Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2709/17 (Lj.P.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Naknada štete
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Dokaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2709/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-2709/17, rješavajući apelaciju Lj.P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lj.P. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 021616 15 Rev 2 od 4. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Lj.P. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, podnijela je 27. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 021616 15 Rev 2 od 4. aprila 2017. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 021616 13 P 2 od 8. oktobra 2013. godine (koja je ispravljena rješenjem istog suda od 13. decembra 2013. godine samo u jednom iznosu u izreci), djelomično je usvojen tužbeni zahtjev apelantice, R.P. i Z.P (u daljnjem tekstu: ostali tužitelji ili drugotužitelj i trećetužitelj) i obavezan „Nešković osiguranje“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) da im na ime naknade materijalne štete pretrpljene u saobraćajnoj nezgodi solidarno isplati određene novčane iznose i to: trećetužitelju određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete sa zakonskom zateznom kamatom, drugotužitelju određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove sa zakonskom zateznom kamatom, te apelantici određeni novčani iznos (za pretrpljene i buduće fizičke bolove, za pretrpljeni strah, za umanjenje opće životne aktivnosti i za naruženost), sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok su apelantica i ostali tužitelji odbijeni sa dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenih iznosa, sve bliže precizirano u izreci presude.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da se dogodila saobraćajna nezgoda, u kojoj je došlo do štete na vozilu u vlasništvu trećetužitelja, dok su apelantica i drugotužitelj (apelantičin suprug) zadobili tjelesne povrede. Dalje je naveo da je pravosnažnom presudom nadležnog suda vozač vozila osiguranog kod tuženog oglašen krivim za navedenu saobraćajnu nezgodu. Osnovni sud je ocijenio neprihvatljivim nalaz vještaka poljoprivredne struke, jer je subjektivan, nerealan i proizvoljan, bez valjanog osnova za takav nalaz. S tim u vezi, obrazložio je da vještak kao elemente za svoj nalaz oko pojedinih parametara za izračunavanje dohotka s imanja apelantice i drugotužitelja navodno bazira na iskazu apelantice i drugotužitelja i saslušanih svjedoka, koji su nelogični, subjektivni i preuveličani. Po ocjeni Osnovnog suda, navedeno ne može biti pouzdan osnov, kako ih uzima vještak za izračunavanje mjesečnog dohotka apelantice, a time i rente koju bi trebalo da ostvaruje od tuženog, pri čemu je navodno vještak imao u vidu i nalaz medicinskog vještaka da je opća životna sposobnost apelantice umanjena za 45%. Osnovni sud je dalje istaknuo i da nema nijednog materijalnog dokaza da su apelantica i drugotužitelj zaista posjedovali imovinu i ostvarivali prihode, kako se navodi u nalazu vještaka (podaci iz gruntovnice i katastra o vlasništvu nad zemljištem, podaci poreske uprave o prihodu i plaćenim porezima i sl.).
4. Osnovni sud je zaključio da je tuženi dužan apelantici isplatiti određene novčane iznose za pretrpljene i buduće fizičke bolove, za pretrpljeni strah, za umanjenje opće životne aktivnosti i za naruženost, cijeneći nalaz sudsko-medicinskog vještaka, apelantičinu dob i ostale okolnosti slučaja. Međutim, u pogledu apelantičinog zahtjeva za naknadu materijalne štete u vidu gubitka zarade zbog nemogućnosti obavljanja poljoprivrednih poslova, nakon nastale štete do danas, u obliku novčane rente mjesečno ili plaćanja određenog iznosa odjednom, Osnovni sud je ocijenio da apelantica (u obrazloženju očitom omaškom navedeno „tuženi) nije dokazala ovaj vid štete. S tim u vezi, citirana je odredba člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je istaknuto da kako sud nije prihvatio kao vjerodostojne nalaz vještaka poljoprivredne struke, a ni iskaze saslušanih svjedoka i apelantice i drugotužitelja, vezano za obavljanje poljoprivredne djelatnosti i gubitak zarade apelantice, da bi na takvim iskazima mogao zasnovati odluku o potrebi naknade za takvu štetu i njenoj visini, to je u tom dijelu apelantica odbijena sa tužbenim zahtjevom.
5. Presudom Okružnoga suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 021616 14 Gž od 28. novembra 2014. godine, djelomično je uvažena apelantičina žalba i djelimično preinačena presuda Osnovnog suda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelantice za naknadu materijalne štete zbog gubitka zarade usljed nesposobnosti za rad, tako da je djelimično usvojen ovaj dio tužbenog zahtjeva i tuženi obavezan da apelantici isplati gubitak zarade, usljed nesposobnosti za rad, u određenim novčanim iznosima (za vrijeme potpune nesposobnosti za rad do konačnog djelomičnog oporavka, odnosno na ime djelomične nesposobnosti za rad), sa zakonskim zateznim kamatama, te na ime izgubljene buduće zarade – rente, mjesečni novčani iznos, od dana presuđenje do određenog datuma, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, sve bliže precizirano u izreci presude. Presudom je dalje određeno da u ostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena, te da se žalba tuženog odbija.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je, cijeneći žalbene navode, zakazao raspravu radi ponovnog izvođenja dokaza saslušanjem vještaka, te je ponovo izveo dokaz saslušanjem vještaka medicinske struke i vještaka poljoprivredne struke. Po ocjeni Okružnog suda, osnovana je apelantičina žalba u odnosu na dio prvostepene presude kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev za mjesečnu rentu. S tim u vezi, citirao je član 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i detaljno naveo iskaze svjedoka datih pred prvostepenim sudom, koje dokaze, pored ostalog, je izvela apelantica tokom prvostepenog postupka da bi dokazala da je zajedno sa drugotužiteljem bavila poljoprivrednom djelatnošću i imala farmu svinja. Da su drugotužitelj i apelantica zaista imali farmu svinja, po mišljenju Okružnog suda, dokaz je i potvrda Agencije za posredničke, informatičke i finansijske usluge a.d. Banjaluka (kojom se potvrđuje da je drugotužitelj nositelj poljoprivrednog gazdinstva i da je podnio zahtjev za upis u registar poljoprivrednih gazdinstava, te da ispunjava uslove za registraciju, u daljnjem tekstu: potvrda Agencije). Osim toga, ocijenio je da nije od značaja da li su apelantica i drugotužitelj formalno upisani kao vlasnici odnosno suvlasnici na predmetnom imanju jer su dokazali da su ostvarivali prihode baveći se poljoprivredom na način kako su sami opisali i potvrdili svjedoci, a navedeno proizilazi i iz potvrde Agencije, kao javne isprave. Okružni sud je dalje naveo da iz nalaza vještaka poljoprivredne struke detaljno se može vidjeti koliki prihod su apelantica i drugotužitelj ostvarivali sa svog imanja koje su obrađivali i od stoke koje su na tom imanju imali, te je stoga zaključak prvostepenog suda o neprihvatanju iskazu ovog vještaka, iskaza svjedoka i apelantice i drugotužitelja, lišen logične i pravničke analize. Po mišljenju Okružnog suda, nesumnjivo je utvrđena i činjenica djelomične nesposobnosti za rad apelantice u smislu člana 195. stav 2. ZOO, te s tim u vezi, opširno obrazložio nalaz i iskaz vještaka medicinske struke. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je utvrdio naknadu izgubljene zarade u iznosima preciziranim u izreci presude.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 95 0 P 021616 15 Rev 2 od 4. aprila 2017. godine, djelimično je usvojena revizija tuženog i presuda Okružnog suda preinačena tako što je apelantičina žalba odbijena i presuda Osnovnog suda u odbijajućem dijelu potvrđena. U preostalom dijelu revizija je odbijena.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepena presuda u dijelu odluke o naknadi materijalne štete zasnovana na povredi odredaba parničnog postupka i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Dalje je citirao odredbu člana 195. st. 1. i 2. ZOO, te istaknuo da osnov za ostvarivanje prava na naknadu zbog nesposobnosti za rad postoji samo ako tužitelj dokaže da usljed pretrpljenih povreda i narušenog zdravlja ne može da ostvaruje zaradu koju je ostvarivao do povrede, odnosno zaradu koju bi ostvarivao da je zdrav i da mu nije smanjena radna sposobnost, te dokaže njenu visinu. Po mišljenju Vrhovnog suda, nije bilo mjesta prihvatanju dopune nalaza vještaka poljoprivredne struke i zaključku drugostepenog suda da je apelantica dokazala da je pretrpjela materijalnu štetu. S tim u vezi, obrazloženo je da apelantica nije pružila dokaze o obimu obavljanja poslova u poljoprivrednom domaćinstvu, da su ti poslovi zaista obavljani i njenom doprinosu, pa se to nije moglo zaključiti samo na osnovu iskaza svjedoka na kojima je zasnovana dopuna nalaza vještaka poljoprivredne struke, a u odsustvu materijalnih dokaza koji bi logično moralo postojati u slučaju obavljanja takvih poslova većeg obima.
9. Pored navedenog, Vrhovni sud je ocijenio osnovanim i revizioni navod da je drugostepeni sud odluku o tome zasnovao i na dokazu koji nije izveden u toku postupka – potvrdi Agencije. Nadalje, istaknuo je i da se potvrda Agencije ne odnosi na apelanticu, niti je od značaja za njene tvrdnje da je zajedno sa drugotužiteljem ravnopravno i jednako učestvovala u obrađivanju parcela i uzgoju stoke. Stoga je po mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud pravilno ocijenio da apelantica nije dokazala da je zajedno sa drugotužiteljem obavljala poslove u poljoprivrednom domaćinstvu, kao ni obim poslova za koji tvrdi da je vršen, pa tako ni da je pretrpjela izgubljenu zaradu zbog nesposobnosti za rad. Osim toga, Vrhovni sud je istaknuo da je apelantica po struci upravni tehničar i da je ostvarila pravo na invalidsku penziju zbog bolesti srca. Stoga, kako je kod apelantica zbog svog zdravstvenog stanja uzrokovanog oboljenjem srčanog mišić utvrđen gubitak radne sposobnosti u zanimanju upravni tehničar, koji po prirodi stvari ne zahtijevaju fizičko naprezanje niti rad u nepovoljnim uslovima, po mišljenju Vrhovnog suda, ne može se prihvatiti da je zdravstveno stanje apelantice nakon toga dozvoljavalo obavljanje poslova koji iziskuju fizičke napore, kao što su poslovi fizičkog radnika u poljoprivredi, pa ni same njezine godine. Dalje je zaključeno da se zbog navedenog, ni dopuna nalaza vještaka medicinske struke na raspravi pred drugostepenim sudom, u pogledu umanjenja radne sposobnosti apelantice nije mogla prihvatiti. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci na osnovu odredbe čl. 248. i 250. stav 1. ZPP.
10. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je osporena presuda donesena proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi, ističe da je u osporenoj presudi navedeno da je drugostepena presuda u dijelu odluke o naknadi materijalne štete zasnovana na povredi odredaba parničnog postupka i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, ali da se nigdje dalje u presudi ne navode odredbe koje je povrijedio drugostepeni sud, niti je odluka obrazložena. Također smatra da je Vrhovni sud utvrđivao činjenice u revizionom postupku, za što nije ovlašten procesnim pravilima, i to tako da činjenice utvrđuje selektivnim korištenjem dokaznog materijala i ne obrazlažući zašto tako čini i na osnovu kog zakonskog procesnog pravila. Apelantica opširno iznosi niz primjedbi na stavove Vrhovnog suda u pogledu ocjene drugostepene presude, između ostalog i na konstataciju Vrhovnog suda da drugostepeni sud poklanja vjeru svjedocima mada ne provodi dokaz njihovim saslušanjem, što smatra grubom proizvoljnošću u tumačenju relevantnih odredbi ZPP-a, zaključku o odsustvu materijalnih dokaza, kao i obrazloženje Vrhovnog suda o okolnostima i razlozima penzionisanja apelantice i njenog zdravstvenog stanja i radne sposobnosti (iako uvid u rješenje o penzionisanju nije izvedeno kao dokaz u postupku, niti je obrazložio razloge zašto nije uzeo u obzir nalaz vještaka medicinske struke). Osim toga, suprotno stavu Vrhovnog suda, smatra da drugostepeni sud nije zasnovao svoju odluku na potvrdi Agencije, nego je samo iznio konstataciju, te da osim toga, ova potvrda postoji u spisu i vršen je uvid u potvrdu pred sudom. Apelantica „izražava duboku zabrinutost“ zbog saznanja da je tuženi moćna kompanija koja pored ostalih u sporovima osiguranja angažuje advokata, koji je najbliži član porodice jednog sudije iz vijeća koje je donijelo presudu Vrhovnog suda, te navodi da je to čisti sukob interesa.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno stavu drugostepenog suda, zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da apelantica nije dokazala da je zajedno sa drugotužiteljem obavljala poslove u poljoprivrednom domaćinstvu, kao ni obim poslova za koji tvrdi da je vršen, pa tako ni da je pretrpjela izgubljenu zaradu zbog nesposobnosti za rad. Pri tome, Vrhovni sud je analizirao i obrazložio razloge kojima se vodio kada je zaključio da nije bilo mjesta prihvatanju dopune nalaza vještaka poljoprivredne struke i iskaza svjedoka, niti potvrde Agencije, za koju je posebno istaknuo da se nije odnosila na apelanticu. Osim toga, iz osporene presude proizilazi da je Vrhovni sud citirao član 195. ZOO i obrazložio zašto smatra da nije ispunjen osnov za primjenu ovog člana, kako je to pogrešno zaključio drugostepeni sud. U pogledu ostalih apelacionih navoda koje je apelantica opširno opisala u apelaciji i koji su se odnosili na stavove i primjenu prava od strane Vrhovnog suda, Ustavni sud napominje da je i sve ove navode uzeo u obzir prilikom donošenja odluke i ocijenio ih neosnovanim. Apelantičino „izražavanje zabrinutosti“ za navodno srodstvo advokata tuženog i sudije Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra paušalnim, jer apelantica nije precizirala svoje navode u kontekstu eventualne povrede principa nepristrasnosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti je precizirano da li se radi o advokatu koji je zastupao tuženog u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević