Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5360/17 (S. B.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Bračna stečevina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nasljedstvo
  • Doživotno izdržavanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5360/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019 . godine, u predmetu broj AP-5360/17, rješavajući apelaciju Sabahudina Bećarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabahudina Bećarevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 057161 17 Rev od 28. septembra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 057161 16 Gž 2 od 30.

septembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 057161 14 P 2 od 28. decembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sabahudin Bećarević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Gavrić, advokat iz Bijeljine, podnio je 18. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 057161 17 Rev od 28. septembra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 057161 16 Gž 2 od 30. septembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 057161 14 P 2 od 28. decembra 2015. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 057161 14 P 2 od 28. decembra 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da bračnu tekovinu pokojnih Jusufa Bećarevića i Ajiše Bećarević (otac i majka parničnih stranaka) sačinjavaju nekretnine (preciznije opisane i označene u izreci presude) upisane na imenima Begzade Šakančić (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Amine Hamidović (u daljnjem tekstu: drugotužena), pa se utvrđuje da udio majke parničnih stranaka na navedenoj imovini iznosi ½, što su prvotužena, drugotužena i tuženi (Zijada Berbić, Abdulah Bećarević i Džavid Bećarević) dužni priznati i trpjeti da se navedene nekretnine rasprave kao zaostavština iza umrle majke parničnih stranaka. Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da su djelimično ništavi Ugovor o doživotnom izdržavanju koji je zaključen između oca parničnih stranaka, kao primaoca izdržavanja i prvotužene i drugotužene, kao davaoca izdržavanja, dva aneksa ugovora o doživotnom izdržavanju i Ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između oca parničnih stranaka, kao primaoca izdržavanja i prvotužene, kao davaoca izdržavanja, i to u dijelu od ½ nekretnina obuhvaćenih navedenim ugovorima i aneksima, a što su tuženi dužni priznati i trpiti, te je odbijen zahtjev da se obavežu tuženi da apelantu solidarno naknade troškove parničnog postupka (stav 1. izreke). Prvostepenom presudom, obavezan je apelant da na ime troškova postupka prvotuženoj, drugotuženoj i tuženom Džavidu Bećareviću solidarno isplati određeni novčani iznos (stav 3. izreke). Pored toga, odbijen je protivtužbeni zahtjev prvotužene i drugotužene kojim su tražile da se utvrdi da je apelant nedostojan da naslijedi svoje roditelje, pa je dužan da trpi da se zaostavština iza njihovih roditelja u ostavinskim postupcima uruči ostalim zakonskim nasljednicima, te da im apelant nadoknadi troškove parničnog postupka (stav 2. izreke).

3. Osnovni sud je naveo da je valjanost Ugovora o doživotnom izdržavanju prethodno pitanje za postojanje pravnog interesa apelanta za postavljanje tužbenog zahtjeva za utvrđivanje bračne tekovine majke parničnih stranaka. Nadalje, Osnovni sud je naveo da ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju apelant zasniva na činjenici da je otac parničnih stranaka raspolagao imovinom koju je stekao zajedno u bračnoj zajednici sa suprugom, majkom parničnih stranaka bez njenog znanja i saglasnosti. Osnovni sud je ukazao da su roditelji parničnih stranaka bili u braku (do Ajišine smrti bili u zajednici života). Apelant nije dokazao da je njegov otac raspolagao imovinom bez znanja i saglasnosti svoje supruge, jer na to ne ukazuje ni jedan izvedeni dokaz, osim nepreciznih navoda tužene Zijade Berbić i na indirektan način tuženog Abdulaha Bećarevića koji je priznao tužbeni zahtjev bez upuštanja u raspravljanje i koji poništenjem osporenih ugovora ne bi imali šta da trpe, a koje navode sud nije mogao prihvatiti kao pouzdan dokaz. Osnovni sud je naveo da s druge strane postoje brojni dokazi da je majka parničnih stranaka ne samo znala za ugovore o doživotnom izdržavanju, već je bila i saglasna i sama bila korisnik usluga izdržavanja od strane prvotužene i drugotužene. Osnovni sud je ukazao da je i ona, kao primalac izdržavanja ugovorom o doživotnom izdržavanju od 18. decembra 2003. godine, te ugovorom o doživotnom izdržavanju od 8. oktobra 2006. godine dala prvotuženoj i drugotuženoj, kao davaocima izdržavanja svoju posebnu imovinu, što ukazuje da je bila primalac izdržavanja od strane prvotužene i drugotužene, iz čega proizilazi da se nije ni mogla protiviti svom mužu da i on bude izdržavan od strane prvotužene i drugotužene, odnosno da je jasno da je bila saglasna sa osporenim ugovorima o doživotnom izdržavanju koje je otac parničnih stranaka zaključio sa prvotuženom i drugotuženom.

4. Osnovni sud je ukazao da su roditelji parničnih stranaka, shodno odredbama čl. 271. i 281. Porodičnog zakona, kao bračni supružnici zajedno posjedovali, upravljali i koristili zajedničku imovinu, te da su se prije zaključenja osporenih ugovora prećutno, odnosno sa pravnom pretpostavkom sporazumjeli da upravljanje njihovom imovinom vrši otac parničnih stranaka, jer je imovina koja je bila predmet osporenih ugovora evidentirana na njegovom imenu, iako su je zajednički sticali tokom trajanja braka. Osnovni sud je ukazao da kao što je pravna pretpostavka da je majka parničnih stranaka stekla ½ imovine stečene u braku, tako je i pravna pretpostavka da je postojao sporazum između roditelja parničnih stranaka o upravljanju imovinom zajednički stečenom u braku, što i proizilazi iz člana 271. stav 1. Porodičnog zakona. Osnovni sud je ukazao da naprijed navedeno potvrđuje i stanovište Vrhovnog suda u Presudi broj 08 0 P 034170 13 Rev od 17. septembra 2015. godine u kojoj je, između ostalog, navedeno „da se zbog prirode bračnih odnosa i činjenice da u pravilu jedan bračni supružnik rijetko preduzima akte raspolaganja zajedničkom imovinom protivno volji drugog bračnog supružnika, u praksi je uvedeno stanovište da postoji pretpostavka da je drugi bračni supružnik saglasan sa aktom raspolaganja kojeg preduzima jedan bračni supružnik. Bračni supružnik koji se prećutno saglasio sa raspolaganjem zajedničkom imovinom od strane drugog bračnog supružnika ne stiče pravo da takvo raspolaganje kasnije uspješno pobija. U sudskoj praksi prisutno je i stanovište da kada bračni supružnik ne odobri ugovor koji je zaključio drugi bračni supružnik koji je bio sam upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik nekretnina, a koje su zajednička bračna imovina, na osnovu kojeg je treće savjesno lice steklo pravo na tim nekretninama u zemljišnoj knjizi, uzdajući se u fikciju njene apsolutne tačnosti, smatra se da je takav ugovor punovažan“.

5. Osnovni sud je naveo da se iz naprijed izloženog može zaključiti da nije potrebna pismena saglasnost supružnika za zaključenje ugovora da bi ugovor bio pravno valjan i proizvodio pravno dejstvo, kao što tvrdi apelant. Pored toga, Osnovni sud je ukazao da je iskaze pojednih svjedoka, zbog obimnosti predmeta, suvišno pojedinačno obrazlagati jer ukazuju na istu suštinu, a to je da su roditelji parničnih stranaka bili u potrebi da ih neko izdržava, što su prihvatile prvotužena i drugotužena.

6. Osnovni sud je naveo da su nekretnine, koje su predmet tužbenog zahtjeva, posjed i vlasništvo prvotužene i drugotužene, te da su nekretnine stekle na osnovu navedenih ugovora o doživotnom izdržavanju i koji ugovori su nakon smrti oca parničnih stranaka provedeni u odgovarajućim zemljišnoknjižnim evidencijama, odnosno katastru i gruntovnici. S obzirom na to da su prvotužena i drugotužena, nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva stekle na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, Osnovni sud je ukazao da je neosnovan i prvi stav apelantovog tužbenog zahtjeva, iz razloga što je imovina koja se traži kao osnov za diobu bračne tekovine sada već tuđa, odnosno imovina koja je predmet prvog stava tužbenog zahtjeva nije imovina koja predstavlja bračnu tekovinu majke parničnih stranaka, jer su njihovi roditelji za života raspolagali tom imovinom i to teretnim ugovorima, pa ona ne može biti predmet diobe odnosno izdvajanja imovine stečene u braku, niti može biti predmet nasljeđivanja.

7. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 057161 16 Gž 2 od 30. septembra 2016. godine, između ostalog, djelimično je usvojena apelantova žalba i preinačena prvostepena presuda u dijelu u kojem je obavezan apelant da tuženim plati troškove postupka, tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok je u ostalom dijelu apelantova žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda u stavu 1. izreke.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 057161 17 Rev od 28. septembra 2017. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda.

9. Vrhovni sud je naveo da je ugovor o doživotnom izdržavanju pravni posao „inter vivos“, dvostrano obavezan, teretan i aleatoran ugovor, a imovina obuhvaćena ugovorom ne ulazi u zaostavštinu primaoca izdržavanja. U trenutku zaključenja ugovora, ugovorne strane stiču obligaciona prava jer on nema nasljednopravno dejstvo, sam ugovor postaje perfektan u trenutku zaključenja, a jedino je predaja imovine, obuhvaćene ugovorom, odložena do smrti primaoca izdržavanja. Vrhovni sud je naveo da su osporeni ugovori o doživotnom izdržavanju pravno perfektni jer su pročitani od strane sudije i ovjereni (član 120. stav 2. i 3. Zakona o nasljeđivanju). Vrhovni sud je ukazao da apelantove revizione tvrdnje da majka parničnih stranaka nije mogla da shvati značaj raspolaganja zajedničkom imovinom od strane njenog supruga jer je bila „nepismena žena rođena 1917. godine“, ne dovode u sumnju pravilnost odluke o tužbenom zahtjevu i zaključak nižestepenih sudova da ona nije imala saznanje da njen suprug na takav način raspolaže zajedničkom imovinom i da je takvo postupanje prihvatila. Vrhovni sud je istakao da majka parničnih stranaka za života nije pobijala osporene ugovore, niti pokretala sudski spor radi utvrđenja zajednički stečene imovine, te da je faktički imala položaj primaoca izdržavanja, kako po osporenim ugovorima, tako i po ugovorima kojima je raspolagala svojom posebnom imovinom. Vrhovni sud je ukazao da raspolaganje majke parničnih stranaka posebnom imovinom u korist prvotužene i drugotužene, ide u prilog zaključku da je htjela i tu imovinu prenijeti na njih, jer su nju i njenog supruga godinama unazad izdržavale i brinule se o njima.

10. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da sudovi nisu savjesno i brižljivo cijenili svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Apelant ukazuje da je osporenim ugovorima o doživotnom izdržavanju njegov otac raspolagao nekretninama u cilju isključivo njegovog izdržavanja bez saglasnosti supruge, te da nije sporno da tim ugovorima nije ugovarano njeno izdržavanje, čime je njegov otac, pored svoje imovine, nezakonito raspolagao i tuđom imovinom. Apelant ističe da je pogrešan zaključak da je njegova majka znala za osporene ugovore i da je prećutno dala saglasnost, jer se takva saglasnost ne može dati prećutno. Apelant ističe da su redovni sudovi pogrešno primijenili relevantne odredbe Porodičnog zakona i Zakona o nasljeđivanju, te ukazao da nije pravilno pozivanje prvostepenog suda na presudu Vrhovnog suda broj 80 0 P 034170 13 Rev od 17. septembra 2015. godine jer se u toj presudi ne radi o istom činjeničnom stanju.

Relevantni propisi

11. Porodični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 54/02, 41/08 i 63/14).

12. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Porodičnog zakona Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 54/02, 41/08 i 63/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 271.

(1)Zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno.

(2)Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.

Član 281.

(1)Bračni supružnici zajedno posjeduju, upravljaju i koriste zajedničku imovinu.

(2)Bračni supružnici se mogu sporazumjeti da se jednom od njih povjeri upravljanje i korišćenje ili samo upravljanje zajedničkom imovinom ili njenim dijelom.

13. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“, br. 7/80 i 15/80 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi:

Član 120.

(2) Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije.

(3) Prilikom ovjere sudija će pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava na koja se pozvao apelant, u suštini, nalazi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primijeni pozitivno-pravnih propisa. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje bračne tekovine svojih roditelja, te utvrđenje djelimične ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja redovnih sudova proizilazi da apelant u toku postupka nije dokazao da njegova majka nije znala za zaključene ugovore o doživotnom izdržavanju, odnosno da ovi ugovori nisu pravno valjani. Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju nižestepenih sudova, odnosno Vrhovnog suda kako u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5360/17 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio