Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-873/19 (S.D. i R. J.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-873/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-873/19, rješavajući apelacije S. D. i Rasima Jusića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

S. D. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 050506 18 Gž 2 od 23. januara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 050506 18 P 2 od 4. septembra 2018.

godine;

Rasim Jusić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 050506 18 Gž 2 od 23. januara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 050506 18 P 2 od 4. septembra 2018. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-873/19

1. S. D. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Donjeg Vakufa, podnijela je 26. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 050506 18 Gž 2 od 23. januara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 050506 18 P 2 od 4. septembra 2018. godine.

2. AP-1608/19

2. Rasim Jusić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Abaz Omeragić advokat iz Donjeg Vakufa, podnio je 9. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 050506 18 Gž 2 od 23. januara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 050506 18 P 2 od 4. septembra 2018. godine.

3. U predmetnom postupku, koji je okonačan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezani su tuženi (S.Đ., S.Đ, te apelanti) da tužitelju (UniCredit Bank d.d. Mostar) solidarno isplate određeni novčani iznos, uz naknadu troškova postupka, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

4. U obrazloženju prvostepene presude, prvostepeni sud je naveo da Agencija za bankarstvo FBiH (postupajući po pritužbi apelantice), a poslije očitovanja Poslovnice u Jajcu (informacija od 28. juna 2010. godine), nije našla propuste u radu tužitelja u vezi predmenog kredita, te naglasio da nema osnova za provjeru u PIO, s obzirom da je iz zahtjeva za odobrenje kredita vidljivo da je F.Đ. priložila dokaz da kao vlasnica STR "Sanja" ima primanja od 800,00 KM, te da tužitelj nije ima osnova da sumnja da je insolventa, odnosno da isto nije od uticaja na valjanost ugovora o kreditu.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, pored ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su prednik tužitelja Zagrebačka banka BiH i prednik tuženih S.Đ. i S.Đ (umrla F.Đ., kao korisnik kredita), te apelanti (kao jemci) 22. marta 2004. godine zaključili ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu kojim je F.Đ. odobren i plasiran kredit u iznosu od 11.000,00 KM. Zatim, da je prvosteepni sud utvrdio da je članom 7. tog ugovora ugovoreno da (uz F.Đ.) za urednu otplatu cjelokupnog potraživanja jamče jemci i odgovaraju solidarno s F.Đ., te da F.Đ. nije uredno izmirivala svoje dospjele obaveze (tužitelj slao opomene tuženim), te da je tužitelj otkaznim pismom od 20. januara 2005. godine obavijestio korisnika kredita i jamce da je dostavom otkaza potraživanje banke dospjelo, te ih pozvao da u ostavljenom roku podmire dugovanje u cjelosti. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da je pravilno utvrđena solidarna odgovornost apelanata s korisnikom kredita (član 7. navedenog ugovora, te član 1004. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima), te da je, stoga, neosnovano pozivanje apelanata da su oslobođeni odgovornosti zbog tužiteljevog odugovlačenja da zahtjeva ispunjenje od glavnog dužnika u roku iz člana 1011. Zakona o obligacionim odnosima, kao i da nisu od uticaja tvrdnje apelanata da tužitelj nije aktivirao mjenice niti je iscrpio sva sredstva koja je imao na raspolaganju od glavnog dužnika. Kantonalni sud je naveo da punomoćnik tuženih nije opredijelio troškove postupka (član 397. Zakona o parničnom postupku) pa sud iste nije mogao cijeniti, dok je tužitelju dosudio troškove na temelju člana 386. stav 2. i člana 387. Zakona o parničnom postupku.

Spajanje predmeta

6. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na iste osporene odluke i da se zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-873/19. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

7. Nakon brižljive analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelanti navode da redovni sudovi "jedva da su se i dotakli svih navoda koje su iznosili pred redovnim sudovima", da su obespravljeni budući da im nisu dosuđeni troškovi dolaska na ročita za koja nisu bili obaviješteni da su odgođena, da je prvostepeni sud nije želio da pribavi na prijedlog apelantice dokumentaciju od PIO/MIO Mostar o primanjima prednika dužnika F.Đ., te da redovni sudovi nisu izvršili uvid u dokaz apelantice (akt od 28. juna 2010. godine).

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-873/19 (S.D. i R. J.) | Sudska praksa | Aktio