Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4876/17 (S. V.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Zastara
  • Raskid ugovora
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4876/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-4876/17, rješavajući apelaciju Slavoljuba Vrhovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavoljuba Vrhovca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 059713 17 Rev od 4. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavoljub Vrhovac (u daljnjem tekstu: apelant), nepoznatog boravišta, kojeg zastupa privremeni zastupnik Zdenko Ćurić, advokat iz Mostara, podnio je 22. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 059713 17 Rev od 4. oktobra 2017. godine.

2. Presudom Općinskom suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 059713 09 P od 11. decembra 2012. godine apelant i drugi tuženi su obavezani da UniCredit bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) solidarno isplatite dug u iznosu koji je bliže naveden u izreci presude.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je rješenjem ovog suda apelantu postavljen privremeni zastupnik Zdenko Ćurić, advokat iz Mostara, budući da se apelant nalazi u inozemstvu i nepoznatog je boravišta, a postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika bi dugo trajao pa bi za tužitelja mogle nastupiti štetne posljedice. Nadalje, Općinski sud je naveo da je, u odgovoru na tužbu, privremeni zastupnik apelanta istakao da se u cijelosti protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, da osporava osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te je istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta, kao i prigovor zastare potraživanja. U vezi sa navedenim, Općinski sud je istakao da je, razmatrajući prigovor zastare potraživanja, utvrdio da su evidentirana dospijeća kreditnih anuiteta zaključno sa 2. martom 2009. godine, a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 7. aprila 2009. godine, pa prema odredbama čl. 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) nije protekao opći zastarni rok od pet godina, zbog čega je prigovor zastare neosnovan. Nadalje, Općinski sud je naveo da su pravni prednik tužitelja i apelant, kao korisnik kredita, zaključili ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu 2007. godine, pri čemu je ugovoreno da za urednu otplatu cjelokupne tražbine po ovom ugovoru kao i za sve obveze jamče i jamci Ž.B. i J.V., koji po ovom ugovoru odgovaraju solidarno sa apelantom. U vezi sa navedenim, Općinski sud je istakao da, budući da je iz naprijed navedenog ugovora utvrđeno postojanje ugovornog odnosa i obveze između tužitelja i apelanta i drugih tuženih, prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta je neosnovan. Osim toga, Općinski sud je naveo da izvedenih dokaza proizilazi da je tužitelj pozvao apelanta i jamce da isplate dugovanja po kreditu, ali da dugovanje po kreditu nije podmireno niti nakon upućenih opomena, te da je u roku od 15 dana od dana opomene dospjelo dugovanje u iznosu koji je utvrđen na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. U skladu sa navedenim, Općinski sud je zaključio da je u konkrentom slučaju na nedvojben način utvrđeno postojanje ugovornog odnosa i obveze između tužitelja i apelanta i drugih tužnih od po osnovu predmetnog ugovora o kreditu, zbog čega je tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan.

4. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 059713 13 Gž od 17. marta 2017. godine žalba tužitelja je odbijena, dok je žalba apelanta djelimično uvažena i prvostepena presuda djelimično preinačena u odnosu na apelanta, na način da je apelant obavezan da isplati tužitelju dug u iznosu od 33.558,62 KM (umjesto ranijeg iznosa od 33.579,57 KM), dok je u ostalom dijelu žalba apelanta odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je nasuprot žalbenim navodima apelanta prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant pasivno legitimisan jer je iz zaključenog ugovora o kreditu jasno da je apelant korisnik kredita. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su apelantovi ponovljeni navodi u žalbi da je potraživanje zastarjelo nisu osnovani, jer je prvostepeni sud pravilno raspravio prigovor zastare potraživanja imajući u vidu odredbu člana 371. ZOO. Međutim, prema stavu Kantonalnog suda, osnovano apelant navodi da tužitelj nije dostavio niti jedan dokaz da mu je preporučenom pošiljkom otkazao ugovor o krediti, iako se samim podnošenjem tužbe ima smatrati da je ugovor o kreditu otkazan, a otkaz apelantu kao korisniku kredita čini dospjelim tražbinu i prema jemcima koji su potpisali ugovor o kreditu i isti su solidarni dužnici, odnosno jemci platci za obaveze apelanta korisnika kredita. Kantonalni sud se, s tim u vezi, pozvao na odredbe člana 1004. stav 3. ZOO. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je apelanta zajedno sa jemcima obavezao da tužitelju isplati dug, koji po vještaku finansijske struke iznosi na ime glavnice 30.000,00 KM i na ime redovne kamate 3.558,62 KM. Međutim, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno odlučio kad je obavezao apelanta na isplatu troškova opomene, te zateznih kamata na obračunatu kamatu, zbog čega je odluku prvostepenog suda preinačio u pogledu iznosa dugovanja.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 059713 17 Rev od 4. oktobra 2017. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

7. Vrhovni sud je istakao da je drugostepena presuda pravilna i zakonita, te da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude ocijenio sve apelantove žalbene navode od odlučnog značenja, uključujući i prigovoru zastare. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da su pravilno nižestepeni sudovi postupili kada su tužene solidarno obavezali na plaćanje tužitelju duga temeljem odredbi člana 1004. stav 3. a u vezi sa članom 262. ZOO. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelant pogrešnu primjenu materijalnog prava zasniva na zaključku da nižestepeni sudovi pogrešno cijene činjenicu da je ugovor u okolnostima nepoznate adrese apelanta otkazan podnošenjem tužbe, dostavljanjem iste na odgovor privremenom zastupniku apelanta, te da tako dat otkaz apelantu kao korisniku kredita čini dospjelim tražbinu. Vrhovni sud je, s tim u vezi, istakao da je apelant u toku perioda vraćanja kredita i prije isteka roka promijenio adresu na koju se dostava obavljala, a da o tome nije obavijestio tužitelja kao kreditora. Vrhovni sud je ukazao na pravni stav sudske prakse da u takvim okolnostima ima se smatrati da je uslov obavještavanja tuženog o raskidu ugovora propisan odredbom člana 130. ZOO ostvaren, jer je njegovo ostvarenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, apelant spriječio (član 74. stav 4. ZOO). Prema stavu Vrhovnog suda, apelant iz sopstvene nesavjesnosti ne može crpiti pravni osnov za zaštitu prava iz odredbe člana 130. ZOO (dužnost obavještavanja) jer njegova nesavjesnost ne može biti okolnost koja bi otklonila posljedicu na koji se revizija poziva, tj. da ugovor o kreditu nije raskinut. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno izveli zaključak da je u takvim okolnostima kredit otkazan podnošenjem tužbe i dostavljanjem iste na odgovor privremenom zastupniku apelanta, a otkaz korisniku kredita čini dospjelim tražbinu na naplatu. Vrhovni sud je naveo da bi se predmetni ugovor smatrao raskinutim i da tužitelj nije blagovremeno obavijestio apelanta o otkazu ugovora o kreditu, jer posljedica propuštanja blagovremenog obavještavanja nije gubitak prava na raskid, nego obaveza tužitelja za naknadu štete koju bi eventualno pretrpila druga strana zato što nije bila na vrijeme obavještena (član 268. ZOO).

8. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je u konkrentom slučaju došlo do raskida ugovora o kreditu, budući da nema dokaza da ga je tužitelj pismenim podneskom obavijestio o raskidu ugovora, iako ta obaveza za tužitelja proizilazi iz samog ugovora, kao i shodno odredbama člana 130. ZOO. Osim toga, apelant je istakao da nije bio ravnopravno tretiran kao stranka od strane nižestepenih sudova. Relevantni propisi

9. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 74. stav 4.

(4) Smatra se da je uslov ostvaren ako njegovo ostvarenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, spriječi strana na čiji je teret određen, a smatra se da nije ostvaren ako njegovo ostvarenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokuje strana u čiju je korist određen.

Član 130.

Povjerilac koji zbog neispunjenja dužnikove obaveze raskida ugovor, dužan je to saopštiti dužniku bez odlaganja.

Član 262.

1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.

(3) Za štetu zbog zadocnjenja sa ispunjenjem odgovara i dužnik kome je povjerilac dao primjeren naknadni rok za ispunjenje.

(4) Dužnik odgovara i za djelimičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja i ako tu nemogućnost nije skrivio ako je nastupila poslije njegovog dolaska u docnju, za koju odgovara.

(5) Ali se dužnik oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da bi stvar koja je predmet obaveze slučajno propala i da je on svoju obavezu na vrijeme ispunio.

Član 268.

Ugovorna strana koja je dužna da obavijesti drugu stranu o činjenicama koje su od uticaja na njihov međusobni odnos, odgovara za štetu koju pretrpi druga strana zbog toga što nije bila na vrijeme obavještena.

Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Član 1004. stav 3.

3) Ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo).

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose prvenstveno na način na koji su sudovi primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su obavezali apelanta na isplatu duga tuženom po osnovu ugovora o kreditu, zaključujući da potraživanje tužitelja nije zastarjelo, te da se predmetni ugovor, iako tužitelj nije obavijestio apelanta o otkazu ugovora o kreditu zbog nepoznate adrese apelanta, smatra otkazanim podnošenjem tužbe i dostavljanjem iste na odgovor privremenom zastupniku apelanta. Ustavni sud u ovakvim zaključcima redovnih sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. U vezi apelacionih navoda koji se tiču navodnog kršenja prava na ravnopravnost stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu apelant, odnosno privremeni zastupnik koji je postavljen od strane Općinskog suda, imao priliku da se suprotstavi svojim navodima i argumentima drugoj strani, te da ističe prigovore. Dakle, nesporno je da ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević