Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3543/17 (M. A.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3543/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-3543/17, rješavajući apelaciju Muhameda Alibegovića , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Alibegovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 026444 17 Rsži od 9. juna 2017. godine i Rješenja Općinskog suda Bihaću broj 17 0 Rs 026444 14 I od 31. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhamed Alibegović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, kojeg zastupa Predrag Ibrahimpašić, advokat iz Bihaća, podnio je 16. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 026444 17 Rsži od 9. juna 2017. godine. Osim toga, apelant navodima u apelaciji osporava i Rješenje Općinskog suda Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Rs 026444 14 I od 31. oktobra 2016. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 17 0 Rs 026444 14 I od 31. oktobra 2016. godine usvojen je prigovor JU „Službe za zapošljavanje“ Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: izvršenik) izjavljen protiv dijela Rješenje o izvršenju istog suda broj 17 0 Rs 026444 14 I od 8. aprila 2015. godine, te je obustavljeno izvršenje u dijelu koji se odnosi na obavezu izvršenika da apelanta, kao tražitelja izvršenja, vrati na posao, na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, radnoj sposobnosti i stručnoj osposobljenosti. Istim rješenje odlučeno je da predmetno rješenje o izvršenju, u preostalom dijelu koji se odnosi na isplatu troškova parničnog postupka, ostaje na snazi.
3. Općinski sud je u obrazloženju rješenja ukazao da je, postupajući po prijedlogu apelanta za izvršenje pravomoćne Presude istog suda broj 17 0Rs 026444 10 RS od 29. novembra 2011. godine, donio Rješenje broj 17 0 Rs 026444 14 I od 8. aprila 2015. godine kojim je odredio predloženo izvršenje (tj. vraćanje apelanta na rad i isplata parničnih troškova). Općinski sud je, razmatrajući prigovor izvršenika protiv navedenog rješenja o izvršenju, istakao da je nesporno da je apelant presudom Kantonalnog suda od 15. oktobra 2012. godine, koja je donesena u krivičnom postupku, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci, te novčanu kaznu, kao i da je rješenjem tog suda određeno da se apelant ima javiti 5. januara 2015. godine na izdržavanje kazne kućnog zatvora sa elektronskim nadzorom, pri čemu je 5. januar 2015. godine određen kao dan izdržavanja kazne. U vezi sa navedenim, Općinski sud je ukazao na odredbe člana 94. stav 1. tačka h. Zakona o radu i zaključio da se ne može provesti izvršenje vraćanjem na rad, jer je ex lege radni odnos apelanta prestao izdržavanjem kazne zatvora duže od tri mjeseca. Općinski sud je istakao da je, zbog donošenja navedene presude u krivičnom postupku i rješenja kojim je određen tačan dan izdržavanja kazne zatvora, izvršna isprava, shodno članu 63. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, izgubila pravno dejstvo, zbog čega se izvršenje u dijelu kojim se traži vraćanje na rad obustavlja. Pored navedenog, Općinski sud je istakao da, iako izvršenik nije donio rješenje u uspostavi radnog odnosa apelanta od nezakonitog prestanka radnog odnosa prema izvršnoj ispravi do stupanja na izdržavanje kazne zatvora, apelant ne gubi prava iz radnog odnosa (izgubljenu dobit, uplatu doprinosa i druga prava), tj. za period od nezakonitog prestanka radnog odnosa do ex lege prestanka radnog odnosa, a ta prava se ostvaruju u građanskoj parnici.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 17 0 Rs 026444 17 Rsži od 9. juna 2017. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja i prvostepeno rješenje je potvrđeno.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je apelant u svojoj žalbi protiv prvostepenog rješenja istakao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo zaključujući da je njegov radni odnos prestao ex lege, te da je izvršna isprava izgubila pravno dejstvo, napominjući da izvršna isprava u konkrentom slučaju nije ukinuta, preinačena, poništena ili stavljena van snage, niti je na bilo koji način bez pravnog učinka. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je istakao da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbe člana 94. stav 1. tačka h. Zakona o radu, prema kojoj ugovor o radu prestaje danom stupanja (radnika) na izdržavanje kazne zatvora preko tri mjeseca, te da je dao valjane razloge za zaključak o osnovanosti prigovora izvršenika, koje neće ponavljati, pa je u vezi s tim uputio na obrazloženje prvostepenog suda, zaključujući da su neosnovani apelantov navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da apelant osnovano u žalbi ukazuje na pogrešnu primjenu odredaba člana 63. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, budući da „potvrda o izvršnosti“ nije ukinuta. Prema stavu Kantonalnog suda, u konkrentom slučaju su ispunjeni uslovi za obustavu izvršenja iz člana 63. stav 3. Zakona o izvršnom postupku, jer se iz utvrđenih činjenica može zaključiti da su postojali razlozi zbog kojih se ne može provesti izvršenje koje je određeno rješenjem o izvršenju, tj. kojim je izvršenik obavezan da apelanta vrati na posao. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da, iako je prvostepeni sud pogrešno primijenio navedene odredbe Zakona o izvršnom postupku, pobijano rješenje je pravilno i zakonito jer nema pogrešne primjene materijalnog prava u situaciji kada bi na utvrđeno činjenično stanje, primjenom relevantne zakonske odredbe, bila donesena ista odluka. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je cijenio i ostale apelantove žalbene navode ali je zaključio da nisu od odlučnog značaja, zbog čega je apelantovu žalbu u cjelosti odbio.
6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant, u suštini, vidi u pogrešnoj primijeni odredaba člana 94. stav 1. tačka h. Zakona o radu i člana 63. stav
1. Zakona o izvršnom postupku. Apelant je istakao u njegovom slučaju nije bilo zakonskih uslova da se izvršenje obustavi, budući da izvršna isprava nije ukinuta ili na bilo koji način stavljena van snage, te da je izvršenik, kao njegov poslodavac, trebao prethodno donijeti pojedinačni akt o prestanku ugovora o radu zbog stupanja na izdržavanje kazne zatvora duže od tri mjeseca, a ne da sudovi utvrđuju razloge za prestanak ugovora o radu. Zbog navedenog, apelant smatra da su redovni sudovi arbitrarno primijenili gore navedene odredbe na njegovu štetu, i pri tome nisu dali dovoljno jasno obrazloženje za svoje odluke.
Relevantni propisi
7. Zakon o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 26/16 i 89/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 94. stav 1. tačka h. (Način prestanka ugovora o radu)
- ako radnik bude osuđen na izdržavanje kazne zatvora u trajanju dužem od tri mjeseca - danom stupanja na izdržavanje kazne;
8. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 74/11 - O.U.S., 35/12, 35/12-Rješenje US BiH, 46/16 i 55/18-Rješenje US BiH).
9. Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. "Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka i 39/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 63. st. 1. i 3. (Obustava izvršenja) Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršni dokument pravosnažno ukinut, preinačen, poništen, stavljen van snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovanja, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravosnažno ukinuta.
Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu i Zakona o izvršnom postupku, a suprotno apelantovim tvrdnjama, dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su zaključili da su se ispunili zakonski uslovi za obustavu predmetnog izvršenja u dijelu koji se odnosi na vraćanje apelanta na rad. Ustavni sud u zaključcima sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Pored toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant, osim što uglavnom ponavlja identične navode u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, koje je ranije isticao u toku postupka po žalbi i koje je Kantonalni sud obrazložio u svojoj odluci, ne nudi relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević