Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-740/19 („UniCredit Bank“ a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-740/19
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP 740/19, rješavajući zahtjev „UniCredit Bank“ a.d. Banjaluka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev „UniCredit Bank“ a.d.
Banjaluka za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. „UniCredit Bank“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 14. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 245794 17 Gž od 15. oktobra 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 245794 16 I od 1. juna 2017. godine.
2. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom će se odgoditi izvršni postupak koji se vodi pred Osnovnim sudom pod brojem 71 0 I 245794 16 I do donošenja odluke o apelaciji. Parnični postupak
3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 114659 14 P 2 od 17. aprila 2014. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 71 0 P 114659 14 Gž 2 7. oktobra 2014. godine apelantica je obavezana da plati tužiocu D.P. na ime deponovanog iznosa depozita iznos od 43.916,54 DM, u njihovoj protivvrijednosti od 43.916,54 KM, 4.793,58 SCF u njihovoj protivvrijednosti od 7.515,37 KM, 121.020,60 ATS u njihovoj protivrijednosti od 17.202,71 KM, 4.466,59 HLG u njihovoj protivvrijednosti od 3.964,41 KM 292.898,51 LIT u njihovoj protivvrijednosti od 297,44 KM, 428,65 CAD u njihovoj protivvrijednosti od 631,53 KM, te 2.154,20 USD u njihovoj protivvrijednosti od 3.172,62 KM, a sve sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 1. januara 1998. godine, pa do isplate, te je obavezana tužiocu nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.125,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana presuđenja pa do isplate , u roku od 30 dana.
Izvršni postupak
4. Na osnovu navedenih presuda tražilac izvršenja M.P. (nasljednica tužioca D.P.) je podnijela prijedlog za izvršenje radi naplate potraživanja i to na ime glavnog duga 76.655,62 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 1998. godine, pa do isplate, te troškove parničnog i izvršnog postupka sa zakonskom zeteznom kamatom, predloživši da se odredi izvršenje popisom, pljenidbom i prodajom pokretnih stvari apelantice i to motornih vozila navedenih u prijedlogu.
5. Rješenjem Osnovnog suda 71 0 I 245794 16 I od 14. novembra 2016. godine je dozvoljeno predloženo izvršenje.
6. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 245794 16 I od 1. juna 2017. godine odbijen je apelanticin prigovor protiv Rješenja Osnovnog suda o izvršenju broj 71 0 I 245794 16 I od 14. novembra 2016. godine.
7. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 245794 17 Gž od 15. oktobra 2018. godine odbijena je apelanticina žalba podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 I 245794 16 I od 14. novembra 2016. godine kojim je odbijen apelanticin prigovor protiv rješenja o izvršenju Osnovnog suda od 14. novembra 2016. godine.
8. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je apelantica u žalbi navela da se u konkretnom slučaju radi o staroj deviznoj štednji i da je obavezu isplate preuzela Bosna i Hercegovina, a da sredstva osiguravaju entiteti koji su u namjeri da regulišu način izmirenja predmetnih obaveza donijeli niz zakonskih i podzaknoskih akata koji su u konkretnom slučaju zanemareni, a koji su, po ocjeni apelantice, dovoljni za obustavu predmetnog izvršnog postupka i prosljeđivanje entitetskom Ministarstvu finansija Republike Srpske.
9. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Okružni sud je naveo da je postupak, način i rokovi izmirenja obaveza po osnovu „stare devizne štednje“ regulisan Zakonom o izmirenju stare devizne štednje. Međutim, kako je dalje naveo Okružni sud, odredbe Zakona o izmirenju stare devizne štednje ne uzrokuju gašenje prava tražioca izvršenja da od izvršenika (apelantice) zahtijeva ispunjenje obaveze zasnovane na ugovoru o novčanom depozitu iz člana 1035. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, u vezi sa članom 1043. do 1046. istog zakona, koji je prednik tražioca izvršenja zaključio sa njenim pravnim prednicima. Po ocjeni Okružnog suda, odredbe Zakona o izmirenju stare devizne štednje imaju se razumjeti samo kao uspostava novog, vanugovornog–ex lege odnosa između imaoca stare devizne štednje i Bosne i Hercegovine, odnosno njenih entiteta, koji prema slovu tog zakona odgovaraju deviznim štedišama za vraćanje deponovanih novčanih sredstava. Banka kao primalac tih deponovanih sredstava se uopšte ne spominje.
10. Dakle, kako je zaključio Okružni sud, apelantica kao izvršenik i dalje ostaje u obavezi prema tražiocu izvršenja, jer se ne radi o odnosu kakav se uspostavlja ugovorom po kojem bi Bosna i Hercegovina (ili njeni entiteti ili Brčko Distrikt), preuzela predmetne obaveze tužene (apelantice uz saglasnost tužitelja -član 446. do 450. ZOO).
11. Takođe je ukazano na odredbe Zakona o privatizaciji državnog kapitala u bankama i Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama, te zaključeno da privatizacija apelantice ne proizvodi takve pravne učinke koji bi za posljedicu imali gašenje njene obaveze da tražiocu izvršenja isplati iznos deponovan kod njenog pravnog prednika prije privatizacije. U tom smislu je ukazano i na Odluku Ustavnog suda, broj AP- 4165/15 od 10. aprila 2018. godine [u kojoj je Ustavni sud odbio kao neosnovanu apelaciju apelantice podnesenu protiv odluka donesenih u parničnom postupku a koje predstavljaju izvršni naslov u predmetnom izvršnom postupku] i Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 114659 15 Rev od 10. juna 2015. godine.
12. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je u izvršnom postupku u kojem su donesena osporena rješenja isticala da se u konkretnom slučaju radi o staroj deviznoj štednji i da je predmetni izvršni postupak trebalo obustaviti i proslijediti izvršnu presudu donesenu u parničnom postupku Ministarstvu finansija Republike Srpske. Apelantica je istakla da se u smislu odredbe člana 27. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje izvršne sudske presude dostavljaju Ministarstvu finansija Republike Srpske, te da je na osnovu člana 29. istog zakona Republika Srpska donijela Uredbu o postupku verifikacije potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje prema kojoj izvršne sudske presude podliježu verifikaciji s ciljem registrovanja potraživanja, a što se dokazuje njihovim podnošenjem Agenciji za informatičke i finansijeske usluge Banjaluka.
13. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelantica nije posebno obrazlagala osim što je navela da je već zakazana prodaja pokretnih stvari apelantice.
14. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
16. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
17. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP- 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere traži od Ustavnog suda da odloži izvršenje pravosnažne presude do donošenja odluke o apelaciji koju je podnio protiv konačne presude Vrhovnog suda.
18. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove u kontekstu navoda iz zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra da apelantica osim navoda koji se tiču merituma spora, a koje Ustavni sud ne može ispitivati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odlučenje o meritumu apelacije, nije ponudila argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost određivanja privremene mjere. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan jer u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje odredba člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
19. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević