove prihvatljivosti i zakonitosti, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio krivična djela za koja je osuđen.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević