Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7064/18 (S. Š.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Izbori
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-7064/18
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7064/18, rješavajući apelaciju Senada Šetke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Senada Šetke podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 K 063666 18 Kž od 19. aprila 2018. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 K 063666 17 K od 9. januara 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Senad Šetka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupaju Melča Tule i Adonisa Đuliman, advokati iz Mostara, podnio je 1. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 K 063664 18 Kž od 26. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 K 063664 17 K od 15. maja 2018. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „obustavio“ izvršenje kazne zatvora do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona u Mostaru (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 12. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni i Općinski sud su odgovore dostavili 20. i 31. decembra 2018. godine, a Tužilaštvo 21. decembra 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 53 0 K 063664 17 K od 15. maja 2018. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo uništenje izbornih isprava iz člana 199. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se ta kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku provjeravanja u trajanju od godinu i šest mjeseci po pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. Općinski sud je naveo da je iz dokaza provedenih u postupku nesumnjivo utvrđeno da je apelant počinio navedeno krivično djelo tako što je „2. oktobra 2016. godine u poslijepodnevnim satima u [...] općini Stolac, tokom izbora za lokalne institucije u Federaciji, za vrijeme kojih je bio zadužen kao član biračkog mjesta [pobliže opisanog u izreci] (u daljnjem tekstu: sporno biračko mjesto), pa je, svjestan svoga djela i htijući isto, oduzeo birački spisak – Izvod iz biračkog popisa s navedenog biračkog mjesta, na način da je, u trenutku kada je predsjednik biračkog mjesta Kenan H. objavio da je biračko mjesto zatvoreno, uzeo birački spisak s namjerom da ga oduzme, pa je isti odnio iz prostorija gdje je obavljano glasanje i odbacio ga na samo njemu poznato mjesto“.
6. Općinski sud je istakao da je u postupku bilo nesporno da je apelant na lokalnim izborima bio angažiran oko provođenja izbornog procesa na spornom biračkom mjestu kao član Biračkog odbora, te da je bio zadužen s biračkim spiskovima radi vođenja evidencije o toku glasanja birača. Predsjednik Biračkog odbora bio je Kenan H., a ostali članovi Biračkog odbora su bili Miho K., Dragan P. i Mirko M. Istaknuto je da se glasanje na spornom biračkom mjestu odvijalo bez problema do 15.30-16.00 sati, te da je nakon telefonskog poziva upućenog S. Š., o čijem sadržaju je ona upoznata, predsjednik Biračkog odbora Kenan H. saopćio da se na njegovom glasačkom mjestu izbori prekidaju jer su prekinuti u cijeloj općini Stolac.
7. Općinski sud je naveo da je apelant prilikom iznošenja svoje odbrane opisao dešavanja tog dana, te da je istakao da je u momentu kada se saznalo da su izbori u Stocu prekinuti i kada je nastala gužva, zajedno s Mirkom M., koji je sjedio pored njega, pokušao da smiri situaciju, spusti tenzije, a kada je njegov brat Mladen M. rekao da će zatvoriti vrata prostorije u kojoj se glasalo skinuo je akreditaciju i spustio na sto gdje je ostao i birački spisak, nakon čega je dvije sestre Šetka izveo van jer se bojao da im se nešto ne dogodi. Naveo je da ne zna ko je odnio birački spisak. Vani je vidio bračni par T. i Dragana J., te je zatim skupa sa Zijadom V. otišao u Stolac. Općinski sud je dalje naveo da je svjedok optužbe Dragan P., koji je kao član Biračkog odbora bio u prostoriji gdje se odvijalo glasanje, „na jasan i nedvosmislen način na glavnoj raspravi posvjedočio da je vidio kako u momentu kada je u prostoriji nastao metež, apelant uzima biračke spiskove, stavlja ih pod jaknu i odlazi s biračkog mjesta“. Da je apelant sa sobom odnio biračke spiskove potvrdio je i svjedok Miho K. navodeći da je u momentu „kada su izašli iz škole – gdje se nalazilo sporno biračko mjesto – vidio da apelant drži spisak u rukama, ali nije vidio da li je isti unio u vozilo, ali je jasan i eksplicitan u svojoj tvrdnji da je apelant birački spisak držao u rukama van biračkog mjesta“ i da je to upravo onaj birački spisak s kojim je apelant bio zadužen jer mu je to bilo poznato kao članu Biračkog odbora. Da je apelant u svojim rukama prilikom napuštanja glasačkog mjesta imao neke papire potvrdio je i svjedok Dalibor J., koji je kao policijski službenik osiguravao sporno biračko mjesto, jer se u momentu odlaska Kenana H. i apelanta nalazio ispred zgrade Osnovne škole, a kada je ušao u zgradu Osnovne škole od ostalih članova je posredno saznao da je apelant, napuštajući biračko mjesto, sa sobom odnio biračke spiskove, pa se iz njegovog iskaza „da je apelant u rukama imao neke papire“ može zaključiti da se upravo radilo o biračkim spiskovima s kojima je apelant bio i zadužen.
8. Općinski sud je istakao da ne nalazi niti jedan razlog zbog kojeg ne bi trebao pokloniti vjeru ovim svjedocima jer je i svjedok Damir M. koji se na navedenom biračkom mjestu nalazio u svojstvu posmatrača, u svom iskazu datom Policijskoj upravi u Čapljini pod brojem 02-02/16-2- 64/16-PR-192 od 18. oktobra 2016. godine, na jasan i nedvosmislen način izjavio da je, nakon što je predsjednik Biračkog odbora saopćio da se izbori prekidaju, vidio da apelant „odnosi knjigu – tačnije spisak glasača“, nakon čega skupa s Kenanom H. i bošnjačkim posmatračima napušta biračko mjesto, koji iskaz je sud prihvatio kao tačan i istinit. Općinski sud je naveo da nije prihvatio iskaz ovog svjedoka s glavne rasprave u dijelu gdje navodi da nije vidio da je apelant odnio spisak jer smatra da je sjećanje svjedoka neposredno nakon događaja svježije i da je u tom momentu mogao jasnije zapaziti sve što se događa, pa je iz tog razloga vjeru poklonio iskazu navedenog svjedoka datom 18. oktobra 2016. godine. Sud smatra da je svjedok, dajući drugačiji iskaz na glavnoj raspravi, na neki način pokušao ublažiti jačinu ranije datog iskaza i pomoći apelantu s obzirom na to da je Stolac malo mjesto i da se svi poznaju.
9. Općinski sud je naveo da svjedoci optužbe Samra Š. i Aner Ž., koji su na spornom biračkom mjestu bili određeni kao posmatrači ispred određenih političkih stranaka, nisu svjedočili o radnjama koje se apelantu stavljaju na teret jer su napustili biračko mjesto nakon što je Kenan H. saopćio da se izbori prekidaju, pa njihove iskaze sud nije smatrao relevantnim za odlučivanje o apelantovoj krivici. Općinski sud je dalje naveo da nije prihvatio iskaz svjedoka Zijada V., koji je bio apelantov zamjenik, i s kojim je apelant, nakon prekida izbora, otišao do Stoca, da apelant ništa nije nosio dok je bio s njim. Općinski sud je naveo da svjedok nije bio prisutan u momentu napuštanja glasačkog mjesta – prostorije u kojoj se odvijalo glasanje od strane apelanta, pa samim tim nije mogao znati da li je apelant sa sobom i ponio birački spisak kako to tvrde ostali svjedoci koji su bili očevici događaja. Dalje je navedeno da je svjedok Vidoje P. kao posmatrač na navedenom biračkom mjestu svjedočio o načinu prekida izbornog procesa, kao i to da mu je poznato da je apelant bio zadužen s biračkim spiskom, ali nije vidio da je apelant odnio birački spisak mada je na posredan način saznao da je i sam apelant jednom komšiji priznao da je „odnio birački spisak jer mu je obećana protivusluga, dodjela stipendije njegovoj kćerki“. Općinski sud je naveo da je iskaz ovog svjedoka prihvatio jer indikativno upućuje da je apelant zaista i uradio ono što mu se stavlja na teret pa je, dovodeći njegov iskaz u vezu s iskazima svjedoka očevidaca kojima je sud poklonio punu vjeru, zaključio da je apelant i počinio krivično djelo za koje se tereti.
10. Općinski sud je naveo da nije poklonio vjeru svjedocima odbrane. Istaknuto je da su Kenan H. i Nedim Š. svjedočili da je sav birački materijal, među kojim su i birački spiskovi, ostao u prostoriji gdje se odvijalo glasanje, ali im sud nije poklonio vjeru smatrajući da su dati s ciljem pomaganja apelantu zbog poznanstva. Općinski sud je također istakao da nije prihvatio iskaz svjedoka odbrane Šemse T. i Ćamila T. zato što nisu bili očevici događaja, a na glasačkom mjestu su se pojavili u vrijeme kada su izbori već bili prekinuti. Njihovu tvrdnju da znaju apelanta i da su ga vidjeli kada odlazi i da u rukama ne nosi ništa, Općinski sud nije prihvatio smatrajući da su takve iskaze dali upravo zbog poznanstva i želje da mu pomognu u izbjegavanju krivične odgovornosti.
11. Općinski sud nije prihvatio materijalni dokaz optužbe – Zapisnik o uviđaju MUPHNK – PU Čapljina – PS Stolac broj 02-02/6-2-64/16-PR-9 od 2. oktobra 2016. godine (u daljnjem tekstu: zapisnik o uviđaju) iz kojeg proizlazi da su ovlaštena službena lica PU Čapljina - PS Stolac prilikom obavljanja uviđaja pronašla i sedam kutija s glasačkim materijalom, među kojima je „navedena i kutija sa spornog biračkog mjesta“. Kako se apelantu ne stavlja na teret odnošenje glasačke kutije, a u „samom zapisniku o uviđaju nije decidirano navedeno šta je od biračkog materijala pronađeno“, to sud ovakav dokaz nije prihvatio, niti ga je smatrao relevantnim za odlučivanje o apelantovoj krivici, pa iz tog razloga sud nije obrazlagao primjedbu odbrane da on nije sačinjen u skladu s odredbama člana 106. ZKPFBiH. Sud nije prihvatio ni Naredbu Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 K 063452 16 KPP 2 od 11. novembra 2016. godine (u daljnjem tekstu: naredba suda) smatrajući je manjkavom i paušalnom „jer se iz nje ne vidi koji su to predmeti odneseni sa spornog biračkog mjesta i šta se ima čuvati u Policijskoj upravi Čapljina“, pa iz tog razloga prigovor odbrane na navedene naredbe smatra opravdanim. Nadalje, sud nije prihvatio primjedbu odbrane na Izvještaj Općinske izborne komisije Stolac od 18. oktobra 2016. godine o učesnicima protivzakonitih radnji u općini Stolac na izborni dan 2. oktobar 2016. godine (u daljnjem tekstu: Izvještaj Općinske izborne komisije) i isti dokaz je prihvatio jer je ocijenio neosnovanom primjedbu odbrane da Izvještaj Općinske izborne komisije sadrži formalne nedostatke jer ga nisu potpisala sva tri člana. Prema ocjeni suda, navedeni formalni nedostatak ne umanjuje validnost navedenog izvještaja, pogotovo ako se uzme u obzir cijela situacija oko izbornog procesa u općini Stolac, a uz to sud svoju odluku o apelantovoj krivičnoj odgovornosti ne zasniva isključivo i pretežno samo na ovom dokazu već na čitavom nizu drugih dokaza koje je sud pojedinačno cijenio i obrazložio.
12. Općinski sud je istakao da je radnja izvršenja krivičnog djela uništenje izbornih isprava iz člana 199. KZFBiH određena alternativno i sastoji se od uništenja, prikrivanja, oštećenja i oduzimanja izbornih ili glasačkih isprava ili predmeta koji služe za izbore ili glasanje na izborima u Federaciji. Prema navedenom, zaštitni objekt su izborne isprave ili predmeti koji služe za izbor, pa kako je apelant otuđio i na nepoznato mjesto odbacio biračke spiskove to su se u njegovim radnjama u cijelosti ostvarila sva bitna obilježja navedenog krivičnog djela. S obzirom na čitav slijed događaja koji su se desili u općini Stolac za vrijeme lokalnih izbora, odnosno prekida izbornog procesa na mnogim izbornim mjestima u općini Stolac, to je, prema ocjeni Općinskog suda, saznavši za stanje na drugim izbornim mjestima i prekidom izbornog procesa od strane predsjednika K. H., apelant kao član Biračkog odbora otuđenjem biračkih spiskova s kojima je bio zadužen htio zaustaviti izborni proces, mada je kao član prošao obuku o načinu vođenja izbornog procesa, te je bio upoznat da izbori mogu biti prekinuti zbog određenog događaja, ali da nakon prestanka smetnji mogu biti nastavljeni, a što ne bi bilo moguće zbog otuđenja biračkih spiskova. Stoga se, prema ocjeni Općinskog suda, u takvim apelantovim radnjama ogleda subjektivni odnos prema učinjenom krivičnom djelu, odnosno da je apelant postupao umišljajno.
13. Protiv Presude Općinskog suda broj 53 0 K 063664 17 K od 15. maja 2018. godine žalbe su podnijeli apelant (putem branilaca) i Tužilaštvo.
14. Kantonalni sud je 26. septembra 2018. godine donio Presudu broj 53 0 K 063664 18 Kž kojom je žalbe apelantovih branilaca odbio kao neosnovane i istovremeno uvažio žalbu Tužilaštva i Presudu Općinskog suda broj 53 0 K 063664 17 K od 15. maja 2018. godine preinačio u odluci o krivičnopravnoj sankciji. Slijedom toga, apelant je, uz primjenu čl. 42, 43. i 49. KZFBiH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.
15. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud odlučnu činjenicu – da je apelant s biračkog mjesta odnio biračke spiskove utvrdio na osnovu iskaza svjedoka, te je za takvo svoje utvrđenje dao jasne i konkretne razloge koje je taj sud u obrazloženju presude dodatno analizirao i obrazložio.
16. Ocijenjeni su neosnovanim i žalbeni navodi o povredi krivičnog zakona, te je ukazano da je pravilan stav Općinskog suda u tom dijelu, koji je u presudi ponovljen. Kantonalni sud je ocijenio da je činjenično stanje u pobijanoj presudi potpuno i pravilno utvrđeno, te je u tom kontekstu u presudi citirao pojedine dijelove iskaza saslušanih svjedoka i naveo da je pravilan stav Općinskog suda da iz iskaza svjedoka optužbe proizlazi da je apelant „odnio“ birački spisak, dok svjedocima odbrane, koji su izjavili da je birački materijal, pa tako i birački spiskovi, ostao u prostoriji gdje se odvijalo glasanje, prvenstveno zbog toga što je više svjedoka nesumnjivo potvrdilo da je apelant s biračkog mjesta odnio biračke spiskove dok je ostali birački materijal ostao na biračkom mjestu. Kantonalni sud prihvaća i ocjenu motiva svjedoka za ovakvo svjedočenje – pomaganje izbjegavanja krivične odgovornosti apelanta s obzirom na poznanstva svjedoka i apelanta. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao kako primjećuje da svjedoci navode da van biračkog mjesta kod apelanta nisu vidjeli ništa. Međutim, kako je naveo Kantonalni sud, ako je apelant stavio biračke spiskove pod jaknu onda ih svjedoci nisu ni mogli vidjeti u njegovim rukama.
17. Ocijenjen je pravilnim i stav prvostepenog suda u vezi s izvještajem u kojem je navedeno da je Kenan H. prekinuo birački proces i sa sobom odnio Izvod iz biračkog spiska. Kantonalni sud je naveo da je iz obrazloženja presude očigledno da je odluku o apelantovoj krivici prvostepeni sud zasnivao na mnogim dokazima koji su navedeni u obrazloženju tako da je neosnovana tvrdnja žalbi da je izreka presude (odluka o krivici) suprotna navodima Izvještaja da je Kenan H. odnio sa sobom birački spisak. Kantonalni sud je primijetio da je ovaj navod u Izvještaju zasnovan na pisanoj izjavi člana Biračkog odbora Mihe K. Dakle, riječ je o izjavi koja nikada nije ni izvedena kao dokaz u ovom krivičnom postupku, pa prvostepeni sud, kao ni Kantonalni sud, nije ni mogao zauzeti svoj stav o njoj. Međutim, prvostepeni, a i Kantonalni sud, cijenio je iskaz svjedoka Mihe K. dat u ovom krivičnom postupku, pa je zaključio i u 1. pasusu 5. stranice presude pravilno obrazložio „da je apelant s biračkog mjesta odnio biračke spiskove koje je vidio kod njega van biračkog mjesta“.
18. Konačno, Kantonalni sud je istakao da, prema njegovoj ocjeni, izrečena uvjetna osuda nije razmjerna težini učinjenog krivičnog djela i stepenu apelantove krivice, te se njom ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja propisana članom 42. KZFBiH, te da je prvostepeni sud potcijenio objektivnu težinu krivičnog djela i posljedice koje je djelo proizvelo. Slijedom toga, Kantonalni sud je prvostepenu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na izrečenu kaznu apelantu.
19. Ustavni sud konstatira da je apelant u prilogu apelacije dostavio, između ostalog, i Izvještaj Općinske izborne komisije o vinovnicima protivzakonitih i protivpravnih radnji po biračkim mjestima i lokacijama biračkih mjesta. Ustavni sud konstatira da je na četvrtoj strani tog izvještaja navedeno i sporno biračko mjesto te je, između ostalog, opisano da „[...] K. H. tada odnosi sa sobom Izvod iz biračkog popisa ovog biračkog mjesta, a ostali materijal ostaje na biračkom mjestu do 19.00 sati, te je isti doznačen pod nadzorom policije na osiguranje u salon u Općini Stolac“. Ovi podaci su uzeti iz pisane izjave člana Biračkog odbora M. K. Dalje je navedeno: „Zaključak OIP – OIK Stolac: K. H. do danas nije dostavio Izvod iz biračkog popisa u OIP – OIK Stolac.“ IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povreda prava na pravično suđenje, prema apelantovom stavu, ogleda se u proizvoljnom postupanju redovnog suda, i to kako u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa. Apelant ukazuje i da osporene presude nisu obrazložene u skladu s krivično-procesnim zakonom, kontradiktorne su same sebi i ne zasnivaju se na činjenicama koje su relevantne. Apelant posebno ističe da odlučne činjenice u konkretnom postupku (1. da li je birački spisak uopće nestao, 2. način na koji je apelant navodno iznio birački spisak i 3. na kojem mjestu je birački spisak pronađen ili uopće nije pronađen) nisu utvrđene na pouzdan način. Navodi i da izreka presude ne odgovara izvedenim dokazima. Apelant dalje smatra da je sud utvrđivao samo ono što je apelanta teretilo i da je prihvaćao iskaze samo onih svjedoka koji su ga teretili, a „ukoliko bi se i pojavio svjedok koji je svjedočio, pa čak i jednom rečenicom u korist apelanta, to se nije prihvatalo“, te da je o tome izostalo valjano obrazloženje. Apelant, također, ističe da je prvostepeni sud iskaze brojnih svjedoka ocijenio paušalnim, ne obrazlažući detaljno na osnovu čega je stekao određeni utisak, odnosno ne obrazlažući proces ocjene tih dokaza. Zbog proizvoljnog postupanja suda u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica, apelant smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno i načelo in dubio pro reo i pretpostavka nevinosti. Apelant, također, smatra da je vrhunac arbitrarnog postupanja sudova proizvoljno tumačenje odredbi krivičnog zakona koje se prvenstveno odnose na elemente koji predstavljaju biće krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret. Osim toga, apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o tzv. blanketnom krivičnom djelu jer izreka presude ne sadrži koje odredbe Izbornog zakona BiH su povrijeđene kako bi se uopće moglo raditi o krivičnom djelu iz člana 199. KZFBiH. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek jer Kantonalni sud nije obrazložio svoju odluku, niti je ocijenio sve žalbene razloge. Slijedom toga, apelant predlaže Ustavnom sudu da usvoji apelaciju i utvrdi povrede na koje je ukazao. Apelant je također podnio zahtjev da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje izrečene kazne zatvora do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
II.Odgovor na apelaciju
21. Tužilaštvo je istaklo da su, za razliku od apelantovih paušalnih navoda, nižestepeni sudovi na pouzdan način utvrdili odlučne činjenice koje se odnose na nestanak biračkog spiska sa spornog biračkog mjesta, načina na koji je oduzet i ko je oduzeo ovu ispravu o izborima.
22. Općinski sud je naveo da navodi iz apelacije koji se odnose na postupanje prvostepenog suda nisu tačni jer je taj postupak vođen i okončan u skladu sa svim načelima koje propisuje ZKP. Općinski sud je o relevantnosti ili irelevantnosti određenih dokaza, na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja, dao iscrpno obrazloženje u samoj presudi. Nadalje je istaknuto da su paušalne apelantove tvrdnje da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo i presumpcija nevinosti jer te tvrdnje nisu potkrijepljene nikakvim dokazima.
23. Kantonalni sud je detaljno pojasnio da osporena presuda od 26. septembra 2018. godine sadrži sve odgovore na navode apelacije i stoga se „dostavlja kao sastavni dio ovog odgovora“. Istakao je da je apelacija u cijelosti neosnovana jer sadrži identične tvrdnje kao i žalba koju je Kantonalni sud riješio svojom presudom.
V.Relevantni propisi
24. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi: Član 199.
Uništenje izbornih isprava Ko na izborima za institucije u Federaciji pri glasanju o opozivu predstavnika u institucijama u Federaciji ili na referendumu u Federaciji uništi, prikrije, ošteti ili oduzme kakvu ispravu o izborima ili o glasanju o opozivu ili kakav predmet koji služi za izbor ili za glasanje o opozivu, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
25. Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 2.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 296.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 329. stav (1) Preinačenje prvostepene presude (1) Vijeće apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda,[...].
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 53 0 K 063664 18 Kž od 26. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 1. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
30. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom [...].
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
33. Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
34. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog proizvoljnog postupanja suda u pogledu utvrđivanja činjenica i primjene pozitivnih pravnih propisa, dakle kroz arbitrarno postupanje nižestepenih sudova, zbog povrede načela in dubio pro reo jer su postojale činjenice koje su išle u prilog apelantu, ali ih sud nije pravilno cijenio, zbog povrede pretpostavke nevinosti jer su sudovi sudili s predubjeđenjem o apelantovoj krivici.
35. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
36. Dakle, Ustavni sud se prema navedenom stavu može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).
37. Zatim, u pogledu apelantovih navoda koji upućuju na pravilnu ocjenu dokaza, Ustavni sud, podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).
38. Kako je Evropski sud u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima „prominentno mjesto u demokratskom društvu“ (vidi Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi Evropski sud, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od osnovnih odredaba u vezi s izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, uključujući i ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, u kojem odredbe člana 296. stav (2) glase: „[...] Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana, što čini neodvojiv element prava na pravično suđenje“ (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 30).
39. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza koje su dali redovni sudovi, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je „postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije“, odnosno „ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ ili ukoliko se ocjena dokaza „čini očigledno proizvoljnom“. U tom pravcu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u ocjenu činjeničnog stanja i ocjene dokaza redovnih sudova (vidi Ustavni sud, već citirana odluka AP 661/04; Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 13/01; Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 33/01).
40. U kontekstu navedenih stavova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon provedenog postupka u kojem je apelant imao dva branioca koja su imala mogućnost da pozivaju svjedoke i izvode dokaze (član 276. stav 1. ZKP-a) i osporavaju dokaze optužbe, proglasio apelanta krivim da je radnjama detaljno opisanim u izreci presude počinio krivično djelo uništenje izbornih isprava iz člana 199. KZFBiH. Tom presudom je Općinski sud apelantu izrekao uvjetnu osudu (član 62. stav
1. ZKPFBiH), zaključivši da će se i tom sankcijom postići svrha kažnjavanja. Ustavni sud dalje zapaža da je Općinski sud (što je potvrdio i Kantonalni sud) na osnovu provedenih dokaza zaključio da je apelant kritične prilike uzeo birački spisak – Izvod iz biračkog popisa sa spornog biračkog mjesta s namjerom da ga oduzme, pa ga je odnio iz prostorija gdje je obavljano glasanje i odbacio ga na samo njemu poznato mjesto. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su sudovi svoje utvrđenje o apelantovoj krivici zasnovali na iskazima svjedoka, te materijalnoj dokumentaciji, uključujući Izvještaj, naredbu suda i zapisnik o uviđaju. Općinski sud je svoju odluku o apelantovoj krivici za krivično djelo uništenje izbornih isprava zasnovao na iskazima svjedoka optužbe koji su svjedočili da su bili na spornom biračkom mjestu i da su vidjeli da je apelant odnio birački spisak sa spornog biračkog mjesta, te je u prvostepenoj presudi naveo da je odluku zasnovao „na čitavom nizu drugih dokaza koje je sud pojedinačno cijenio i obrazložio“. Ustavni sud zapaža da je osuđujuća presuda protiv apelanta zasnovana kako na neposrednim tako i na posrednim dokazima – iskazima u presudi poimenično navedenih svjedoka koji su na glavnom pretresu pred Općinskim sudom direktno i unakrsno ispitani, kao i na dokumentaciji detaljno navedenoj u osporenoj presudi. Ustavni sud dalje zapaža da je Općinski sud za svaki provedeni dokaz dao jasno i iscrpno obrazloženje, jasno naveo vrijednost i utjecaj pojedinog dokaza na utvrđivanje odlučnih činjenica, dovodeći ih u međusobnu neposrednu ili posrednu vezu, u pravcu izvođenja zaključka da svi provedeni dokazi, zapravo, predstavljaju zatvoreni krug indicija koje upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
41. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud naveo da je zaključak da je apelant počinio radnje „oduzimanja biračkog spiska“ utvrdio na osnovu materijalne dokumentacije i iskaza svjedoka optužbe Dragana P., Mihe K., Dalibora J. i Damira M., te Vidoja P., kojima je poklonio vjeru. Ustavni sud zapaža da je svjedok optužbe Dragan P. izjavio „da je vidio kako u momentu kada je u prostoriji nastao metež, apelant uzima biračke spiskove, stavlja ih pod jaknu i odlazi s biračkog mjesta“. Svjedok Miho K. je dalje naveo da je u momentu „kada su izašli iz škole – gdje se nalazilo sporno biračko mjesto – vidio da apelant drži spisak u rukama, ali nije vidio da li je isti unio u vozilo, ali je jasan i eksplicitan u svojoj tvrdnji da je apelant birački spisak držao u rukama van biračkog mjesta“. Da je apelant u svojim rukama prilikom napuštanja glasačkog mjesta imao neke papire, kako je naveo Općinski sud, potvrdio je i svjedok Dalibor J., koji je kao policijski službenik osiguravao sporno biračko mjesto, jer se u momentu odlaska Kenana H. i apelanta nalazio ispred zgrade Osnovne škole, a kada je ušao u zgradu Osnovne škole od ostalih članova posredno je saznao da apelant, napuštajući biračko mjesto, sa sobom odnio biračke spiskove, pa se iz njegovog iskaza „da je apelant u rukama imao neke papire“ može zaključiti da se upravo radilo o biračkim spiskovima s kojima je apelant bio i zadužen. Općinski sud je istakao da ne nalazi niti jedan razlog zbog kojeg ne bi trebao pokloniti vjeru ovim svjedocima jer je i svjedok Damir M., u svom iskazu datom Policijskoj upravi u Čapljini pod brojem 02-02/16-2-64/16-PR-192 od 18. oktobra 2016. godine, na jasan i nedvosmislen način izjavio da je, nakon što je predsjednik Biračkog odbora saopćio da se izbori prekidaju, vidio da apelant „odnosi knjigu – tačnije spisak glasača“, nakon čega skupa s Kenanom H. i bošnjačkim posmatračima napušta biračko mjesto, koji iskaz je sud prihvatio kao tačan i istinit.
42. Dakle, iz prvostepene presude proizlazi da su dva svjedoka (Dragan P. i Miho K.) vidjela apelanta da je uzeo birački spisak, dok su druga dva svjedoka (Dalibor J. – policajac koji je osiguravao sporno biračko mjesto i Vidoje P.) na posredan način saznala da je apelant „uzeo birački spisak“, dok je svjedok Damir M., za razliku od iskaza na glavnom pretresu, u istrazi također potvrdio da je vidio apelanta da odnosi birački spisak. U vezi s iskazom svjedoka Damira M. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud detaljno obrazložio zašto nije prihvatio iskaz ovog svjedoka s glavnog pretresa nego je poklonio vjeru njegovom iskazu iz istrage u dijelu gdje navodi da nije vidio da je apelant odnio spisak jer je zaključio da je sjećanje svjedoka neposredno nakon događaja svježije i da je u tom momentu mogao jasnije zapaziti sve što se događa.
43. Ustavni sud, također, zapaža da je Općinski sud obrazložio zašto nije poklonio vjeru svjedocima odbrane, uključujući i apelanta, koji su u svojim iskazima tvrdili da apelant nije „oduzeo“ birački spisak sa spornog biračkog mjesta, te je za svoj stav dao obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Ustavni sud dalje zapaža da je protiv presude Općinskog suda žalbu podnijelo Tužilaštvo zbog odluke o kazni, a da su apelantovi branioci podnijeli žalbu Kantonalnom sudu iz svih žalbenih osnova. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući u drugostepenom postupku, dodatno analizirao sve dokaze koje je proveo Općinski sud, te zatim donio odluku kojom je apelantovu žalbu odbio, dok je nasuprot tome žalbu Tužilaštva usvojio i presudu preinačio u dijelu odluke o kazni tako što je taj sud, umjesto uvjetne osude izrečene prvostepenom presudom, apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Konačno, Kantonalni sud je, ispitujući prvostepenu presudu u smislu člana 321. ZKPFBiH, uvažio žalbu Tužilaštva i presudom preinačio prvostepenu presudu jer je zaključio da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drugačija presuda u dijelu odluke o kazni.
44. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su Općinski sud, a zatim i Kantonalni sud izvršili analizu svih provedenih dokaza, naročito da su iskaze svjedoka optužbe doveli u vezu sa svjedocima odbrane, te sa svim materijalnim dokazima pojedinačno i pri tome su dali obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te da su provedene dokaze doveli u uzajamnu logičku vezu i da su konačno nakon takve analize utvrdili apelantovu krivicu. Ustavni sud smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud u žalbenom postupku, postupanjem na naprijed navedeni način, naveli razloge u obrazloženjima osporenih presuda koji ne dovode u sumnju odluku o apelantovoj krivici. S obzirom na izneseno, a imajući u vidu relevantne odredbe čl. 16. i 296. stav
2. ZKP-a, Ustavni sud smatra da ocjena dokaza u konkretnom slučaju ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti su propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak. Ustavni sud smatra da su razlozi koje je naveo Općinski sud u odnosu na svoje ubjeđenje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, a koje je kao logične prihvatio i Kantonalni sud, zadovoljavajući s aspekta načela brižljive i savjesne ocjene dokaza, kako to zahtijeva ZKP, i s aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
45. Pored toga, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja presuda redovnih sudova, kao i iz apelantovih navoda, ne proizlazi da je apelantu u toku postupka bila uskraćena mogućnost da ospori navode i dokaze optužbe, te činjenica da je sud povjerovao dokazima optužbe, uz jasno obrazloženje zašto je to učinio, dok određenim dokazima odbrane nije poklonio vjeru, ne utječe na pravično suđenje. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da je redovni sud dao dovoljno jasnih razloga kako je i na osnovu kojih dokaza i utvrđenih činjenica utvrđena apelantova krivična odgovornost i na osnovu čega mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Iz obrazloženja osporene presude, Ustavni sud ne može zaključiti da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ili proizvoljne ocjene dokaza. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza, primjenom relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući razumne sumnje u tom pogledu.
46. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant pretežni dio navoda koje iznosi u apelaciji iznosio i pred redovnim sudom i da je Kantonalni sud odgovorio na sve apelantove navode. Imajući u vidu naprijed navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud kao redovni sud dao jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pozivajući se na odredbe relevantnog materijalnog i procesnog prava, te na osnovu dokaza izveo svoj zaključak u pogledu apelantove krivice. Dakle, imajući u vidu apelantove navode, kao i standarde Evropskog suda koje slijedi i Ustavni sud, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud ispitao zakonitost dokaza, izjave svih saslušanih svjedoka, te je Kantonalni sud detaljno ispitao sve žalbene navode u tom pravcu, istakavši zašto su neosnovani. Ustavni sud smatra da apelant u apelaciji iznosi svoje viđenje stvari, analizira dokaze na način kako to njemu odgovara i ide u prilog, ali Ustavni sud naglašava da u datom obrazloženju osporene presude, koja je rezultat svestrane i ozbiljne ocjene dokaza, Ustavni sud ne uočava bilo kakve povrede prava na pravičan postupak, osim apelantovog nezadovoljstva osporenom presudom. Ustavni sud u obrazloženju presude Kantonalnog suda ne nalazi nikakvu proizvoljnost, niti bilo kakvu povredu odredaba ZKP-a.
47. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o proizvoljnoj primjeni prava i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
48. U pogledu apelantovih navoda da je donesenim presudama prekršeno načelo in dubio pro reo i da je u postupku povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti, Ustavni sud ukazuje da redovan sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je iznijeto na suđenju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2963/06 od 9. maja 2002. godine, tačka 31). Razmatrajući ove apelantove navode Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizlazi da je odluka o apelantovoj krivici isključivo rezultat dokaznog postupka provedenog na glavnom pretresu, te da odluke redovnih sudova ne odaju utisak da su donesene pod bilo kakvim utjecajem vanjskih informacija, već naprotiv da su odluke redovnih sudova o apelantovoj krivici zasnovane isključivo na činjenicama i dokazima iznesenim na glavnom pretresu uz poštovanje svih apelantovih procesnih garancija. U kontekstu navedenog, Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zapaža da su redovni sudovi su za svoje zaključke o apelantovoj krivici dali uvjerljiva i logična obrazloženja, koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju ili kršenje presumpcije nevinosti, niti na bilo koji način dovode u sumnju ili ostavljaju nerazjašnjeno neko pitanje u smislu načela in dubio pro reo. Zbog navedenog, Ustavni sud i navode o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
49. Ostali apelantovi navodi tiču se isključivo načina na koji su redovni sudovi ocijenili izvedene dokaze i utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud je u svojoj praksi slijedio praksu Evropskog suda, pa je u svojim odlukama uvijek naglašavao da, u pravilu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava” (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 25. s daljnjim referencama i AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, tač. 102-104). Ustavni sud je također naglasio i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). Proizvoljnost o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi s činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka jer je redovni sud, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, u boljoj poziciji da donese zaključke o postojanju krivice.
50. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
51. Apelant tvrdi i da mu je prekršeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost izjavljivanja pravnih lijekova propisanih zakonom u krivičnom postupku, te činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u krivičnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane i apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za odluku kojom je apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo uništenje izbornih isprava iz člana 199. KZFBiH dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza, a iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice, koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta.
53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6. Evropske konvencije kada je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja pravnih lijekova propisanih zakonom u krivičnom postupku, pa činjenica da je, u konačnici, apelant pravomoćno proglašen krivim i osuđen na kaznu u zakonskim okvirima u redovnom krivičnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.
54. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević