Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3184/17 (J. O.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Troškovi i izdaci
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Troškovi postupka
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata
- Ispravka tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji BiH
Predmeti (1)
AP-3184/17
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3184/17, rješavajući apelaciju Jure Ostojića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. svibnja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Jure Ostojića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 236183 13 Gž od 28. lipnja 2017. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa člankom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Juri Ostojiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Juri Ostojiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa člankom 72.
stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Jure Ostojića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 236183 13 Gž od 28. lipnja 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jure Ostojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 25. srpnja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 236183 13 Gž od 28. lipnja 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda i tuženog „Euroherc-osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. veljače 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 14. ožujka 2019. godine, a Kantonalni sud 15. ožujka 2019. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 24. siječnja 2012. godine podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 236183 12 P od 28. studenog 2012. godine obvezan je tuženi da isplati apelantu na ime naknade nematerijalne štete po određenim osnovama određene novčane iznose, sve pobliže precizirano u izreci presude, kao i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 5.252,14 KM, dok je odbijen tužbeni zahtjev za troškove liječenja u određenom novčanom iznosu.
7. U obrazloženju je, između ostalog, u odnosu na troškove postupka navedeno da je odluka o troškovima postupka donesena na temelju članka 386. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu: Tarifa). U svezi s tim, ukazano je da se troškovi sastoje od troškova sastavljanja tužbe, troškova zastupanja na dva ročišta, korištenja osobnog vozila na relaciji Ljubuški – Sarajevo – Ljubuški, na ime odsustva iz ureda za vrijeme putovanja, PDV od 17%, troškova vještačenja, pristojbe na tužbu i pristojbe na odluku, a što ukupno iznosi 5.252,14 KM.
8. Protiv navedene presude u dijelu koji se odnosi na troškove postupka tuženi je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj 65 0 P 236183 13 Gž od 28. lipnja 2017. godine žalbu uvažio, te prvostupanjsku presudu preinačio na način da je tuženog obvezao da apelantu isplati na ime naknade troškova postupka iznos od 1.819,65 KM.
9. Kantonalni sud je u obrazloženju pobijane odluke istaknuo da je odredbom članka 387. stavak 1. ZPP propisano da će pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, dok o tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da se tom odredbom daje diskrecijska ovlast da u svakom konkretnom slučaju sud cijeni koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da u konkretnoj pravnoj stvari troškovi zastupanja odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodio predmetni postupak ne trebaju biti veći od troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao odvjetnik s područja nadležnog suda jer slobodan izbor odvjetnika s područja cijele Bosne i Hercegovine istodobno ne podrazumijeva i obvezno obračunavanje troškova u većem iznosu ukoliko odvjetnik dolazi izvan područja sjedišta suda pred kojim se vodi parnični postupak.
10. Također, navedeno je da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete iz izvanugovorne odgovornosti nastale na području općine Čitluk pa je apelant imao mogućnost izberive mjesne nadležnosti iz članka 32. ZPP, konkretno nadležnost Općinskog suda u Mostaru koji je bio nadležan za područje općine Čitluk gdje je štetna radnja počinjena, na koji način je mogao smanjiti kako troškove tako i skratiti vrijeme provedeno izvan ureda, s obzirom na blizinu Mostara i Ljubuškog. Nadalje, ukazano je da se radi o jednostavnom predmetu naknade nematerijalne štete za koji nisu potrebna posebna pravna znanja prilikom zastupanja pa, prema mišljenju Kantonalnog suda, nisu postojali dovoljno prihvatljivi razlozi koji bi opravdali dosuđenje naknade odvjetniku za putne troškove, budući da su ti troškovi nastali zbog angažiranja odvjetnika izvan sjedišta suda, a nisu bili potrebni radi vođenja parnice. Shodno navedenom, Kantonalni sud je naveo da apelantu pripadaju troškovi sastavljanja tužbe, troškovi zastupanja na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi, troškovi vještačenja, pristojbe na tužbu i pristojbe na odluku, sve pobliže navedeno u obrazloženju rješenja.
11. Međutim, Kantonalni sud je istaknuo da, imajući u vidu koliko je iznosila vrijednost spora, te na koliki je iznos apelant opredijelio tužbeni zahtjev na glavnoj raspravi, kao i za koliki je iznos uspio u svom zahtjevu, to je apelant do povlačenja dijela tužbenog zahtjeva na glavnoj raspravi uspio sa 45%, a na glavnoj raspravi sa 92%, pa su mu u skladu sa uspjehom u parnici opravdano dosuđeni za sastavljanje tužbe i pripremno ročište, te za zastupanje na glavnoj raspravi određeni novčani iznosi uvećani za iznos od 17% PDV-a, sve pobliže opisano u obrazloženju rješenja. Nadalje, ukazano je da su ostali troškovi obračunati prema prosjeku uspjeha u sporu od 68,5%, pa je apelantu na ime troškova vještačenja, na ime pristojbe na tužbu, te na ime pristojbe na odluku pripao određeni novčani iznos, te je taj iznos umanjen za iznos sastavljanja žalbe, a što ukupno iznosi 1.819,65 KM, sve u skladu sa odredbom članka 386. stavak 2. ZPP. Na koncu, Kantonalni sud je istaknuo da je imajući u vidu navedeno uvažio žalbu tuženog i odlučio u skladu s ovlastima sadržanim u relevantnim odredbama ZPP, pa je prvostupanjsku presudu u odluci o troškovima preinačio kako je navedeno u dispozitivu rješenja.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, ukazuje da je drugostupanjski sud proizvoljno primijenio odredbu članka 26. točka
5. Tarife, kojom su predviđeni troškovi odsustva iz ureda za vrijeme putovanja, kao i odredbu članka 31. Tarife, kojom su predviđeni troškovi prijevoza. Osim toga, apelant navodi da je drugostupanjski sud ponovno obračunao troškove na način da je utvrđivao postotak uspjeha u parnici i umanjio shodno uspjehu i troškove pristojbe na tužbu i na presudu, kao i troškove vještačenja, te umanjio odvjetničke radnje, čime je proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZPP. Dakle, apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju sud, između ostalog, odbio obračunati naknadu troškova prijevoza i odsustva iz ureda, a koji zahtjev je uredno specificiran u priloženom troškovniku na zapisnik, pa je takvom odlukom sud povrijedio apelantovo pravo na djelotvoran pristup sudu, pravo na izbor odvjetnika, te njegovo pravo i pravo njegovog odvjetnika na zabranu diskriminacije. Nadalje, apelant navodi da je sud odlučio suprotno odlukama Ustavnog suda u kojima su usvojene apelacije u slučajevima koji su identični kao apelantov. U svezi s apelacijskim navodima koji se odnose na duljinu trajanja postupka, apelant je istaknuo da je prvostupanjska presuda donesena 28. studenog 2012. godine, dok je drugostupanjski sud u pogledu troškova postupka donio rješenje 28. lipnja 2017. godine, pa smatra da je razdoblje od četiri godine i sedam mjeseci predug rok za odluku u ovakvoj jednostavnoj pravnoj stvari, te je u skladu s tim istaknuo i zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 500,00 KM.
II.Odgovor na apelaciju
13. Općinski sud je opisao kronologiju predmetnog postupka i naveo da iz apelacije proizlazi da se apelant žali na odluku Kantonalnog suda u pogledu troškova postupka, kao i da se žali da ta odluka nije donesena u razumnom roku.
14. Kantonalni sud je naveo da je drugostupanjska odluka donesena na zakonit način, te je predložio da se apelacija odbije, ne očitujući se pri tome o navodima apelacije o nerazumnoj duljini trajanja postupka pred tim sudom.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Nadležnost u sporovima za naknadu štete Članak 32.
(1) Za suđenje u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, osim suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem je području štetna radnja počinjena ili sud na čijem je području štetna posljedica nastupila.
(2) Ako je šteta nastala zbog smrti ili teške tjelesne ozljede, nadležan je, pored suda iz stavka 1. ovoga članka, i sud na čijem području tužitelj ima prebivalište, odnosno boravište.
(3) Odredbe st. 1. i 2. ovoga članka primjenjivat će se i u sporovima protiv društva za osiguranje radi naknade štete trećim osobama na temelju propisa o neposrednoj odgovornosti društava za osiguranje, a odredba stavka 1. ovoga članka i u sporovima o regresnim zahtjevima po osnovi naknade štete protiv regresnih dužnika.
Članak 386. st. (2) i (3) (2) Ako stranka djelomice uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj razmjeran dio troškova.
(3) Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.
Članak 387. stavak (1) (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti.
16. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine Federacije BiH“ br. 22/04 i 24/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Naknada po utrošenom satu Član 26. stav 1. tačka 5.
Advokat ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:
5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.
Član 31. st. 1., 2. i 4.
Advokatu pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.
Za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, advokatu pripada naknada putnih troškova za prevoz i dnevnica.
Za upotrebu vlastitog automobila, advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda od 28. lipnja 2017. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je navedeno rješenje Kantonalnog suda primio 7. srpnja 2017. godine, a apelacija je podnesena 25. srpnja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant smatra da su mu pobijanom odlukom povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i donošenje odluke u „razumnom roku“, te članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
23. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
24. Ustavni sud zapaža da apelant pobija odluku Kantonalnog suda kojom je odlučeno o troškovima postupka. Ustavni sud ističe da se garancije iz članka 6. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka mora se sagledavati kao nastavak parnice po glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obveza“ (vidi Europski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. rujna 1997. godine, Izvješća 1997-V, stavak 25. i dalje; u daljnjem tekstu: Europski sud). Iz navedenog je jasno vidljivo da se članak 6. primjenjuje u odnosu na troškove postupka bez obzira što ujedno nije pobijan i glavni zahtjev, pa proizlazi da se u pobijanim postupcima radilo o utvrđivanju građanskih prava i obveza apelanta i tuženog, te su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi.
a) U odnosu na pobijanu odluku
25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Kantonalni sud proizvoljno odbio dosuditi troškove postupka vezane za naknadu troškova prijevoza i naknadu nagrade za odsustvo iz ureda za vrijeme putovanja i troškove odsustva iz ureda apelantovog odvjetnika, što je rezultiralo nezakonitim miješanjem u apelantovo pravo na izbor odvjetnika, a i pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje.
26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje kako prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
27. U pogledu apelacijskih navoda u konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je Općinski sud ukazao da je odluku o troškovima postupka donio na temelju članka 386. stavak 3. ZPP i Tarife. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o troškovima postupka, pozivajući se na članak 387. stavak 1. ZPP kojim je propisano da će pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, te članak 386. stavak 2. ZPP. Apelant posebno ukazuje da je Kantonalni sud trebao dosuditi i troškove odsustva iz ureda i troškove prijevoza odvjetniku. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge za ocjenu koji su troškovi bili nužni i potrebni za vođenje parnice. Razmatrajući apelantove navode kojima pobija zaključak Kantonalnog suda koji je preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kada je, u skladu sa člankom 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegovog odvjetničkog ureda u mjesto sjedišta suda, kao i troškova odsustva iz odvjetničkog ureda. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka i pri tome dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je našao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice, posebno ukazujući da je apelant imao mogućnost izberive mjesne nadležnosti iz članka 32. ZPP, konkretno nadležnost Općinskog suda u Mostaru, na koji način je mogao smanjiti troškove i skratiti vrijeme provedeno izvan ureda, s obzirom na blizinu Mostara i Ljubuškog. Nadalje, ukazano je da se radi o jednostavnom predmetu za koji nisu potrebna posebna pravna znanja za zastupanje, te da ne postoje dovoljno opravdani razlozi da se ti troškovi priznaju apelantu. Ustavni sud smatra da se takvo obrazloženje Kantonalnog suda ne doima proizvoljno i paušalno. Kao što je navedeno, domaći sudovi su „tumači“ relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Kantonalnog suda u navedenoj odluci, koji su u suglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud, imajući u vidu navedeno, kao i vlastitu praksu povodom apelacija koje su za predmet imale troškove postupka povodom dolaska punomoćnika izvan mjesta sjedišta suda (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 5719/15 od 27. veljače 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba ) smatra da obrazloženje iz konačnog rješenja Kantonalnog suda nije proizvoljno.
28. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na pobijanu odluku.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir
30. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni postupak protiv tuženog pokrenuo tužbom pred Općinskim sudom 24. siječnja 2012. godine radi naknade štete i da je postupak okončan donošenjem rješenja Kantonalnog suda 28. lipnja 2017. godine. Međutim, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, pridržavajući se apelacijskih navoda kojim je vezan u smislu članka 31. Pravila Ustavnog suda, u konkretnom slučaju ispitati samo duljinu trajanja drugostupanjskog postupka. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri razmatranju duljine predmetnog postupka je razdoblje od donošenja prvostupanjske presude 28. studenog 2012. godine do donošenja rješenja Kantonalnog suda 28. lipnja 2017. godine, a to je razdoblje od četiri godine i sedam mjeseci.
Analiza duljine trajanja postupka
31. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku radi naknade štete. Međutim, u konkretnom slučaju predmet analize Ustavnog suda je postupak po žalbi, u kojem se tuženi žalio samo na dosuđene troškove postupka prvostupanjskom presudom. Dakle, iz apelacijskog spisa ne proizlazi da je Kantonalni sud po navedenoj žalbi zakazivao raspravu, odnosno da su pred tim sudom izvođeni neki novi dokazi, pa s obzirom na radnje koje je Kantonalni sud trebao poduzeti u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se ne može govoriti o složenom predmetu.
32. Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata zapaža da je Općinski sud donio presudu 28. studenog 2012. godine, dok je Kantonalni sud, odlučujući po žalbi tuženog, donio rješenje 28. lipnja 2017. godine. Iz navedenog proizlazi da je Kantonalnom sudu trebalo četiri godine i sedam mjeseci da donese predmetno rješenje. Pri tome Ustavni sud ističe da Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakvo obrazloženje za duljinu trajanja predmetnog postupka pred tim sudom. Dakle, u okolnostima kada iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je apelant na bilo koji način doprinio duljini trajanja postupka pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud smatra da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ocjeni Ustavnog suda, odgovornost za navedeno snosi Kantonalni sud koji u odgovoru na apelaciju nije naveo razloge koji su utjecali na to da postupak pred tim sudom traje tako dugo.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak pred Kantonalnim sudom trajao četiri godine i sedam mjeseci, za što odgovornost snosi Kantonalni sud kojem je trebalo četiri godine i sedam mjeseci da odluči o podnesenom pravnom lijeku, a koji za navedeno nije dao objektivno prihvatljive razloge.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
34. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog duljine trajanja postupka pred Kantonalnim sudom. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
35. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 300,00 KM.
36. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
37. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. Apelant navode o povredi ovog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, odnosno za povredu prava na pravično suđenje. S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio da u konkretnom slučaju pravo nije proizvoljno primijenjeno, odnosno da nije bilo povrede apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ni povrede prava na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak pred Kantonalnim sudom trajao četiri godine i sedam mjeseci, za što odgovornost snosi Kantonalni sud kojem je trebalo četiri godine i sedam mjeseci da odluči o podnesenom pravnom lijeku, a koji za navedeno nije dao bilo kakvo opravdanje.
39. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je Kantonalni sud na argumentiran i jasan način obrazložio zašto apelantu ne pripada, odnosno pripada pravo na naknadu pojedinih troškova parničnog postupka.
40. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević