Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2409/17 (F. Ć.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2409/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-2409/17, rješavajući apelaciju Frane Ćosića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Frane Ćosića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 2 P 000595 15 Rev od 11. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Frano Ćosić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je 12. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 2 P 000595 15 Rev od 11. aprila 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 2 P 000595 09 P od 13. septembra 2013. godine, utvrđeno je da je apelant, a u odnosu na Mileta Ćosića (apelantov brat, u daljnjem tekstu: tuženi) jedini i isključivi vlasnik porodične stambene zgrade bliže označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: stambena zgrada), te je tuženi dužan apelantu predati u posjed i slobodno raspolaganje stambenu zgradu u određenom roku. Presudom je dalje obavezan tuženi nadoknaditi apelantu troškove postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je, povodom apelantove molbe, rješenjem nadležnog organa od 21. februara 1977. godine, apelantu data urbanistička saglasnost za izgradnju stambene zgrade, na parcelama na kojima su apelant i tuženi, pored ostalih osoba, upisani kao suvlasnici sa jednakim dijelovima od po 3/112. Dalje je naveo da je izgradnja stambene zgrade počela 1976. godine i da je gradnju finansirao apelant, te da tuženi u vrijeme početka gradnje nije bio zaposlen (zaposlio se 1979. godine). Istaknuto je da su u stambenoj zgradi živjeli tuženi i majka apelanta i tuženog, a da je apelant povremeno dolazio, pošto je radio u inostranstvu. Općinski sud je prihvatio kao tačan navode tuženog da je pomagao prilikom gradnje stambene zgrade (pomagao u građevinskim radovima, tražio majstore), ali, po ocjeni Općinskog suda, na navedeni način nije moguće steći pravo suvlasništva na stambenoj zgradi. Istaknuto je da pored ovog navoda, tuženi ne ukazuje sudu niti jednim drugim dokazom da je između njega, apelanta i njihove majke postojao dogovor oko gradnje stambene zgrade – zajednički, sa jednakim pravima tuženog i apelanta vezanih za stambenu zgradu. Po mišljenju Općinskog suda, pravo vlasništva odnosno suvlasništva stiče onaj kome je u skladu sa propisima od nadležnog organa odobreno građenje, odnosno data urbanistička saglasnost – u konkretnom slučaju apelant. Stoga je Općinski sud zaključio da je iz provedenog dokaznog postupka evidentno i pouzdano utvrđeno da je apelant sagradio stambenu zgradu i na taj način stekao pravo vlasništva na njoj, te da nije utvrđeno da je gradnja stambene zgrade počela dogovorno između apelanta i tuženog. S obzirom na navedeno, Općinski sud je ocijenio osnovanim apelantov tužbeni zahtjev na osnovu čl. 2., 3. i 25. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
4. Presudom Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 2 P 000595 13 Gž od 21. maja 2015. godine, uvažena je žalba tuženog i preinačena presuda Općinskog suda, tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, te obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove postupka.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz provedenih dokaza nesporno proizilazi da su stranke sa pokojnom majkom živjele u zajedničkom domaćinstvu u staroj kući i da su zajednički odlučili izgraditi stambenu zgradu, u čijoj izgradnji su zajednički učestvovali. S tim u vezi, obrazloženo je da su u izgradnji stambene zgrade učestvovali apelant novčano, tuženi svojim radom i organiziranjem poslova oko izgradnje stambene zgrade, a nakon što se zaposlio i novčano, te i majka stranaka novčano i svojim radom tj. pomažući tuženom prilikom gradnje. Istaknuto je da nakon što je završena gradnja stambene zgrade, u nju su se uselile stranke zajedno sa svojom majkom, te je stoga, po ocjeni Kantonalnog suda, stambena zgrada zajedničko vlasništvo apelanta i tuženog. Kako je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 68 2 P 000595 15 Rev od 11. aprila 2017. godine, odbijena je apelantova revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda, te odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova nastalih u povodu revizije.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepena presuda pravilna i zakonita. Dalje je naveo da je drugostepeni sud dao valjane razloge o osnovanosti žalbenih prigovora tuženog, koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud, s obzirom da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu. Stoga je zaključeno da su neosnovani apelantovi navodi da su drugostepenom presudom povrijeđene odredbe parničnog postupka u smislu odredbi člana 209. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, zaključeno je da su neosnovani i apelantovi navodi da je sud pogrešno cijenio izvedene dokaze, te da je zbog toga na ustanovljeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer navedene tvrdnje nemaju uporište u sadržajima datih razloga drugostepene presude. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, dajući za svoju odluku jasne i potpune razloge. U pogledu ostalih apelantovih navoda (lokacijska dozvola na ime apelanta, okolnosti gradnje, da je apelant dozvolio tuženom i majci da stanuju ali da se nije odrekao prava vlasništva stambene zgrade i dr.), Vrhovni sud je istaknuo da apelant iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, na način da iznosi drugačije činjenično stanje iz kojeg izvodi svoj činjenični zaključak, čime uključuje prigovor pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz kojih razloga se revizija ne može izjaviti.
8. Apelant navodi da mu je u toku postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je sud pogrešno ocijenio izvedene dokaze, te da je zbog toga Kantonalni sud na ustanovljeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo i da nije bilo osnova za preinaku prvostepene presude. Tvrdi da je izvedenim dokazima dokazao da je na osnovu gradnje stekao pravo vlasništva na stambenoj zgradi u skladu sa čl. 27. i 28. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te da su ostvarene sve zakonske pretpostavke da se udovolji njegovom tužbenom zahtjevu. Posebno ističe da je bitno i relevantno u konkretnom slučaju da je apelant dobio lokacijsku dozvolu (tada urbanistička saglasnost), te da time što je dozvolio majci i tuženom da stanuju u stambenoj zgradi nije prenio i vlasništvo na stambenoj zgradi. Osim toga, ističe da ukoliko je stav suda da apelantu ne pripada isključivo pravo na stambenoj zgradi, onda su trebali u odluci odrediti koji udio u stambenoj zgradi pripada apelantu i djelomično usvojiti tužbeni zahtjev.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su Vrhovni sud i Kantonalni sud primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj odluci jasno obrazložio razloge kojima se vodio kada je zaključio da je stambena zgrada zajedničko vlasništvo apelanta i tuženog i da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je apelant jedini i isključivi vlasnik stambene zgrade, što je prihvaćeno i od strane Vrhovnog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević